Führerovo zlo i ludilo. Nove teze o uzrocima katastrofe

Mnogo kasnije, Hitler je omogućio Blochu da ode iz Austrije pod mnogo povoljnijim uslovima od onih koje su imali drugi zlosretni Židovi. Hitlerove umjetničke ambicije u međuvremenu su doživjele ozbiljno razočarenje. Početkom  rujna 1907, pridružio se grupi od 111 aplikanata za bečku Akademie für Bildende Künste. Oko trećine njih je eliminirano u prvog krugu, a Hitler je bio među onima koji su prošli u drugi krug mjesec dana kasnije. Tada je, međutim, imao manje sreće: njegovi crteži proglašeni su “nezadovoljavajućim”, te stoga nije bio među 28 kandidata koji su naposljetku primljeni.1 Bez obzira na to, Hitler se u februaru 1908. trajno preselio u Beč. Pozajmio je veću količinu novca od “Hanitante” tokom 1908. da bi se finansirao, a uz to je primao i svoju naknadu djeteta bez roditelja.

Porodična prijateljica Magdalena Hanisch pokušala je da mu pomogne u glavnom gradu želeći mu osigurati podršku Alfreda Rollera, jako uticajnog profesora na Kunstgewerbeschule, čijim se postavkama Wagnerovih opera Hitler divio; proglasio je Rollera “velikim majstorom scenske ilustracije”. Njeno pismo prijateljici Johanni Motloch, koja je u ovom slučaju bila posrednica, je jedini savremeni opis Hitlera koji posjedujemo. “Htjela bih da pomognem ovom mladiću”, napisala je, “jer on nema nikoga ko bi o njemu rekao lijepu riječ ili ko bi mu pomogao savjetom ili djelom. Sam je došao u Beč i svuda mora ići sam, bez vodiča koji bi mu pomogao da bude priman.” Jedino što veže Hitlera za Linz, dodala je, je pitanje njegove naknade. Roller se složio da se sretne s Hitlerom, na čemu se on intenzivno zahvaljivao Johanni Motloch. Sastanak se, međutim, nije dogodio.

Hitlerova prva bečka adresa bila je soba u Stumpergasse. Njegova gazdarica, Maria Zakreys bila je Čehinja, a prema Hitlerovim riječima loše je govorila njemački. Hitler se u to vrijeme uglavnom zanimao za muziku i arhitekturu. Sredinom veljače1908, najavio je svoju namjeru da kupi klavir, a kad je dva mjeseca kasnije njegov prijatelj Kubizek obećao da će donijeti violu, mladi Adolf je šaljivo prijetio da će za dvije krune kupiti vate za uši. Već do ljeta, međutim, veliki dio tog veselja se izgubio. Priznavao je da živi život “pustinjaka”, da mu krevetom gmižu stjenice, a da je sve još gore, jer nema nikog ni da ga probudi: pošto frau Zakreys trenutno nije bila tu. Uprkos svemu, Hitler je razvio interes za gradsko planiranje, posebno za izgled i arhitekturu Linza.1 Mjesec dana kasnije, raspoloženje mu se nije popravilo: izvinio se Kubizeku jer mu već dugo ne piše, dodavši “ne znam uopšte šta bih ti rekao”. Vrijeme je provodio čitajući novine – postoji referenca da je bio pretplatnik – te pišući, prvenstveno o gradskom planiranju i arhitekturi: “Sada prilično mnogo pišem, uglavnom u popodnevnim i večernjima satima.”Hitlerove muke su makar dijelom izvorno bile finansijske. Čini se da je prolazio kroz period siromaštva, pošto je nešto kasnije poručio Kubizeku “da više ne mora da mu donosi sir i puter, mada mu se zahvaljuje što se sjetio”. Ipak, nije bio presiromašan, da ne bi pogledao izvedbu Wagnerovog Lohengrina.
Nedugo zatim, Hitler je napustio Stumpergasse, a nakon toga ga je za period od oko godinu dana progutao grad. 

Helene Riedl u Felberstrasse do augusta 1909. Jedina poznata njegova aktivnost u tom periodu je novi pokušaj upisa na Akademiju okončan novim neuspjehom. Hitler je zatim oko mjesec dana bio podstanar kod Antonije Oberlerchner u Sechshauserstrasse, odakle je otišao sredinom septembra 1909. Još manje znamo o onome što je došlo neposredno poslije. Zasigurno je prošao kroz neku vrstu ekonomske, a možda i psihološke, krize, što je vodilo do gubitka uglednosti. Nekoliko godina kasnije, a dosta vremena prije nego što će postati poznat, Hitler je vlastima u Linzu rekao da je jesen 1909. za njega bila “teško vrijeme”. Prema iskazu bečkoj policiji s početka augusta 1910, neko vrijeme je proveo u skloništu za beskućnike u Meidlingu. Kako se Hitler izvukao otamo nije poznato, ali je odjednom bio u stanju da sebi plati smještaj u relativno pristojnom muškom hostelu u Meldemannstrasse u bečkom Brigittenauu od februara 1910. Tu je počeo da crta razglednice i umjetničke slike koje je onda njegov prijatelj i “poslovni” partner Reinhold Hanisch prodavao vlasnicima trgovina i suvenirnica; ovaj se odnos pokvario kad je prijavio Hanischa vlastima da ga je navodno prevario za neki novac.

Hitlera je sada ponovo progutao grad. Imamo ekstenzivne opise kako se osjećao i šta je radio u to vrijeme, što iz njegovog vlastitog pera, što iz izvještaja drugih, ali svi ti zapisi potiču iz kasnijeg perioda, kad je već bio javna ličnost, pa je aktivno želio da uobliči svoju autobiografsku naraciju, posebno u “Mein Kampfu”. 

Sve što pouzdano znamo je to da je Hitler morao ostati u Austro-Ugarskoj do svog dvadeset i četvrtog rođendana da bi cijelo to vrijeme mogao primati svoju naknadu. Nije mu pomoglo to što se posvađao sa svojom polusestrom Angelom Raubal oko nasljedstva, a morao je odustati od svojih zahtjeva nakon jednog pojavljivanja na sudu u Beču početkom marta 1911. Postoji mogućnost da je Hitler išao na književnu večer Karla Maya, autora najprodavanijih vestern-romana, krajem  ožujka  1912.

U proljeće 1913. Hitler je preuzeo svoju posljednju naknadu. Nije bilo više ničega što bi ga zadržalo u Beču. Kad je Hitler u maju 1913. stigao u München, sve što je imao stalo je u mali kofer. Njegov poznati mentalni prtljag bio je još manji. On se sastojao uglavnom od negativa. U njegovim odnosima s Eduardom Blochom u Linzu nije bilo nikakvih tragova antisemitizma, naprotiv.
Kasnije, Hitler je imao prijateljsko‑poslovne odnose s barem dvojicom Židova preko kojih je prodavao svoje slike: jedan je bio moravski Židov Siegfried Löffner, koga je policija ispitivala oko navodne Hanischeve prevare, a drugi, mađarski Židov Samuel Morgenstern koji je vodio pažljive zapisnike o svim tim kupovinama.  Isto tako, nema onovremenih dokaza da je Hitler imao bilo kakav negativan stav o multinacionalnom karakteru glavnog grada Austro-Ugarske. Skoro godinu dana je sretno živio pod krovom češke usidjelice Marije Zakreys, a nije pokazivao bilo kakvu iritaciju zbog njenog ograničenog vladanja njemačkim jezikom. Postoji dokumentirana potvrda njegovih interesa za arhitekturu, gradsko planiranje i muziku, naročito za njihove međusobne veze. Mnogo toga se sigurno dešavalo u njegovoj glavi, ali mi ne znamo šta je to točno bilo.

Mijenjali su se načini na koje je Hitler opisivao samog sebe, ali je postojala kreativnost kao najmanji zajednički sadržilac. Sredinom  veljače 1908. u Stumpergasse, kao svoje zanimanje navodi “umjetnik”, sredinom novembra 1908. u Felberstrasse – “student”, krajem augusta 1909. u Sechshauserstrasse – “pisac”, početkom februara 1910. i krajem juna 1910. – “slikar”.  U isto vrijeme, konstantne promjene adrese zasigurno nisu imale veze s izbjegavanjem služenja vojnog roka, pošto se na svakoj novoj adresi uredno prijavljivao. Sve je to, međutim, potpuno tipično za nekog s Hitlerovom pozadinom i interesima. Prelazeći s ove na onu stranu solventnosti, ostavljajući traga samo u situacijama kad imaju kontakt sa zakonom i gradskim vlastima, bila je sudbina miliona u Evropi uoči 1914. Kad je Hitler krajem maja 1913. stigao u München, upustio se u svoj prvi dokumentirani  politički akt. On i njegov prijatelj Rudolf Häusler unajmili su sobu kod krojača Josefa Poppa u Schleissheimerstrasse. Registrirao se kao čovjek “bez državljanstva”, što je jasan iskaz neprijateljstva prema rodnoj Austro-Ugarskoj. Možda mu je namjera bila i da zavara vlasti Carstva, ako bi ga zvali na služenje vojnog roka, pošto je Hitler, kao i ostali muškarci njegove generacije, od svog dvadesetog rođendana u aprilu 1909. mogao da bude pozvan. U augustu 1913, gradske vlasti u Linzu su ga zaista tražile pod sumnjom dezerterstva, da bi im u oktobru Hitlerovi rođaci rekli da se preselio u Beč.

Birokraciji nije ostavio svoju novu adresu, ali se istragom u hostelu u Brigittenauu utvrdilo da se preselio u München. Austrougarske vlasti su ga u januaru 1914. uspjele locirati u Schleissheimerstrasse u Münchenu.2 Ubrzo je Hitler dobio nalog da se pojavi pred gradskim vlastima u Linzu. To ga je isprovociralo na dugu apologiju, u kojoj se izvlačio na siromaštvo, tvrdeći da se u Beču u veljači 1910. bio sam prijavio za odlazak na služenje vojnog roka. Na kraju se pojavio pred predstavnicima austrijskih vlasti u Münchenu, početkom veljače 1914. kad je proglašen fizički nesposobnim za služenje vojske. U međuvremenu, Hitler je nastavio da živi od prodaje svojih slika, baš kao i u Beču. Sve ovo našu sliku mladog Hitlera čini više skicom nego portretom. Da se razumijemo, on je ipak već više od puke brojke: već su dobro poznati njegovi umjetnički interesi; njegovo neprijateljstvo prema Habsburškom Carstvu, mada ne i razlozi za to, već je dokumentirano. Međutim, nema naznaka ideja i ambicija koje će se tek pojaviti.  Kako bi i moglo biti drukčije? Ono što je Hitler doživio u Linzu i Beču moglo je uobličiti njegove kasnije poglede na unutrašnju politiku, na rasu i na kulturu. Ali on još uvijek nije vidio ništa, kao što ga – koliko znamo – nije ni interesovalo bilo šta što se dešavalo izvan Habsburškog Carstva i njemu prijateljske Njemačke. Nema preživjelih onovremenih dokaza da je bio previše svjestan bilo Francuske i Ruskog Carstva, bilo anglo-svijeta odnosno Britanskog Carstva i Sjedinjenih Američkih Država. To će se uskoro promijeniti. Ako Hitler 1914. još nije ostavio gotovo nikakav trag u svijetu, svijet će uskoro ostaviti traga na njemu.