Gotovo trideset godina nakon što je potonuće trajekta MS Estonia odnijelo 852 života u jednoj od najgorih mirnodopskih pomorskih nesreća u Europi, najnoviji izvještaji konačno su potvrdili ono što je prva istraga utvrdila: katastrofu je uzrokovalo otkazivanje pramčane konstrukcije, a ne sudar ili eksplozija. No, unatoč službenoj potvrdi, priča o tragičnoj noći 28. rujna 1994. i dalje ostaje obavijena velom misterije i boli koja za obitelji žrtava nikada nije nestala.
Kobna noć na Baltičkom moru
MS Estonia, ro-ro trajekt na redovnoj liniji između Tallinna i Stockholma, isplovio je 27. rujna 1994. nešto iza 19 sati. Na brodu je bilo 989 osoba - 803 putnika i 186 članova posade, većinom Šveđana i Estonaca. Vremenski uvjeti bili su teški, ali ne i neuobičajeni za jesen na Baltiku. Vjetar je puhao snagom od 15 do 25 m/s, a valovi su dosezali visinu između četiri i šest metara. Kako je kasnije posvjedočio kapetan broda koji je prvi stigao u pomoć, bila je to "tipična jesenska oluja".
Prvi znakovi nevolje pojavili su se oko jedan sat iza ponoći. Putnici i posada čuli su snažne metalne udarce iz smjera pramca, zvuk koji su valovi stvarali udarajući u pramčani vizir. Provjera kontrolnih svjetala na zapovjednom mostu nije pokazala nikakav problem. No, buka se nastavila.
Oko 01:15 sati dogodilo se ono najgore. Brave koje su držale masivni, 50 tona težak čelični vizir na pramcu popustile su pod silinom valova. Vizir se otkinuo i povukao za sobom utovarnu rampu, otvarajući golem prolaz vodi koja je počela prodirati na palubu za automobile.
Posljedice su bile katastrofalne. Brod se u samo nekoliko minuta nagnuo za 15 stupnjeva na desnu stranu, a do 01:30 nagib je već iznosio 60 stupnjeva. Mnogi putnici ostali su zarobljeni u svojim kabinama, a hodnici su se pretvorili u smrtonosne vodene zamke. Voda nije prodirala samo s palube za vozila, već i kroz razbijene prozore na višim palubama.
U 01:22 upućen je poziv u pomoć, no nije slijedio međunarodne protokole, što je usporilo reakciju spasilačkih službi. Posljednja poruka s Estonije bila je kratka i jeziva: "Stvarno je loše, sada izgleda stvarno loše."
U 01:50, samo sat vremena nakon prvih problema, MS Estonia nestala je s radarskih ekrana, potonuvši u hladne vode Baltika na dubinu od oko 80 metara.
Očajnička borba za život
Spasilačka operacija bila je iznimno teška. Prvi brod, trajekt Mariella, stigao je na mjesto nesreće u 02:12, no zbog olujnog mora i mraka spašavanje je bilo gotovo nemoguće. Većinu preživjelih, njih 104, izvukli su helikopteri. Ukupno je spašeno samo 137 osoba. Ostalih 852 putnika i članova posade nestalo je u moru, a većina je podlegla utapanju ili hipotermiji u vodi temperature tek 10 stupnjeva Celzijevih.
Službena istraga, dovršena 1997. godine, zaključila je da je uzrok nesreće bio konstrukcijski propust na bravama pramčanog vizira. Ipak, taj zaključak nije zadovoljio mnoge obitelji žrtava i preživjele. Godinama su kružile teorije zavjere - od priča o prijevozu tajnog vojnog tereta i namjernom potapanju broda do sudara s nepoznatim objektom, vjerojatno podmornicom.
Sumnje je dodatno potpirio švedski dokumentarac iz 2020. godine, koji je uz pomoć podvodnih dronova otkrio dotad neviđenu, četiri metra dugačku rupu na trupu broda. Ovo otkriće potaknulo je vlasti Estonije, Švedske i Finske da pokrenu novu tehničku istragu kako bi se konačno razjasnile sve okolnosti.
Konačna potvrda - nije bilo eksplozije
Najnoviji izvještaji, temeljeni na detaljnim pregledima olupine, potvrdili su nalaze prve istrage. Stručnjaci su zaključili da nema dokaza o sudaru ili eksploziji te da je rupa na trupu najvjerojatnije nastala udarcem o stijene na morskom dnu prilikom potonuća ili kasnijim pomicanjem olupine. Tragedija je, bez sumnje, posljedica katastrofalnog otkazivanja pramca.
Potonuće Estonije imalo je golem utjecaj na pomorsku sigurnost. Dovedene su nove, strože regulacije za ro-ro trajekte, a dizajn pramčanih vrata potpuno je promijenjen.
