Top News
27773 prikaza

Tuđmanov dnevnik: Sumnjao je da je Šeks Židov

Franjo Tuđman i Vladimir Šeks
Patrik Macek (PIXSELL)
Tuđmana smatraju dijelom kružoka najjačeg čovjeka Hrvatske nakon Bakarića

“Najvrući” dio Tuđmanova dnevnika obuhvaća razdoblje od 1984. do 1989. godine, u kojemu je svakodnevno postajalo sve jasnije da je stari model države i društva pred slomom, iako nije bilo jasno što će ga i kako zamijeniti.

Tuđmanovo djelovanje osamdesetih obavijeno je velom tajne. Ono se često mistificira, pa se navode priče o Tuđmanu kao eksponentu skupine “norvalskih”, kanadskih Hrvata; priča se i o Tuđmanu kao čovjeku kojemu je republička policija, “ne bez razloga”, prvome dala putovnicu kako bi mogao putovati u inozemstvo.

Neki autori Tuđmana tumače i kao dio kružoka naveliko mitologiziranog Ivana “Steve” Krajačića, Titova intimusa i, nakon Bakarića, možda najjačeg čovjeka Hrvatske.

U djelovima Tuđmanova dnevnika dana je pedantna kronika vremena koja će razgrnuti mnoge magle s Tuđmanova djela.Treba ih samo pročitati.

Tuđman je početkom osamdesetih bio uvjeren da mu je sudbina namijenila posebnu povijesnu ulogu u hrvatskom narodu:

Četvrtak, 5. srpnja 1984.

“Osim toga ako vrše pritisak na Srbiju da se obračuna s Dobricom Ćosićem - što je jalov napis - onda im ja trebam u tamnici kao primjer, kako se, eto, nekažnjeno, nego politički korisno može zatvarati i takve kadrove kao što su Tuđman, pa jasno onda i Ćosić.

Protiv takve logike, ako ona ostane u važnosti protiv mene, a sve oko mene gluho, sada ja nemam drugog izlaza nego ići na štrajk. I to radi sebe osobno, da ne dopustim da skončam nečujno, bijedno zaboravljeno.

Ali, isto tako i radi hrvatske povijesti - kad mi je usud već dodijelio u njoj takvu ulogu - da ostanem do kraja na nogama, dosljedan...

U svezi s takvim razmišljanjem i s tom odlukom, jedino mi je jasno da im ne bi trebao ‘olakšati’ taj svoj korak pa da idem na štrajk odmah sad, u vrijeme ljetnih odmora, kad bi to i u domaćoj i u svjetskoj javnosti prošlo, kao i sve drugo, s manje zapaženosti.

Zbog toga bih, ako inače izdržim do tada, na taj korak išao u rujnu, po svršetku godišnjih odmora i na početku nove akademske godine...

Dotle se namjeravam pozabaviti:

- oporukom, barem u nekim crtama;

(...) Opet sam ponovio: da sam već 14 godina pod fizičkim i psihičkim terorom. No, mogao sam s punim pravom reći i punih 20 godina. Jer, u ožujku 1963. Bakarić je otvorio lov na mene okrstivši me ‘nacionalistom’, a u svibnju (?) 1965. Ranković je zabranio proglašenje mog izbora u JAZU. 

Tada je dobio srčani napadaj tadašnji predsjednik JAZU Grga Novak, rekavši da on to ne može, da takva slučaja još nije bilo. Zbog toga me je zvao Stevo Krajačić i tražio da sâm odustanem od izbora, dok se partijski stvar ne raščisti. 

Kasnije je Bakarić rekao da se Stevo u to neovlašteno umiješao, a Krleža je bio toliko osobno pogođen - jer je on stajao iza tog izbora - da je i sam govorio kako misli da se povuče iz Akademije gdje se događaju takve stvari, nakon što je on osobno o mom izboru - prije kandidiranja - razgovarao s najodgovornijima.

Što mogu? Pripadam narodu u kojem su svakog uništili tko se pokušao osoviti na vlastite noge (od Zrinskog i Frankopana pa na dalje na političkom području, a na intelektualnom, recimo od Filipa Grabovca, koji je zaglavio u mletačkim tamnicama, pa do Šufflaya, koga ubiše na zagrebačkoj ulici motkom, ili Ive Pilara (koga su ubili ili natjerali u smrt, nakon što mu je i druga knjiga o hrvatskom pitanju izišla u inozemstvu (u doba šestosiječanjske diktature).

Sve to znadoh, ali ipak drukčije nisam mogao. Niti mogu sada. Možda je u tome zalog opstojnosti i hrvatskog naroda kao i tolikih drugih u sličnom položaju...."

Četvrtak, 28. kolovoza 1986.

"Ivan Krajačić – Stevo već desetak dana u komi. Nekrolozi su napisani a već je i poznato da neće biti službenog, državnog sprovoda. Po njegovoj izričitoj, oporučnoj želji, u kojoj je navodno poimenično naveo osobe koje mu ne smiju biti na pogrebu… Znakovito za kraj jednog revolucionara, koji je osobno bio najpouzdaniji Titov prijatelj… 

Ne može biti očitijeg znaka njegova razlaza s društvom koje je revolucijom i svojom vlašću stvarao! I sa suborcima i revolucionarnim drugovima i prijateljima s kojima je krojio sudbine tolikih ljudi… On se bar opametio na kraju… Mnogi polude u doslovnom smislu.

Tako sam upravo čuo da je onaj Lacković iz UDB-e za Hrvatsku, koji je bio zadužen za praćenje mene i smijenjenog hrvatskog vodstva, i koji je stalno prisustvovao mom procesu 1972. godine – posve pomjerio pameću… 

Kad netko zvoni na njegovim vratima viče: ne otvaraj, ubit će me; a za telefon – ne razgovaraj – slušaju nas… A sjećam se, kad sam na procesu rekao, da je to staljinistički montirana optužba, koja će kad-tad pogoditi one koji su je svjesno ili nesvjesno krivotvorili, on je glasno prosvjedovao, dajući znak predsjedniku suda da mi oduzme riječ, što ovaj, međutim, nije učinio… I stoga je zadobio samo infarkt, ali nije poludio… Tko će napisati te drame!?”

Zanimljive su Tuđmanove bilješke o ljudima koji su i danas na sceni.

Subota, 12. svibnja 1984.

"Tonči Vrdoljak. Pojavio se kao režiser (a Tomislav Pinter kao kamerman) u našoj domskoj scenografiji ustupljenoj za reklamsko snubljenje Krašovih bonbončeka. Priča o svojoj zavadi s Lordanom Zafranovićem. Taj je mandrilo poslije filma o Jasenovcu, sam pričao, da je očekivao dokaznog materijala i više od sedamsto tisuća, a kad tamo jedva bi se izbrojilo i do deset puta manje. To mu, međutim, ne smeta da se hvali kako mu film, koji glorificira laž, nije dobro primljen u Zagrebu... Motivi Gorana Babića: otac mu bio uhićen i poslije zatvora umro, zbog sudjelovanja, ili točnije prisustvovanja pri nekom ustaškom smaknuću (sudskom) u Metkoviću. To je bilo na traženje gen. Ante Parmača, koji se domogao fotografije kao dokaza. Pokazao je i Miki Tripalu. Protiv gonjenja bio je i Jure Bilić zbog svog prijateljevanja s mamom, ali nastavili oni iz B i H...”

Za Šeksa vjeruje da “ima kap židovske krvi...”

Četvrtak, 27. studenog 1986.

"Vlado Šeks i Nikola Muslim. Pravnici, u činidbi i u teoriji. Mora da je u Šeksu koja kap židovske krvi. To kako se on snalazi u ovim našim prostorima između Beograda i Ljubljane, iz svoga Osijeka, a preko Zagreba, nije sasvim bez nekog vraga. Tiskaju ga u Beogradu i Ljubljani.

U Beogradu u privatnim izdanjima, a u Ljubljani u glavnim tjednicima i časopisima. Osim toga, Šeks je u svijetu postao poznata disidentska veličina. Zove ga američka odvjetnička udruga; tiska ga ‘Kontinent’. 

Predlaže meni da dam nešto za ‘Kontinent’. A veli da je i Niko Grafenauer spreman da me tiska u ‘Novoj Reviji’ – glavnom slovenskom časopisu. Šeksova upravo tiskana knjiga ‘Delikt mišljenja’ (Beograd 1986., str. 187) ozbiljno je pravno razmatranje...”

O Nevenu Jurici imao je visoko mišljenje.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.