Prošla je godina dana otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću, a njegova vanjska politika "Amerika prvo" vratila se snažnija, nepredvidljivija i, za mnoge, opasnija nego ikad prije. Od dramatične vojne operacije u Venezueli do otvorenog prezira prema tradicionalnim saveznicima, prva godina drugog Trumpovog mandata radikalno je preoblikovala globalnu scenu. Svijet je dobio jasan uvid u to što znači nova era transakcijske diplomacije, politike sfera utjecaja i vanjske politike vođene osobnim instinktima, a ne dugogodišnjom strategijom.
Dok je prvi mandat bio obilježen pokušajima implementacije radikalno drugačije vizije američkog vodstva, drugi mandat je od samog početka pokazao da su arhitekti politike "Trump 2.0" iskoristili četiri godine pauze za detaljnu pripremu. Rezultat je mišićav, nacionalistički i egocentričan pristup koji je uzdrmao temelje poslijeratnog poretka, ostavljajući saveznike zbunjenima, a suparnike u kalkulacijama kako iskoristiti novonastali vakuum.
Doktrina Monroe za 21. stoljeće
Najdramatičniji trenutak dosadašnjeg mandata dogodio se 3. siječnja 2026. godine, kada je svijet probudila vijest o američkoj vojnoj operaciji u Venezueli. Pod kodnim imenom "Apsolutna odlučnost", specijalne postrojbe američke vojske, uz potporu zračnih snaga, upale su u Caracas i uhitile predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores. Ubrzo nakon toga, par je prebačen u New York kako bi se suočio s optužbama za narkoterorizam koje datiraju još iz Trumpovog prvog mandata.
Iako je administracija operaciju u početku opravdavala borbom protiv narkokartela, Trump je na konferenciji za medije ubrzo razotkrio dublje motive.
- Mi ćemo voditi zemlju dok ne budemo mogli izvesti sigurnu, ispravnu i razboritu tranziciju - izjavio je, jasno dajući do znanja da je krajnji cilj kontrola nad najvećim svjetskim zalihama nafte.
Trumpova administracija je situaciju predstavila kao primjenu "Trumpove korolarije" Monroevoj doktrini, jasno poručujući Kini i Rusiji da je zapadna hemisfera ekskluzivna američka zona interesa. Akcija je izazvala podijeljene reakcije u svijetu. Dok je venezuelska dijaspora slavila, Ujedinjeni narodi i mnogi američki saveznici osudili su je kao opasan presedan i kršenje međunarodnog prava. U samoj Venezueli, vlast je preuzela dotadašnja potpredsjednica Delcy Rodríguez, a zemlja je utonula u još dublju neizvjesnost.
Resetiranje odnosa s Kinom i Rusijom
Nova Nacionalna sigurnosna strategija (NSS), objavljena krajem 2025. godine, signalizirala je ključni zaokret od fokusa na natjecanje s velikim silama, što je bila okosnica politike prethodnih administracija. Umjesto konfrontacije, dokument naglašava "upravljanje europskim odnosima s Rusijom" i "ponovno balansiranje američkog ekonomskog odnosa s Kinom".
Ovaj pomirljiviji ton prema Moskvi izazvao je posebnu pozornost. U NSS-u se gotovo uopće ne spominje ruska odgovornost za agresiju na Ukrajinu, a kritika je umjesto toga usmjerena na europske saveznike. Analitičari s Instituta Brookings ocijenili su da će Kremlj takav dokument čitati s velikim zadovoljstvom, iako je u njemu uloga Rusije svedena na regionalnu, a ne globalnu silu. S druge strane, odnos s Kinom definiran je gotovo isključivo kroz ekonomsku prizmu.
Carine su ostale glavno oružje, a glavni cilj postao je istiskivanje kineskog utjecaja iz Latinske Amerike, što je bio i jedan od ključnih motiva za intervenciju u Venezueli.
Stari saveznici i imperijalni apetiti
Dok su odnosi s Rusijom i autoritarnim vođama poput saudijskog princa Mohammeda bin Salmana postali kolegijalniji, veza s tradicionalnim europskim saveznicima dosegla je najnižu točku u modernoj povijesti. Nacionalna sigurnosna strategija opisuje Europu kao kontinent suočen s "civilizacijskim brisanjem" zbog, kako se navodi, liberalnih politika i masovne imigracije. Administracija je otvoreno najavila potporu "domoljubnim europskim strankama", što je šifra za krajnje desne pokrete, s ciljem "poticanja otpora trenutnoj europskoj putanji".
Ovakav ideološki napad, koji europski diplomati neslužbeno nazivaju "jezikom tiranije", produbio je transatlantski raskol i natjerao Europu da ubrza planove o vlastitoj sigurnosnoj i obrambenoj neovisnosti.
Bliski istok
Sukob na Bliskom istoku jedan je od ratova za koje je Donald Trump uvjeren da ih je uspio "zatvoriti" - do te mjere da je na toj osnovi javno koketirao s idejom Nobelove nagrade za mir. No činjenica da se krhko primirje mjesecima sustavno krši teško se uklapa u tu sliku. Ipak, današnje stanje, koliko god nestabilno bilo, djeluje gotovo blago u usporedbi s razinom nasilja koja je obilježila ostatak godine.
Nakon kratkog predaha u siječnju, obilježenog primirjem i ograničenim razmjenama zarobljenika, u ožujku je došlo do novog rasplamsavanja sukoba i eskalacije najveće humanitarne krize ove godine. Prema procjenama UNHCR-a, gotovo dva milijuna ljudi u Pojasu Gaze bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, pri čemu su se mnogi selili više puta, bježeći pred izraelskim napadima. Glad, masovna razaranja i tisuće mrtvih postali su svakodnevica, dok je Gaza gotovo u potpunosti sravnjena sa zemljom. Unatoč svemu, Trump se nikada službeno nije odrekao svoje ideje o pretvaranju tog prostora u turistički resort.
Za razliku od Washingtona, Europa i dio međunarodne zajednice ovaj su put pokazali barem minimalnu spremnost na reakciju. Izrael se suočio sa simboličnim, ali politički značajnim potezima, poput priznanja Palestine od strane zemalja kao što su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Premijer Benjamin Netanyahu, zbog tjeralice Međunarodnog kaznenog suda, danas je ozbiljno ograničen u međunarodnim putovanjima. Snažnu ulogu odigrala je i globalna kulturna scena, koja je pokrenula široki bojkot Izraela i javno stala uz Palestinu - uz poneke iznimke, poput Eurovizije i dijela europskih država, uključujući Hrvatsku.
U svakom slučaju, Bliski istok nije pronašao stabilnost desetljećima, pa je teško vjerovati da će to uspjeti zahvaljujući Trumpovom posredovanju.
San o Grenlandu i frustracija Nobelom
Trumpovi osobni interesi i frustracije također su postali vidljiv dio vanjske politike. Ponovno je aktualizirao svoju staru ideju o kupnji Grenlanda, a njegovi suradnici, poput Stephena Millera, javno su dovodili u pitanje danski suverenitet nad tim strateški važnim otokom.
- Po kojem pravu Danska polaže pravo na Grenland? - pitao je Miller, izazivajući oštru reakciju Kopenhagena i drugih članica NATO-a.
Znakovit je i Trumpov odnos prema venezuelskoj oporbi. Nakon što je oporbena čelnica María Corina Machado dobila Nobelovu nagradu za mir 2025. godine, umjesto da je podrži, Trump ju je marginalizirao.
Izvori bliski Bijeloj kući tvrde da je Trump bio uvrijeđen što Machado nije odbila nagradu i prepustila je njemu, što je rezultiralo time da je SAD nakon svrgavanja Madura odlučio surađivati s ostacima njegova režima, a ne s demokratskom oporbom.
Nakon prve godine drugog mandata, jasno je da Trumpova vanjska politika nije samo nastavak, već i eskalacija pristupa "Amerika prvo". To je politika koja odbacuje savezništva u korist transakcija, međunarodno pravo u korist sile, a strateško planiranje u korist predsjednikovih instinkata.
