Prije mjesec dana stavio sam u drugi plan svoj posao književnika i volontera te se dobrovoljno pridružio redovima ukrajinske vojske. Kad sam krenuo na službu, neki od mojih poznanika opraštali su se sa mnom kao da sam već poginuo.
A ja sam rezimirao na drugi način: ako želiš preživjeti, obraniti svoju obitelj, dom i zemlju, moraš biti što bolje obučen i spreman braniti se. A na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.
Zato kada sam obukao vojnu odoru, kao da sam obukao zaštitni oklop i povećao svoje izglede za preživljavanjem u odnosu na civile oko sebe. Taj me osjećaj ispunio samopouzdanjem i optimizmom.
Čitajući ovo, vjerojatno ste pomislili da sam lud, ali ja nisam iznimka. Kad bi Bog imao smisla za humor, od srca bi se nasmijao saznavši da su među svim europskim narodima našega vremena najveći optimisti upravo Ukrajinci. Prema rezultatima paneuropskog sociološkog istraživanja, koje je krajem prošle godine provelo Europsko vijeće za međunarodne odnose1, 41 % Ukrajinaca optimistično gleda na budućnost svijeta, dok je među Talijanima takvih samo 7 %, među Francuzima 8 %, a među Dancima 12 %.
Bilo bi logično za pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u suvremenom svijetu nema baš mnogo razloga za optimizam. No objašnjenje je zapravo dramatičnije: u četvrtoj godini sveobuhvatnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kako gore od ovoga ne može biti. A ako gore ne može biti, znači da su pred nama bolja vremena. Uostalom, optimizam, vjera i nada možda su posljednji izvori otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može nametnuti okrutne namete.
Među nama ima matematičkih optimista koji vjeruju da će biti bolje, jer ako loše razdoblje dugo traje, jednom mora započeti i ono dobro. Ima i analitičkih optimista koji za svoju nadu pronalaze neoborive argumente poput toga da Rusija slabi i gospodarski propada, a naši su se partneri probudili i ulagat će u obranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju “crnog labuda” u obliku nekog svjetskog kataklizmičkog događaja, iznenadne smrti diktatora ili drugog nevjerojatnog čuda, poput uskrsnuća Ujedinjenih naroda.
Sjećam se kako sam prije nekoliko godina proveo mjesec dana u Sloveniji, rajskoj zemlji na obalama Jadranskog mora. Svi koje sam susretao strašno su se žalili na svoju zemlju i zbog svega su se ispričavali. Tek sam kasnije doznao da se u balkanskom folkloru Slovence smatra najdepresivnijima i vječito nezadovoljnima.
Tad mi je pala na pamet šala koja s godinama više i ne zvuči toliko smiješno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore jednomjesečni tečajevi domoljublja za građane drugih zemalja: dođite k nama, živite u našim uvjetima i više vam se neće činiti da je kod kuće baš toliko loše. U Sloveniju ćete se zasigurno vratiti kao domoljubi svoje zemlje!
I eto, tu gotovo anegdotu danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Europljanima treba više vjere u sebe i u sutrašnji dan, trebaju gledati prema Ukrajini. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, nego i izvor snage, primjer da u suvremenom, ciničnom i turbulentnom svijetu nije nužno odustati od vlastitih načela kako bi se preživjelo.
Zato 24. veljače 2026. nije samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, nego i rječita potvrda da neandertalski zakon jačega ipak nije pobijedio. Počinje peta godina sveobuhvatne agresije, a bijesni medvjed nije uspio dosegnuti ni svoje početne ciljeve – potpune okupacije Donbasa, a kamoli uništenje cijele Ukrajine.
U mračno doba za Europu, koju je preplašila Rusija, a izdala Amerika, Ukrajina je postala svojevrsni svjetionik i primjer da se čak i u strašnoj oluji može ne skrenuti s vlastita puta i boriti se za preživljavanje. Ponovit ću jer je važno: ne boriti se za preživljavanje po cijenu izdaje vlastita puta, nego se boriti za preživljavanje i čvrsto držati vrijednosni kompas. Ako je to pošlo za rukom Ukrajini, zašto ne bi i Europi?
U tom svjetlu ne zvuče toliko skandalozno riječi predsjedavajućeg Minhenske sigurnosne konferencije Wolfganga Ischingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel izjavio da je „dok god se Ukrajina bori, opasnost za Europu neznatna“. Njegove se riječi mogu tumačiti cinično: kao da Europa nije zainteresirana za mir u Ukrajini. No mnogo je zanimljivije promatrati tu izjavu u ključu realpolitik: Ischinger je zapravo rekao da je ukrajinski otpor danas temelj europske sigurnosti. Još jednom: ne NATO, nego Ukrajina je postala temelj sigurnosti EU-a 2026. godine.
Na takav neobičan način odvija se stvarna eurointegracija Ukrajine. Dokumenti još nisu potpisani, ali u praksi smo integrirani u Europsku uniju na vrlo mnogo razina. A ako EU želi preživjeti i ojačati kao geopolitički igrač, mora integrirati Ukrajinu. Točnije, mora se uzajamno integrirati s Ukrajinom.
Jer davno je prošlo vrijeme kada su odnosi između EU-a i Ukrajine nalikovali odnosu učitelja i učenika. Tijekom godina kušnji i rata Ukrajina je stekla neprocjenjivo iskustvo opstojnosti, na bojištu naučila stvarne lekcije preživljavanja i u najnepovoljnijem trenutku ostvarila tehnološki skok, kreativno primijenivši inovacije u obrambenoj industriji. Danas i mi imamo štošta za podijeliti s partnerima.
O svemu tome mogao sam samo sanjati kada sam prije 22 godine izašao na svoj prvi politički skup tijekom Narančaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutačno riješiti sve naše probleme. A da se sam razvoj svodi na to da šutke i bez pogovora prihvaćamo sve briselske norme i prakse, jer čime bismo mi, siromašni i zaostali, uopće mogli biti korisni?
Od tada su prošla dva desetljeća: Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014., a potom i sveobuhvatna invazija 2022. Bile su to godine upornog rada i tvrdoglavog kretanja prema Europi, put koji smo doživljavali kao povijesni i kulturni povratak kući. Te dvadeset dvije godine cijeli su moj svjestan život, u kojem je najvažniji uvijek bio generacijski san da Ukrajinu učinimo europskom.
I sada smo se sasvim približili ostvarenju tog sna, jer Ukrajina je danas u središtu europskog života, a sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Ironično ću primijetiti da se u ovom slučaju ukrajinska izreka „ne pravi planove da ne nasmiješ Boga“ opravdala sto posto.
Jer toliko smo dugo sanjali europeizaciju Ukrajine da naposljetku vidimo kako je došlo vrijeme da se Europa ukrajinizira. Ukrajinizira u smislu da se uči otpornosti, odanosti načelima i, koliko god to nevjerojatno zvučalo, optimizmu.
Zato je četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije izvrsna prilika da kažem kako sam ponosan što sam Ukrajinac. I da dodam: Europi se nevjerojatno posrećilo što ima Ukrajinu.
* Tekst prevela Darija Pavlešen
