Kad je riječ o percepciji pape Franje u Hrvatskoj, teško je ne primijetiti da je od samog početka izazivao reakcije koje su oscilirale između šutljivog negodovanja i otvorenog osporavanja. Glasniji dio domaćih katolika u njemu je vidio figuru koja ruši njihove ideološke utvrde. Ironično, ta nelagoda više govori o njima nego o njemu. Pokazuje koliko je polarizacija duboko prožela ne samo društveni nego i vjerski imaginarij. Naviknuti na neprestane borbe, mnogi konzervativni Hrvati nisu mogli prihvatiti da Franjo – u njihovim očima – nije njihov saveznik. Još ih je više uzrujavalo to što ga cijene njihovi ideološki protivnici, ljevičari i ateisti. Prema toj paradoksalnoj logici, simpatije “neprijatelja” bile su dovoljan dokaz sumnjivosti. Franjo je izazivao otpor ne zato što je bio protiv njih nego zato što ih nije podržavao u onome što su već sami povjerovali o sebi. Najveći kamen spoticanja bio je njegov stav o kardinalu Alojziju Stepincu.
Kad je predložio osnivanje mješovite komisije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, doživljen je kao izdajnik. Kao da je Stepinac već svetac, a svaka dvojba o njemu hereza. Komisija je trebala analizirati ulogu Stepinca u različitim povijesnim kontekstima – i premda je rezultat bio diplomatski i neutralan, sâm čin uspostave takvog tijela bio je dovoljan za bujicu optužbi. Kao da papa postoji da bi legitimizirao nacionalne narative, a ne da bi prepoznao svetost u njezinoj univerzalnosti. Za Franju svetost nije bila politički instrument. Niti je povijest liturgija nacionalne nevinosti. Stepinčeva kanonizacija za njega nije bila pitanje nacionalnog ponosa nego čina univerzalne Crkve. A univerzalna Crkva ne pita tko je bio “naš” nego tko je bio Kristov. Zato je predložio dijalog sa Srbima. Ne zato da bi uvažio njihove optužbe nego zato što istina može preživjeti samo ako preživi i razgovor. Nije otklanjao svetost nego je odbijao žrtvovati kršćanstvo na oltaru našeg nacionalizma.
No problem zapravo nije u Stepincu. Problem je dublji i stariji. U pitanju je cijela teologija koja je desetljećima u hrvatskom kontekstu upregnuta u ideološki jaram. Crkva više nije mjesto otajstva nego potvrde. Ne propituje se Evanđelje nego se od njega očekuje da potvrdi ono što je već rečeno. Svetost se više ne razmatra u svjetlu milosti nego se mjeri kategorijama zasluga i nacionalne patnje. Franjo nas je s razlogom preispitivao: tko smo bez zastave? Može li svetost postojati bez krvi – i bez nacionalne pripadnosti?
U Hrvatskoj, gdje politička lojalnost Crkvi često zamjenjuje vjersku zrelost, Franjo je postao nepoželjan upravo zato što je ozbiljno shvatio Evanđelje. Franjo nije bio papa nacije nego ljudi na rubu. Bio je papa migranata, siromašnih, onih bez glasa. I zato je izazvao bijes onih što bi Crkvu pretvorili u nacionalni stožer, a vjeru u zastavu.
U konačnici, pitanje nije što je papa Franjo mislio o Hrvatima. Pitanje je što Hrvati misle o sebi kad im Crkva ne potvrdi sve što već misle. Kad im Sveti Otac ne zvuči kao nacionalni tribun. Kad im rimski prvosvećenik postavi granicu između svetosti i šovinizma. I zato njegova smrt nije kraj nego izazov. Izazov da se zapitamo: jesmo li u Hrvatskoj doista zreli za Crkvu koja ne pripada samo jednoj naciji? Jesmo li sposobni voljeti papu koji nas ne tapša po ramenu, nego nas poziva da operemo noge kršćanskoj braći s druge strane granice? Vjerojatno (još) nismo. Ali možda – sad kad ga više nema – možemo napokon pokušati čuti ono što je cijelo vrijeme govorio.
