Nedugo nakon što je dovršio svoj debitantski roman o tajanstvenom spin-doktoru ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovoj ulozi u oblikovanju aktualne politike Kremlja, Giuliano da Empoli našao se u neobičnoj situaciji. Taj ugledni talijansko-švicarsko-francuski politički analitičar i esejist, autor desetaka politoloških studija, politički savjetnik i osnivač think-tanka, odlučio se okušati i na polju književne fikcije kako bi svoje političke ideje i razmišljanja predstavio i u beletrističkoj formi. Nakon što je dovršio hvaljenu publicističku knjigu "Inženjeri kaosa", palo mu je na pamet da bi svoje političko istraživanje o mastermindu Putinove "upravljane demokracije" Vladislavu Surkovu mogao iskoristiti za roman o tajnama Kremlja. Entuzijastično se bacio na posao, no kad je njegov roman već bio dovršen i spreman za tisak, Putin je pokrenuo punu vojnu invaziju na Ukrajinu koja je trebala u samo nekoliko dana ili tjedana okončati neovisnost te zemlje. Da Empoli se zasigurno upitao hoće li u tim novim geopolitičkim okolnostima njegov roman postati beznadno zastario čak i prije nego se nađe u knjižarama? Hoće li se sve njegove teze iz romana pokazati promašenima? Kako će se na roman odraziti potencijalni Putinov vojni uspjeh u Ukrajini? Ipak - srećom po Ukrajince i Giuliana da Empolija - mjesec dana nakon početka invazije Putinov plan munjevitog osvajanja Kijeva je propao, a roman "Mag iz Kremlja" našao se na policama knjižara, jednako aktualan kao i prije ruskog napada. Štoviše, invazija je potaknula dodatno zanimanje za Da Empolijevo područje ekspertize, a "Mag iz Kremlja" pokazao je da on ima puno toga za reći i u svijetu književnosti. Roman napisan na francuskom prodan je u više od pola milijuna primjeraka samo u Francuskoj; nakon 14 krugova glasanja za dlaku mu je izmakla najuglednija francuska književna nagrada Goncourt, ali je ipak proglašen romanom godine Francuske akademije. Rođen 1973. u otmjenom pariškom predgrađu Neuilly-sur-Seine, Da Empoli je odrastao u nekoliko europskih zemalja, uglavnom u Švicarskoj i Italiji. Diplomirao je pravo na rimskom Sveučilištu La Sapienza, te političke znanosti na sveučilištu Sciences Po u Parizu. Bio je član izvršnog odbora Bijenala u Veneciji, dogradonačelnik Firence i savjetnik talijanskog premijera Mattea Renzija. Osnivač je i predsjednik uglednog političkog think-tanka Volta u Milanu, te profesor političkih znanosti na pariškom Sciences Po. Prije "Maga iz Kremlja" objavio je desetak zapaženih publicističkih knjiga - "Inženjeri kaosa" prevedeni su na petnaestak jezika - redovito piše za listove poput Corriere della Sera i La Repubblica, gostuje na televiziji i vodi radijske emisije, te održava predavanja na raznim konferencijama ili kao gostujući profesor. Roman "Mag iz Kremlja" objavio je u prijevodu Ane Šagi zagrebački nakladnik Znanje, a tim je povodom Da Empoli u svom pretrpanom rasporedu pronašao vremena i za razgovor za Express.
Express: Dosad ste objavili niz publicističkih knjiga i politoloških eseja. "Mag iz Kremlja" vaš je prvi roman; zašto ste se odlučili za fikciju? Što vam je omogućio roman, a što niste mogli postići svojim ranijim pisanjem?
Pisanjem publicistike možete napraviti puno stvari i to je bilo ono što sam radio do sada. I za ovu sam se knjigu pripremao gotovo kao da se spremam pisati publicistiku. Radio sam puno istraživanja i zapravo nijednu od političkih i povijesnih činjenica prisutnih u romanu nisam izmislio. Međutim, kad pišete publicistiku, imate granice preko kojih ne možete prijeći. Primjerice, ne možete ući u glave ljudi, morate na neki način ostati izvan, a ono što sam želio u ovom slučaju napraviti je baš ući u glave glavnih protagonista i pokušati zamisliti neke stvari. Paradoksalno, moglo bi se reći da sam se prebacio u fikciju ne kako bih se odmaknuo od stvarnosti nego kako bih došao bliže stvarnosti. To je međutim drugačija vrsta stvarnosti: to nije samo nefikcionalna povijesna realnost već je djelomično imaginacija, djelomično projekcija. Ali, da bi se istražio predmet tako iracionalan kao što je to moć, mislim da je upravo fikcija sjajan način da se to napravi. Jer, kad dođeš bliže moći - ljudi bi izvana mogli misliti da je tamo sve vrlo racionalno, da postoje jasna pravila ili nešto slično tome - u stvarnosti, prema mom iskustvu, u neposrednoj orbiti moći zapravo vlada neka vrsta ludila. Zato sam izabrao fikciju.
Express: Kako je izgledalo vaše istraživanje za roman? Otkuda vam sve insajderske informacije o unutarnjem ustroju i funkcioniranju Kremlja?
Rekao bih da sam proveo prilično standardno, klasično istraživanje, u smislu da sam bio u Rusiji nekoliko puta, razgovarao sam s ljudima, puno sam čitao. Ono što je bilo možda specifično jest da sam isto tako iskoristio elemente iz svog vlastitog iskustva kao političkog savjetnika. Mislim da se to vidi u dijelovima knjige u kojima se opisuju neki mehanizmi obnašanja vlasti, recimo način na koji se ponaša "dvor" oko moćnih ljudi. Neke stvari su prilično univerzalne. Mnogi mehanizmi vlasti i moći posvuda su isti, a ono što se mijenja su ograničenja koje stavite na političku moć. Na primjer, u našim zemljama stavljamo veća ograničenja, a u Rusiji su ta ograničenja daleko manja. Dakle, moje je istraživanje s jedne strane bilo standardno, a s druge strane koristio sam se svojim osobnim iskustvom kad sam kao politički savjetnik imao pristup ljudima "iznutra" i insajderskim informacijama.
Express: Nemoguće je ne primijetiti da je glavni protagonist vašeg romana modeliran prema Vladislavu Surkovu, bivšem savjetniku Vladimira Putina. Koliko ima Surkova u Vadimu Baranovu? Koliko se njih dvojica razlikuju?
Surkov je svakako bio početna točka za lik mog glavnog protagonista. Zapravo sam ga istraživao za svoju prethodnu publicističku knjigu "Inženjeri kaosa". To je knjiga o takvim sličnim populističkim spin doktorima. Ipak, u romanu sam mu promijenio ime. U "Magu iz Kremlja" mnogi likovi imaju svoja prava imena, a razlog zašto sam promijenio ime Surkova je taj što sam jako promijenio njegov lik. Baranov ima neke elemente Surkova, ali činjenica da sam ga pretvorio u fikcionalni lik omogućila mi je da mu dam privatni život koji je potpuno drugačiji od života Surkova: drugačiji je obiteljski background, drugačiji je njegov osobni život, sve to nema veze s pravim Surkovom. A kad je riječ o njegovim akcijama, odnosno političkom djelovanju, pa čak i dijelu njegovih razmišljanja, mnogo je preuzeto od stvarnog Surkova. No, budući da sam promijenio njegovo ime, na neki način sam ga mogao pretvoriti u svojevrsnog Putinovog "super spin-doktora". Neke od stvari koje je napravio u knjizi doista su se dogodile, ali su ih napravili drugi ljudi iz Putinovog insajderskog kruga. Neke je opet osmislio baš on, kao što je to "upravljana demokracija" i "vertikala vlasti", a neke druge manipulacije, kao na primjer propagandni spektakl Olimpijskih igara u Sočiju ili osnivanje tvornica trolova u Sankt Peterburgu, zapravo ne znamo je li to doista bio Surkov. Olimpijske igre vjerojatno nije organizirao, ali za tvornice trolova jednostavno ne znamo.
Express: Možda je ipak bio Surkov?
Mogao je biti (smijeh)! U svakom slučaju, stvaranje fikcionalnog lika omogućilo mi je da stvorim "super spin-doktora", inspiriranog Surkovom, ali s puno širim dosegom. Isto tako, mogao bih reći da je moj lik - iako je jako ciničan i napravio je neke prilično gadne stvari - ipak bolja osoba od pravog Surkova.
Putin i Surkov
Express: Roman ste napisali prije početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Jeste li tada mogli zamisliti da će doći do ovakvog totalnog rata? Je li vas vaše istraživanje za roman upozorilo na tu mogućnost?
I da i ne. Ne u smislu da doista nisam očekivao invaziju u veljači prošle godine. Nisam mogao ni zamisliti da će Putin pokrenuti totalnu invaziju - bio sam iznenađen kao i mnogi drugi. Ali s druge strane, jedna je od ideja u romanu - a to je i razlog zašto je roman preživio unatoč činjenici da je napisan prije invazije - da je Putinova moć utemeljena na nasilju od samoga početka. Kad se pojavio na političkoj pozornici, nitko nije mislio da će dugo trajati. Međutim, njegova reakcija na terorističke napade na stambene blokove u ruskim gradovima u rujnu 1999. i njegovo vođenje Drugog čečenskog rata pomogli su u uspostavljanju njegove moći. U mojoj knjizi postoji jedna scena s bojišta u Čečeniji: do tog trenutka on je Putin, a nakon toga pretvara se u Cara. U mojoj knjizi to je također i tragedija lika Baranova, koji nije nasilna osoba. Mislim da je i u tome razlika između njega i Surkova, jer Surkov je vjerojatno nasilna osoba. Baranov nije nasilan ne zato što je dobar čovjek, nego zato što misli da manipulacija bolje funkcionira od nasilja. To je njegov pristup. No i on se na kraju knjige mora suočiti s činjenicom da je nasilje prisutno i da je ono temelj Putinove moći. Stoga sadašnji Putinov rat na neki način nije kontradiktoran, već je logičan paroksizam puta kojim je on odavno krenuo.
Express: Surkova se smatra ideologom "upravljane demokracije" zahvaljujući kojoj je Vladimir Putin već više od dva desetljeća neupitni ruski vladar. Je li postojala mogućnost da Rusija nakon 2000. krene drugim putem ili je doista autoritarni režim jedini odgovarajući sustav vlasti u toj zemlji?
Moj lik Baranov vjeruje u ovo drugo i to čitavo vrijeme ponavlja, a očito je to i Putinova ideja. Osobno, ja sam nešto manje determinističan glede tog pitanja. Rusijom su doista kroz povijest vladali autoritarni, pa i vrlo brutalni režimi. Međutim, je li to neizbježno? Je li to nešto što je u prirodi ruskog društva i hoće li tako bili zauvijek? Ne znam, nisam siguran. Naravno, u knjizi sam pokušao pokazati kako je kaos devedesetih na neki način omogućio povratak vertikalne vlasti. U ruskom društvu postojala je snažna potreba za time, i veliki je dio javnosti zagovarao povratak autoritarne vertikalne vlasti snažnog vladara. Mislim da i danas mnogi Rusi, kad se prisjećaju devedesetih godina, ideju demokracije povezuju s kaosom. Na tome je i Putin utemeljio svoju vlast. Ipak, nisam siguran da je to doista bilo neizbježno. S nekim drugim liderom Rusija je mogla krenuti u drugom smjeru, a možda će i u budućnosti nešto drugo biti moguće. Naravno, danas stvari ne izgledaju baš dobro.
Express: Može li eventualni neuspjeh ostvarenja ciljeva u Ukrajini - odnosno poraz ruskih snaga - dati novu priliku Rusiji da izgradi manje represivan, liberalniji sustav vlasti? Postoje li snage unutar Kremlja koje bi provele takvu tranziciju?
Nisam jako optimističan u vezi s time. Očito je da se stvari u Ukrajini nisu dogodile onako kako je to Putin zamislio i planirao, ali ako u Ukrajini i nije bio dovoljno snažan da uvede svoj red, ipak je dovoljno snažan da uvede kaos. S druge strane, što se tiče unutarnje situacije u Kremlju, ukrajinski rat je bio dobra prilika za Putina da dodatno konsolidira svoju vlast. I prije rata njegova je pozicija dakako bila snažna, ali postojali su razni moćni igrači i oligarsi. Oni su uglavnom živjeli na Zapadu, u Londonu i na jugu Francuske, a ono što se dogodilo s ovim ratom je da je Putin natjerao sve te ljude da izaberu stranu. Sad su svi oni na neki način prisiljeni zatvoriti se s njim u bunker. Paradoksalno, on je kroz ukrajinski rat zapravo konsolidirao svoju vlast unatoč tome što nije bio uspješan s vojnog stajališta. Tako da za sada mislim da nećemo vidjeti nikakvu evoluciju prema onome o čemu ste govorili. Naravno, ako bi se suočio s pravim porazom u Ukrajini, sve bi bilo moguće. Zasad se čini da je tendencija upravo suprotna.
Express: Prema nekim kritičarima, način na koji ste u knjizi opisali predsjednika Putina utjecao je u početku ruske invazije na pomirljivija stajališta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona prema Rusiji. Ima li istine u tome? Čitaju li donositelji odluka u Francuskoj romane i donose li na temelju njih političke odluke?
Iskreno, volio bih misliti da moje knjige imaju takav snažan utjecaj, ali činjenica je da ljudi poput Macrona, kao i svi drugi ljudi koji imaju moć, ne temelje svoje odluke, pa čak ni svoje dojmove, na čitanju knjiga poput moje. U ovom slučaju čak ni kronologija ne odgovara. Knjiga je izašla mjesec dana nakon početka invazije - iako je bila napisana prije - pa čak i da ju je Macron pročitao prvog dana kad se pojavila u knjižarama ... Moja knjiga ne može zamijeniti političku analizu, ne može zamijeniti stručnjake za Rusiju, ne može zamijeniti povjesničare. S druge strane, ona može ponuditi drugačiju perspektivu. Ona nudi druga ulazna vrata. To možda nisu prednja ulazna vrata, nego neka stražnja vrata, ali ona može ponuditi neki drugačiji, psihološki pristup, ona može dati novu perspektivu i možda bi mogla biti korisna u kompleksnim situacijama kao što je ova.
Express: Bili ste i savjetnik talijanskog premijera Mattea Renzija. Kako biste ocijenili dosadašnji mandat prve talijanske premijerke Giorgije Meloni? Čini se da je njezina ranija antieuropska i proautoritarna retorika - da ne kažemo proruska - donekle izgubila na zamahu. Je li ruska invazija na neki način učvrstila europejstvo Italije, kao i političko jedinstvo Europe?
Svakako. Rekao bih da su se u smislu percepcije Europe u Italiji, a mislim i drugdje u Europi, dogodile dvije važne stvari. Prva je pandemija, a nakon toga i ruska invazija. Ta dva događaja su na neki način uvjerila ljude da trebamo Europu, čak i ako nešto ne volimo u Bruxellesu. Unija nisu samo ti neki ljudi u Bruxellesu za koje ne znam što točno rade, jer kad se dogode krize poput ovih trebamo nekoga tko će nas zaštititi. Mislim da su se diljem Europe - možda ne posvuda ali u mnogim dijelovima Europe - ti pokreti koji su bili radikalno protiv Europe, željeli su izlazak iz eurozone i iz Unije i koji su obično bili bliski Putinu ili su ga možda samo simpatizirali, dakle svi ti pokreti su se na neki način promijenili i prihvatili drugačiju strategiju. Ne mislim da su promijenili svoje mišljenje. Na primjer, osoba poput Giorgije Meloni - koja je čitavog života na krajnjoj desnici i nosi u sebi čvrstu kulturu krajnje desnice - morala je shvatiti da ako si danas na vlasti u Italiji ne možeš se sukobljavati s NATO-om, ne možeš se previše sukobljavati ni s Europskom unijom, ne možeš biti saveznik Putina. S druge strane, ona i dalje ima krajnje desnu agendu u smislu društvenih, kulturnih, rodnih pitanja. Ona je dakle prema van sačuvala određenu respektabilnost, a u unutarnjim pitanjima nastavila je provoditi svoju identitetsku politiku. Mislim da bi se slično ponašala i Marine Le Pen u Francuskoj kad bi pobijedila na izborima. Ona je imala čak i bliskije odnose s Putinom od Meloni.
Express: Nakon ruske invazije na Ukrajinu sada imamo i eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, u kojemu je Zapad gotovo jednodušno dao potporu pravu Izraela na obranu, dok se u drugim dijelovima svijeta pretežito naglašava potreba za zaštitom civila u Gazi. Vidimo sličan globalni obrazac kao i u ukrajinskom ratu - Zapad je sve izoliraniji u svijetu. Svjedočimo li uspostavljanju novog multipolarnog svjetskog poretka? Je li to dobro ili loše?
Između ostalih stvari, rat u Ukrajini otkrio je nešto što se možda ne sviđa svima na Zapadu, nešto što mnogi nisu očekivali. Dakle, ne samo u reakcijama na samu invaziju u veljači 2022., nego i u kasnijim glasovanjima o rezolucijama u Ujedinjenim narodima, saznali smo da je Zapad poprilično izoliran. Mislili smo da mi možemo izolirati Putina kroz sankcije, ali to se zapravo nije dogodilo jer ima toliko mnogo drugih zemalja i partnera koji ne žele izolirati Putina. Za Europu je osobito tragično da sada na svim svojim granicama ima konflikte. Ako pogledate prema jugu, od Libije, preko Egipta, sada imate cijeli Bliski istok, pa na istoku dakako Ukrajina, a u svim tim sukobima - pa, nismo baš potpuno sami, ali Zapad je definitivno sve usamljeniji. To je sasvim sigurno nešto novo, to je nešto na što se moramo početi privikavati. Ne mogu reći je li multipolarni svijet nešto dobro ili loše. Mislim da na neki način činjenica da su se pojavile nove sile - što je povezano i s time što se prosperitet proširio po cijelom svijetu - svakako nije loša stvar. To je dobro. Ono što je zabrinjavajuće je da zasad većina tih zemalja ima autoritarne vlasti. A naša ideja da će prosperitet dovesti do demokracije i poštivanja ljudskih prava očito ne funkcionira. Pokazala se pogrešnom. To bi trebala biti jedna od tema o kojima bih želio pisati u svojoj sljedećoj knjizi.
Express: Dakle pišete novu knjigu fikcije?
Pokušavam (smijeh). Ne želim napisati nastavak ove knjige jer to možda ne bi bilo baš jako zanimljivo. Ali želio bih napisati fikciju koja bi također bila uronjena u ovu novu realnost. To svakako neće biti jednostavno jer svijet je postao prilično kaotičan.
