Odabrao si smatrati da je Muhamed bio prorok i kralj. Izabrao si odrediti islam kao političku, socijalnu, moralnu religiju koja poput tiranina vlada nad državom, kao i društvenim životom, na ulici i u kući, i u svakoj savjesti.
Izabrao si vjerovati i nametnuti da islam znači pokoravanje, dok sam Kuran proklamira: ‘Nema prisile u religiji!’. Uradio si od njegova poziva na slobodu carstvo prisile.
Kako jedna civilizacija može do te mjere izdati vlastiti sveti tekst?, piše Abdennour Bidar, francuski filozof, musliman po vjeri, u “Otvorenom pismu muslimanskom svijetu”, objavljenom nakon terorističkih napada na redakciju Charlie Hebdoa.
Bidarov tekst je prvi u tematu posvećenom orijentalizmu, suštinskom odnosu islama i Europe, 20. broja Europskog glasnika, koji izdaje Hrvatsko društvo pisaca.
Zbornik pokrenut u Parizu ovdje jubilej obilježava u financijskom ambisu.
Prema riječima glavnog urednika Dražena Katunarića, bivši ministar kulture, Berislav Šipuš, obećao je platiti tiskanje i na obećanju ostao. Odluku da se HDP-u za Europski glasnik odobri dodatnih 4.000 kuna, jednostavno, nije potpisao. Ne zna se zašto.
Kao što se ne zna zašto je nezavršenim ostavio još mnogo sličnih poslova. Pretpostavljati se može, samo što nema neke koristi.
Što god bilo, ostavio je neograničeni prostor za štetu u kojem vidno uživa njegov nasljednik - dr. Zlatko Hasanbegović. Nizozemski pisac Geert Mak u svojem najpoznatijem djelu “U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće” piše, uz ostalo, i o fenomenu “group thinkinga”, načinu razmišljanja svake vlasti nakon određenog perioda akumulacije moći.
Prema Maku, riječ je o gubitku osjećaja za realnost, percipiranju stvarnosti ne onakvom kakva ona jeste, nego kroz doživljaj uske, izolirane skupine istomišljenika okupljene oko istoga posla.
Samo Berislav Šipuš, drugi ministar kulture u mandatu Zorana Milanovića, može reći je li on, zbilja, vjerovao kako nema nikakve šanse da Kukuriku koalicija izgubi vlast, točnije da svašta može biti osim drvene peći i pobjede HDZ-a ili ga, jednostavno, nije zanimalo što će se dešavati nakon izbora.
Možda je, tko će znati, bio siguran kako će njegov nasljednik, čim uđe u Runjaninovu na broju dva, pozavršavati one neke dosadne poslove koji su se mjesecima vukli, automatski potpisati što je za potpisati ostalo, zatečeno ne dirati, dok će nešto novo obavljati kao i prethodnici – preko neke stvari najčešće.
Profileri iz američke serije “Zločinački umovi” mogu, bilo na televiziji, na osnovu jedne fotografije svašta zaključiti o nekome.
Na onoj nastaloj prilikom primopredaje dužnosti, snimljenoj 21. siječnja, Zlatko Hasanbegović gleda u objektiv hladno, bez osmijeha, blago otvorenih usta i s izrazom lica kakav čovjek ima dok čeka da se riješi nečega što nije toliko teško, ne traje dugo, ali nije ugodno.
Šipuš, međutim, svojeg nasljednika promatra kao Zidane Ronaldinha, Ronaldinho Messija, Michael Jordan Kobea Bryanata...
Kao da poručuje: ostavljam ovaj posao – i dovršeni i nedovršeni - u dobrim rukama.
Procjena je, pokazao je Zlatko Hasanbegović ne gubeći vrijeme, bila kriva, bez obzira na to o kojoj govorili: onoj o nemogućnosti gubitka pozicije ili onoj da je i u Ministarstvu kulture došlo vrijeme za još jednu promjenu, učinjenu kako bi sve ostalo isto.
Nakon što je raspustio Povjerenstvo za neprofitne medije, ministar Hasanbegović je poništio i Javni poziv kandidatima za članove Upravnog odbora zaklade Kultura nova – institucije formirane u vrijeme mandata Jasena Mesića, zbog razvoja civilnog društva i suvremene kulture i umjetnosti – objavljen još u rujnu 2015. godine, kad je, također, istekao rok za “predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2016. godinu”.
Četiri je, dakle, mjeseca trebalo Šipušu da u famoznu, daljnju proceduru uputi nekoliko imena za bitnu Zakladu i da već nešto učini s prijavama za financiranje kulturnih događaja koje organiziraju udruge, javne ustanove, zadruge, umjetničke organizacije...
Ma koliko narajcani desničari tvrdili suprotno, problem prethodne garniture u Ministarstvu kulture nije u tome što su uspostavili sustav potpore isključivo ideološki bliskim, kao ljevičarskim organizacijama i medijima - a takvih je malo, puno manje nego, recimo, liberalnih, što nije isto, niti blizu – nego što nisu uspostavili nikakav.
Osim ako pod sustavom ne podrazumijevamo konstrukt održiv u takozvanom džentlmenskom prepuštanju donošenja odluka, dakle izbjegavanju odgovornosti u suton mandata te ovisan o nečijoj dobroj volji ili, čemu svjedočimo, zlim namjerama.
U prijevodu: taj famozni uspostavljeni sustav je HAVC, institucija koja se ne može dokinuti dekretom niti se bez posljedica može financijski masakrirati potezom kemijske olovke. Drugo, ako ne sve, onda puno, previše toga, postojat će ili nestajati voljom ministra opasnih namjera.
Hasanbegoviću je ovlasti dao Karamarkov HDZ, ali je mogućnosti naslijedio od svojih “predšasnika”, koji su prvo nečinjenjem, pa kasnije kalkuliranjem postigli najgori od mogućih efekata.
Nije novi ministar odabran da popravlja naslijeđeno, nego da ruši do temelja, u čemu pokazuje vojničku disciplinu iako mu, zapravo, neki veliki trud i ne treba, a ni s vremenom nije drugačije.
Koliko god da mu ga je ostalo – puni mandat nije jer ni on ima volje i živaca izigravati korektnog birokrata niti ga se vječno može braniti od vlastite prošlosti i ovovremene proizvodnje neprijatelja – dovoljno je.
Samo, ništa nam to o Hasanbegovićevim sposobnostima ne govori, ali govori, posredno naravno, koliko je točna misao Waltera Benjamina da je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. U ovom slučaju, neuspjele već i u pokušaju.
