Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja iz liberalnog HNS-a, priključenog Vladi konzervativnog HDZ-a, rekla je, ima gotovo mjesec dana, kako je “neupitno da je temelj moderne hrvatske države Domovinski rat te da to treba i povijesno tako predstaviti. Domovinski rat nije bio građanski rat, nego pravedan oslobodilački i obrambeni rat od nametnute agresije, i ta će se činjenica učiti u hrvatskim školama”.
O neupitnom temelju i neoborivoj činjenici ministrica se izrazila nakon sastanka s članovima Hrvatskog generalskog zbora, s kojima je tri sata razgovarala o reformi obrazovanja. Civilnog, da ne bude zabune. Ne, nije Blaženki Divjak palo na pamet da o toj famoznoj reformi i tom obrazovanju popriča s umirovljenim nositeljima ordenja u posebnim prilikama: ona samo na životu održava ideju da bivši časnici s vremena na vrijeme, između komemoracija i nastupa u “Otvorenom”, idu po školama i tamo, jezikom prošlosti rečeno, djeci tumače tekovine NOB-a, prenoseći svoja iskustva i odgovarajući na pitanja o tome koliko su točno kore s drveća pojeli te koliko su puta sami i goloruki likvidirali milijun-dva specijalaca iz Niša, sve da bi se danas živjelo u miru i svjedočilo napretku montera klima-uređaja od malih stanova do raskošnih dvoraca. Znamo, dakle, što je jedna doktorica znanosti rekla i što je čula od generala upitne usmenosti – oni svakako uvijek govore jedno te isto - ali znamo i o čemu nisu pričali: o predmetu koji bi se, zbilja, mogao početi izučavati, a radni mu je naziv, kad je već sintagma rat i mir zauzeta, Ante Gotovina i mir.
Najslavniji vojni umirovljenik u nas spada među malobrojne, jako malobrojne kojima, za razliku od članova Hrvatskoga generalskog zbora, ne treba objašnjavati da je, prema svim provjerenim informacijama, rat završio nedavno, prije samo 22 godine, da je u njemu Hrvatska pobijedila i da, posljedično, nema nikakve potrebe za pokazivanjem borbene spremnosti i brojnosti iskusnih ratnika koji su u međuvremenu, u ovo malo mira, ostarili, nabacili nešto kilograma, izgubili kosu ili je ona sama promijenila boju.
“Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje danas je tu. Oni koji nisu imaju svoje razloge za to i to morate njih pitati”, rekao je Milijan Brkić nakon komemoracije pravomoćno osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku - događaja na kojem je bilo i umirovljenih i u Vladi zaposlenih generala, ali Gotovine nije!
Nekoliko dana kasnije, u Šibeniku je svoju ulicu dobila 72. bojna Vojne policije - povod je bila 26. godišnjica osnutka, a program uobičajen i na očekivanim lokacijama, od mjesta znaka kraj puta, preko Katoličke škole pa do dnevnog domjenka u noćnom klubu, sve uz glazbu Orkestra Hrvatske ratne mornarice i bez jedne jedine riječi o osuđenim policajcima za zločine u zatvorima Lora i Kuline.
Govorilo se, međutim, samo ne tad, nego nešto malo prije, o posebnom, dragom gostu koji, je li, sasvim sigurno dolazi, o Anti Gotovini osobno. I opet, ni na magistrali, ni na misi, ni uz domaću travaricu, Ante Gotovine nije bilo.
Otkako je prije punih pet godina i još nešto malo tjedana oslobođen svih optužbi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, pušten doma i euforično dočekan u Zagrebu, Ante Gotovina se ponaša kao da su ga, iz perspektive militantne desnice gledano, zamijenili u scheveningenskom pritvoru.
Nije se onoga 16. studenog 2012., posebnim avionom iz Nizozemske, nabrijanim čuvarima revolucije vratio dugo čekani vođa, spreman da odmah, čim obavi malu nuždu, zapali cigaretu i javi se ženi, zauzme i Banske dvore i Markov trg i Prisavlje i što treba, već neki čudan čovjek koji, umjesto da ganja Jugoslavene, strane plaćenike, domaće izdajnike i svakih pet dana traži smaknuće nekoga tko izgovori krivu riječ o ratu, u Pakoštanima pije kavu s malo mlijeka, pozira sa svakim tko ga za fotografiju zamoli i broji tune oko Kornata. I da, očito je, uredno izbjegava gubljenje vremena na događajima na kojima se održavaju sati updatirane povijesti.
“Rat pripada povijesti. Okrenimo se budućnosti svi zajedno!”, poručio je Gotovina one večeri kad je došao s potvrdom o nevinosti i od tada se drži izgovorenog. Formalno, on jeste član nekakvog Vijeća za domovinsku sigurnost, ali u suštini živi mirnim životom 62-godišnjaka solidnih primanja. Ponaša se, drukčije rečeno, normalno: ne rauba status nacionalnog junaka, ne zanima ga film što ga o njemu snima Antun Vrdoljak, ne pokazuje simptome upale samoljublja zato što više ne izlaze njegovi posteri uz novine te ne kruži po komemoracijama i svečanostima kao glupost po svemiru.
Upravo to ga čini neobičnim u društvu u kojem se i o reformi obrazovanja raspravlja s članovima Hrvatskog generalskog zbora i u kojem Pavao Miljavac ili Davor Domazet Lošo još samo nisu upitani što točno misle o tome kolika treba biti minimalna plaća - i to u lipu.
Poput, recimo, Petra Stipetića, Ante Gotovina uživa mir nakon rata iz kojeg je izašao kao vojni pobjednik i s kojim se nije spasio od dosadnog života provincijskog majstora za sitne kvarove i povremenog švercera kavom. Da nije onih tuna i mitova i legendi ispričanih i ispisanih o njemu, moglo bi se reći kako je poput tisuća veterana koji danas prodaju elektroničku opremu, služe pelinkovce, vare brodove, mijenjaju svjećice...
Općenito, idu na posao, s posla, na pivo, mali nogomet i balote, ne glumeći hodajuće spomenike s navučenom uniformom i prikačenim ordenjem koje pokazuju kao dokaz vjerodostojnosti svake budalaštine koja im padne na um. E, ako taj i takav Gotovina za 21. stoljeće nije za izučavanje po školama, onda nesretnoj djeci i reformi Blaženke Divjak ostaje samo Lošo sa svim svojim raskošnim znanjem o onome što niti je nekad bilo niti će ikad biti.
