Hasanbegović će Oreškoviću stvarati probleme u Europi

Na pogrebu bivšeg državnog odvjetnika Mirsada Bakšića 2012. godine mladi je govornik, široj javnosti tad posve nepoznati Zlatko Hasanbegović, izrekao riječi koje će mu se, kao i mnoge druge, nekoliko godina kasnije obiti o glavu...

Rahmetli Mirsad, govorio je Hasanbegović, “pripadao je onom hrvatskom naraštaju, koji je dječačkim očima vidio i doživio našu najveću nacionalnu tragediju i poraz iz 1945. godine”.

Novi je ministar kulture, ukratko, ideal-tip revizionista

Najveća nacionalna tragedija i poraz odnose se, dakako, na slom NDH. Hasanbegović je tu ocjenu izrekao kao četrdesetogodišnjak, u zreloj dobi i naponu snage, kao i pledoaje za nazivanje jedne bosanske škole po duhovniku Hitlerove 13. brdske SS divizije, poznatije pod imenom Handžar (nož).

Hasanbegović je u privatnoj nakladi izdao i knjigu “Industrija holokausta” Normana G. Finkelsteina. 

Novi je ministar kulture, ukratko, ideal-tip revizionista, čovjeka koji djeluje na rubu, ali ga se u bolja društva ne pripušta. Još prije nekoliko godina takva je biografija bila nesavladiva prepreka za ulazak u vladu hrvatskog desnog centra, ako ni zbog čeg drugog, zato što se Hrvatska trudila biti miss simpatičnosti kako bi bila Novi je ministar kulture, ukratko, ideal-tip revizionistau klub zvan EU. 

Ivo Sanader sazvao je u kolovozu 2008. izvanrednu sjednicu Vlade i na njoj, pozivajući se na antifašističke, izvorišne osnove Ustava, naredio rušenje spomenika Mili Budaku i Juri Francetiću u Slunju i Sv. Roku. Bageri su na terenu bili već sutra ujutro...

Vlada je - izvijestili su mediji - “na sinoćnjoj izvanrednoj sjednici, na temelju članka 107. Ustava Republike Hrvatske donijela Odluku o uklanjanju spomeničkog obilježja Mili Budaku u Svetom Roku i Juri Francetiću u Slunju...” 

U Vladinu priopćenju navodi se da je odluka donesena zato što je njihovo postavljanje “suprotno izvorišnim osnovama Ustava te šteti ugledu i interesima Republike Hrvatske koje je Vlada dužna štititi”. 

Glasnogovornik Vlade izjavio je da će HDZ preporučiti “promjenu imena svih ulica koje nose ime Mile Budaka...”.

Karamarko o Paveliću govori negativno jedino tako da ga uspoređuje s Titom

Od tada je prošlo 11 godina. Slična reakcija aktualne Vlade je, čini se, nezamisliva, jedino se nitko nije sjetio obnoviti te spomenike. Pitanje je kad će, jer su i mise za Pavelića već prestale biti skandal. 

Duhovna klima se promijenila, a Vladin skup mislilaca dokazuje zdušno da antifašizam nije ustavna vrednota, premda je Ustav ostao isti. Promijenila su se, dakako, tumačenja.

Tomislav Karamarko tvrdi danas da se uvijek osjeti uvrijeđenim kad ga netko nazove samo antifašistom - on želi da se zna kako je i antikomunist. O Anti Paveliću govori negativno jedino tako što ga uspoređuje s Titom.

Opisuje ih, uvijek u paru, kao sijamske blizance - ako je Tito isto što i Pavelić, onda je Pavelić, valjda, isto što i Tito... 

No kako potpredsjednik Vlade nikad nije dao ni jedan veći intervju u kojemu bi mu novinar mogao slobodno postavljati širi krug pitanja, njegova su dublja uvjerenja na te teme zapravo nepoznata.

Grgo Jelavic (PIXSELL)

Čim iskorači na europsku pozornicu, što sa sadašnje pozicije potpredsjednika Vlade baš i ne mora, zateći će ga neko neugodno pitanje te vrste, jer je Zlatko Hasanbegović u cijeloj Europi proslavio njegovu vladu kao malotko.

Od francuskog ministra kulture Jacquesa Langa do danas nikad, naime, ni jedan ministar kulture, osobito ne tako male zemlje, nije bio tako zapažen u Europi i svijetu. 

I ni u jednoj europskoj zemlji povijest ne počinje 1991., u čemu se Hasanbegović i Karamarko slažu u cijelosti.

O Hasanbegoviću je pisala agencija Reuters, o njemu je izvijestio njemački DPA, austrijski APA, o njemu je pisao Le Monde, velikim člankom o njemu se oglasio Frankfurter Rundschau, Washington post, Centar Simona Wiesenthala.

Uz stanovite razlike u stilu, svi su pisali manje-više isto. No službenih reakcija nije bilo. 

Europska unija prije desetak godina s golim bi, neskrivenim užasom, reagirala na slučaj Hasanbegović, radili bi “non paperi”, slale se depeše - ali to više nije ista Europa. 

Stari je kontinent danas napučen s više od milijun sirijskih i drugih izbjeglica/migranata, koje većina država ne želi. Tu je i neugodni neoliberalizam, pa kolaps na tržištu rada, grčka ekonomska tragedija, portugalska gospodarska farsa...

U Njemačkoj je izrasla Pegida, desničarski pokret koji buja na antiizbjegličkim sentimentima, izazivajući strah diljem Europe.

Njemačka je prije Drugog svjetskog rata imala oko pola milijuna Židova, a danas u toj zemlji - koja je “prevelika za Europu a premala za svijet” - živi gotovo 16 milijuna ljudi čije etničko podrijetlo nije njemačko. 

Kakav bi se belaj tu mogao začeti!? Strah od eksplozije radikalizma u Njemačkoj je, zbog povijesnog zlopamćenja, velik, ali su zato moćne i brane protiv njega. 

Francuska desnica, pod čime se podrazumijeva Marine Le Pen, nije primarno revizionistička, neonacistička, nego antiimigrantska, kao i Partija slobode Geerta Wildersa u Nizozemskoj, no njihovo poimanje određenih kategorija ljudskih prava - npr. seksualne orijentacije - već dugo nije pod znakom pitanja. 

Oni to smatraju riješenim, pa bi kod nas spadali gotovo u lijevi centar. 

Ivo Cagalj (PIXSELL)

Kod nas se sve to još tretira kao medicinski fenomen, kao neka bolest, pa u spoju s filonacističkim sentimentima naša desnica, mada neusporedivo manja, ipak prednjači malignošću svojih značajki... Europa polako ali sigurno klizi sve desnije.

Dok ljevičar Žižek osporava logiku otvorenih vrata za migrante, desna zvijezda, filozof Peter Sloterdijk, u knjizi “Srdžba i vrijeme” postavlja važnu platformu osporavanja nalik na Karamarkovu.

Ona bi mogla biti teorijska podloga onom tipu desnice koji, poput naše, ne gleda u sadašnjost:

- Suha statistika - kaže Sloterdijk - govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase. Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao “antikomunizam”, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sred stvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije ne dostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausescua, Pol Pota i drugih komunistič kih vođa dogodila na Plutonu...

Sloterdijk artikulira ono što naša desnica uglavnom ne zna artikulirati. On dalje kaže:

"Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratno g vremena - s dugoročnim djelovanjem koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih subkultura Zapada. Nije pretjerano ako kažemo da je bijeg radikalne ljevice u “antifašizam” najuspješniji manevar jezične politike 20. stoljeća. Iz premisa je razumljivo da je postalo izvorom vrlo dobrodošle zbrke. (…)

U Europi postoji snažno crveno svjetlo za nacistički revizionizam

Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje je trebalo prikriti, ispričati, relativirati.

(Sartre je, primjerice, bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjet skim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista). 

Nakon sloma komunizma posao osvete, općenitije rečeno - posao univerzal nog poravnavanja patnje, morao je opet skliznuti iz ruku ljudskih agentura. 

Stoga je bilo dobrih razloga zbog čega se Katolička crkva mogla nametnuti kao istinski postkomunizam, upravo i kao duša autentičnoga i spiritualnoga komunizma...

Na pitanje postaje li Europa tolerantna kada dojučerašnji huligani “skinu spitfajerice” i obuku odijela, Žarko Puhovski kaže:

"U većini zapadnoeuropskih država postoji jasan kodeks onoga što je nedopustivo. Postoje formulacije koje, bez obzira na to kako bili odjeveni, jednostavno ne smijete izreći. Čak ni u kućnim društvima nije dopušteno reći neke stvari."

U Europi, smatra ovaj profesor, još postoji snažno crveno svjetlo za nacistički revizionizam.

"Posebno je to slučaj, kaže on, u Njemačkoj, koja je najgore prošla s nacizmom, a unutar toga u zapadnoj Njemačkoj, koja je imala drukčiju prošlost suočavanja. Jak je otpor i u Francuskoj i Italiji, gdje je ljevica nametnula takav pristup. U skandinavskim zemljama" - dodaje Puhovski - to je ionako tek manji problem.

Orešković je u EU već kao neprofesionalni političar strano tijelo

Našem premijeru zato prijeti rizik stanovite izolacije.

"Premijer Orešković - kaže Puhovski - zna da uskoro ide na sastanak s ostalim premijerima iz EU. On je tamo već kao neprofesionalni političar strano tijelo. Pa ako pritom dolazi iz jedne marginalne članice, usto kao čovjek koji je opterećen desnim radikalizmom, on praktično neće imati što govoriti o ozbiljnim temama, a njemu je to važno da može ravnopravno ulaziti u rasprave o izbjeglicama, ekonomiji i sličnom... Europa je registrirala što se događa u Hrvatskoj, a što se ne svodi samo na Hasanbegovića osobno nego je riječ o desničarskom valu. 

Puhovski smatra kako je Hrvatska ipak pomalo izvan fokusa, i to zbog dvije bitne kontekstualne činjenice: s jedne strane, mi smo mala, prilično beznačajna zemlja koja nije visoko na radaru, s druge strane, riječ je ipak više o ekscesu nego o pravilu.

"Stvari koje se događaju u Mađarskoj, Poljskoj, Finskoj, pa i u Francuskoj, bitno su isturenije i privlače puno više pažnje u Europi nego Hrvatska", kaže on, dodajući da je Hasanbegović u znanstvenom okviru “relativno usamljen, što je pozitivno, a negativno je to što je ministar.

Takvi ljudi drugdje nisu ministri, iako i drugdje u Europi imate takvih pojava u literaturi, pa čak i više nego kod nas. Koliko god hoćete. U Finskoj, Mađarskoj itd. Ali takvi ljudi tamo ne postaju ministri.

"Dobro, možda samo u Mađarskoj...", dodaje Puhovski.

Ni profesor Nenad Zakošek ne vjeruje da je Hasanbegović sukladan europskoj desnici.

Fašisti ne dolaze na vlast, ali situacija je opasna

"On je nešto sasvim drugo. Pročitao sam njegove izjave za Večernji iz kojih se iščitava određeni kompleks. Stalno spominje nekakvu ljevicu koja potječe još iz Jugoslavije i kontrolira resurse i intelektualnu situaciju. A to je već nešto sasvim specifično hrvatski. Kad govore o nekim ljudima koji navodno još od komunizma ‘krčme državne pare’, jedino mogu konstatirati da tu postoji nekakav kompleks inferiornosti desnih intelektualaca", kaže Zakošek i dodaje:

"Europa sigurno proživljava krizu političke legitimnosti glavnih aktera. To najviše pogađa socijaldemokrate, koji lošije prolaze na izborima. Desnica je u biti odgovor na sve ono što dvije mainstream opcije ne pokrivaju. U toj priči se pojavljuju imigranti i mantra da će oni doći i ugroziti radna mjesta i egzistenciju birača. No, to su pitanje suvremenosti. Revizija povijesti je nešto drugo.

"Od zemlje do zemlje to je danas različito. U Njemačkoj će to ostati obvezujuće i kod njih će se te ideološke borbe voditi na drugačiji način, u Francuskoj na drugi, mada ni Francuzi nikad neće prihvatiti revidiranje višijevskog režima. Ali mislim da svjedočimo žestokim ideološkim borbama koje se tiču liberalnih vrijednosti, tipa seksualnih manjina - imali ste i u Francuskoj milijunske demonstracije protiv homoseksualnog braka. Tu se mainstream ljevica pokazuje kao glavni baštinik nekih prosvjetiteljskih tradicija. Konačan ishod je otvoren, nitko ne kaže da fašisti dolaze na vlast. Ali situacija doista jest opasna", zaključuje Zakošek.