Donald Trump je medijski div koji dominira vijestima gotovo svaki dan, ali ovaj je tjedan nakratko prepustio središnje mjesto papi Franji, pa čak i odao počast smrti vrhovnog poglavara Katoličke crkve naredivši da se američke zastave odmah vijore na pola koplja. Predsjednik je toplo govorio o Franji kao o “vrlo dobrom čovjeku koji je... volio svijet, a posebno je volio ljude kojima je bilo teško”, i brzo najavio da će doći na sprovod u Rim. S obzirom na Franjine oštre osude Trumpove antiimigrantske politike tijekom godina, to su bile iznenađujuće velikodušne geste čovjeka koji je tako upadljivo netolerantan prema kritici. Možda je Trump osjećao poštovanje, pa čak i određenu razinu osjećaja, prema snažnom vođi koji se nije povukao i s kojim je dijelio sličan borbeni temperament.
Predsjednikova pohvala Franji također je u suprotnosti sa stavovima nekih od njegovih najvažnijih političkih birača: konzervativnih američkih katolika. U većem dijelu svijeta Svetog Oca smatrali su apostolom mira i zagovornikom potlačenih. Njegovo odricanje od luksuza i pompe i njegovo prizemno ponašanje bili su naširoko cijenjeni. Njegov je pristup bio pastoralni a ne doktrinarni, s vizijom Crkve kao “poljske bolnice” koja služi siromašnima i marginaliziranima. Ali njegov naglasak na milosrđu umjesto osude nije se svidio konzervativnim katolicima, osobito u SAD-u, koji su ga optužili za potkopavanje osnovnih načela vjere. Prikazali su Franju kao papu koji izaziva podjele – što je on, s obzirom na njihovo protivljenje, zasigurno bio – i upozorili da bi njegov pristup mogao dovesti do zastrašujućeg raskola unutar Crkve.
Nekršćanski prijezir koji graniči s mržnjom prema pokojnom Papi među nekim američkim katolicima vjerojatno bi bio šokantan za vjernike u drugim zemljama i može se najbolje shvatiti kao dio širega kulturnog i političkog razvoja u SAD-u koji je doveo do današnje ekstremne polarizacije i uspona desnice. Veći dio 20. stoljeća katolici su općenito predstavljali središnje biračko tijelo Demokratske stranke i ključni element ukupne progresivne koalicije koja je birala demokratske predsjednike od Franklina Roosevelta do Jimmyja Cartera. Ali “katolički glasovi” počeli su se fragmentirati i pomicati udesno počevši od 1970-ih, kad se Demokratska stranka pomaknula ulijevo po kulturnim pitanjima. Pitanje pobačaja posebno je odvelo milijune katolika u zagrljaj republikanaca i pomoglo u dolasku u Bijelu kuću kandidatima od Reagana do Trumpa. Za mnoge desno orijentirane katolike protivljenje legaliziranom pobačaju postalo je sakralno i zato se o njemu nije moglo pregovarati, pretvarajući ih u takozvane glasače za “jedno pitanje” koji su zapravo pružali bezuvjetnu potporu republikanskom cilju. U isto vrijeme, katolička hijerarhija u SAD-u, čiji su članovi izabrani tijekom 35-godišnjeg pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – postala je izrazito konzervativna. Zbog toga je sve bilo spremno za sukob s Papom koji je odlučio usmjeriti Crkvu naprijed, u 21. stoljeće, i koji je, kao čovjek Globalnog juga, također bio daleko od toga da nekritičkim očima gleda na američki ekonomski model i ulogu u svijetu.
Gotovo svi sukobi između Franje i američkih katolika vrtjeli su se oko pitanja spolnog morala, iako su konzervativci također bili uznemireni njegovim prihvaćanjem ciljeva koje su smatrali perifernim u odnosu na vjeru, kao što su položaj migranata i briga za okoliš artikulirani u značajnoj enciklici iz 2015. godine “Laudato si – Hvaljen budi”. Nevolje su počele 2013. godine Papinim poznatim odgovorom “Tko sam ja da sudim?” na pitanje o homoseksualnim svećenicima, a pojačale su se kad je otvorio vrata dopuštanju razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima da primaju svetu pričest. Taj je potez izazvao zaprepaštenje među američkim konzervativnim prelatima na čelu s kardinalom Raymondom Burkeom, koji je upozorio da Franjo riskira potkopavanje eksplicitnog crkvenog nauka u pogledu preljuba. Papa je brzo uklonio Burkea s crkvenog položaja u Rimu i na kraju ga izbacio iz vatikanskog stana. Slična kontroverza izbila je kad je Franjo dopustio svećenicima blagoslov za istospolne parove, što je također naišlo na žestok i uspješan otpor biskupa diljem Afrike.
U stvarnosti, papa Franjo morao je biti duboko svjestan kako je njegova misija da plovi drevnim brodom preko uzburkanih modernih mora bila krajnje opasna i pazio je da ne prijeđe doktrinarne granice koje bi doista mogle izazvati raskol. Cilj mu je bio promicati vrline otvorenosti, tolerancije i milosrđa, istodobno dajući fleksibilnost biskupima i svećenicima u provedbi svojih smjernica. Njegov prigovor konzervativnim američkim kritičarima uglavnom je imao veze s njihovim načinom razmišljanja, koji je 2023. otvoreno ismijavao kao “reakcionarni”. Konkretno, vjerovao je da su pogriješili što su dali prednost jednome moralnom pitanju nad svim ostalima, napisavši “Naša obrana nevinih nerođenih... mora biti jasna... Međutim, jednako su sveti životi siromašnih, onih koji su već rođeni, onih na prosjačkom štapu, napuštenih.” Ovaj stav imao je očite političke posljedice u SAD-u, s obzirom na prešutnu potporu republikanskim predsjedničkim kandidatima (uključujući Donalda Trumpa) od strane američke crkvene hijerarhije u vezi s pobačajem. Primjerice, Vatikan je intervenirao 2021. kako bi spriječio Biskupsku konferenciju SAD-a da izda smjernice koje nalažu uskraćivanje pričesti katoličkim izabranim dužnosnicima koji su podržavali pravo na pobačaj – posebno uključujući tadašnjeg predsjednika Bidena.
Animozitet između Pape i njegovih konzervativnih američkih kritičara s vremenom se samo produbljivao, i bio je obostran – “Čast mi je što me Amerikanci napadaju”, rekao je jedanput Franjo. Katolički društveni mediji i digitalne televizije iznjedrili su ekstremističke tvrdnje da je Franjo bio nelegitimni papa i otpadnik. Čak je i vodeća srednjostrujaška katolička televizijska mreža u SAD-u postala pouzdana platforma za iznošenje mišljenja protiv pape Franje, što je potaknulo Papu da to osudi kao “vražje djelo”. A 2023. poduzeo je izvanredan korak i otpustio biskupa u Teksasu koji je godinama osporavao njegov integritet i osporavao papinski autoritet.
Treba napomenuti da je papa Franjo bio vrlo popularan među američkim katolicima i čak je većina republikanskih katolika na njega gledala pozitivno. Međutim, iako su bili u manjini, njegovi su američki protivnici bili i ostali politički moćni. Predsjednik Trump popunio je svoju novu administraciju velikim brojem konzervativnih katolika – jedan od njih je potpredsjednik J. D. Vance, nedavni obraćenik na katoličanstvo, kojeg je Franjo javno ukorio u veljači, ali je imao milost primiti ga u Vatikanu uoči svoje smrti. Konzervativna većina Vrhovnog suda gotovo je u potpunosti katolička, uključujući tri člana koje je Trump imenovao tijekom svojeg prvog mandata. Ali može li računati na njih da će dati blagoslov njegovim autoritarnim ekscesima, daleko je od sigurnog. Od sada do međuizbora u studenom 2026. oni bi mogli biti jedina institucionalna linija obrane američke demokracije.
