Emile Thornberry, član britanskog Parlamenta, nedavno je izjavio kako "uzdanje u tzv. otvorene izvore informacija koje pružaju i zabranjene "terorističke skupine" nije prihvatljiva alternativa" kada je riječ o identifikaciji korištenja kemijskih oružja u Siriji - time Thornberry, cinično, misli prvenstveno na civilno društvo.
Foreign Policy piše kako to ukazuje na alarmantno slabo razumijevanje situacije u Siriji ali i kako su otvoreni izvori informacija revolucionarizirali države, novinarstvo pa i rad tajnih agenata. To posebno zabrinjava jer je Thornberry takozvani "ministar vanjskih poslova iz sjene" koji će vjerojatno preuzeti tu funkciju kada Laburisti dođu na vlast.
Otvoreni izvori informacija su, najjednostavnije rečeno, izvori informacija koji su dostupni svima, i široj javnosti. Bilo tko ih može vidjeti i čitati ako to želi. Internet je, primjerice, najveća kolekcija otvorenih izvora informacija koji su ikada postojali, piše Foreign Policy. To veliko i nepregledno skladište informacija korisno je privatnim kompanijama, obavještajnim agencijama, NGO-ima, u borbi protiv korupcije i slično. Vrlo često je mnogo mjerodavnije od tradicionalnih "tajnih i zatvorenih" izvora.
Otvoreni su se izvori ekstenzivno koristili i tijekom II. Svjetskog rata te Hladnog rata, te uvelike utjecale na postupke, planove i akcije. Često su se ispostavili kao ključni faktori za kontekstualiziranje i povezivanje podataka. Od uspona interneta, društvenih medija i pametnih telefona, otvoreni izvori informacija su prošli kroz revoluciju jer ljudi sada samovoljno na internet preko društvenih mreža plasiraju goleme količine informacija. Obavještajne su službe zaključile da je vrijeme da obrate pažnju, pa je sada normalno da "češljaju" društvene platforme.
Komercijalne su kompanije posvećene pretraživanju interneta, a ono što pronalaze pretvaraju u oružje protiv određenih biznisa. Civilno je društvo također počelo cijeniti otvorene izvore, i pratiti proliferaciju nuklearnog oružja te kemijskog oružja, monitorirati konflikte te informirati novinare.
Jedna je od primarnih snaga korištenja otvorenih izvora informacija upravo u tome što su prilagođeni svima, svi s internet konekcijom i računalom mogu slijediti rezoniranje analitičara, ispitati iste izvore te kritizirati tehnike koje su korištene. Lakše se pronalaze i ističu greške.
Neki, piše Foreign Policy, poput Thornberryja, mogu izvore prozvati ili u njih sumnjati - zaista jest riječ o velikim količinama kojima se ne može vjerovati. To je fer i validno pitanje - pokazuje li video ono što tvrdi da pokazuje? Je li snimljen tamo gdje kaže da je snimljen? U koje doba je snimljeno i da li ga se zloupotrebljava za neku agendu.
Sva ta pitanja, kao i mnoga druga, mogu kasnije biti odgovorena uz pomoć tehnika koje su razvijene. Geolokacija je od centralne važnosti u tom procesu verifikacije: korištenje detalja u slikama ili videima kako bi se detektiralo gdje se točno nešto odigralo. Jednom kad znate gdje je nešto bilo po sjenama je moguće odrediti vrijeme. U tome svemu pomažu i sateliti, društvene mreže i sve to zajedno funkcionira mnogo brže od tradicionalnih metoda.
To su samo neke od metoda koje se koriste, a načini na koji se mogu potvrditi podaci se iz dana u dan razvijaju. Najbolji je primjer uspjeha istraživačka skupina Bellingcat koja se, između ostalog, bavi Libijskim ratnim vođom imena Werfalli. Foreign Policy je objavio video kojim je Bellingcat potvrdio navode od masivnim ubojstvima korištenjem satelitskih snimki, sjena i geolokacije.
Već je točna identifikacija lokacije gdje se nešto dogodilo od neizmjerne važnosti. Geolokacija videa koji prikazuju rat u Siriji potvrđuju da Rusi nisu gađali ISIL nego civilnu infrastrukturu u dijelovima zemlje koji su bili pod kontrolom pobunjenika. U prvih 25 dana kampanje samo su, slovom i brojkom, jednom gađali ISIL.
To je nešto što klasični obavještajni izvori gotovo da i ne mogu napraviti bez da nekoga ne kompromitiraju. Ponekada se radi sumnjivih dokumenata složenih prema sumnjivim izvorima pokrenu i ratovi - kao drugi zaljevski rat primjerice. Analitičari danas, koji koriste otvorene izvore, ne bi to podržali. Činjenica je kako većina izvora iz Sirije dolazi od "običnih" građana i civilnog društva. Traumatični videi djece koja se dave nakon napada sarinom snimljeni su od strane civila, ili pak sirijskih bijelih kaciga koje sistematski sve snimaju te su zato postali noćna mora Rusije (pa ih često i gađaju).
Informacije, naravno, uvijek dolaze i s "druge" ili "treće" strane, i zato je verifikacija i kontekstualizacija tako važna. Informacije koje potječu iz otvorenih izvora počeli su uvažavati i sudovi poput ICC-a te organizacije poput OPCW-a. Prošle godine ICC je donio svoj prvi nalog za uhićenje baziran isključivo na videima egzekucija koje se mogu pronaći na društvenim medijima.
"Takozvani otvoreni izvori" o kojima lamentira Thornberry postali su, odavno, respektabilno oruđe koje otkriva tajne su ponekad nevidljive jer se od "šume ne vidi drvo". U slučaju Sirije, to su obični ljudi koji prijavljuju sistematsko uništavanje i klanje oko sebe u nadi da netko u svijetu - sluša i gleda.
