Haso je zaboravio na podršku ljubitelja Draže Mihailovića

U vrijeme rata u moju osnovnu školu u Kumrovcu došla je Aida iz Doboja. Bila je za glavu viša od nas, tamnoputa i tiha, čim bi progovorila, kod većine učenika izazivala je salve smijeha. Knjige je nosila u onoj mršavoj torbi za tjelesni koja se zatvara špagom, a tijekom vjeronauka sjedila je na klupi u garderobi, sama s cipelama i jaknama, ili na stepenicama koje su vodile prema učionicama na prvom katu.

Bile su to devedesete, vrijeme ponosa i slave, kad su se bog i Hrvati konačno i pravedno našli zajedno u jednoj sintagmi koja je obilježila duh tadašnjeg vremena. Velečasni je znao reći da tko voli boga, voli i Hrvatsku. Moje najjasnije sjećanje vezano uz Aidu jest slika njezinih leđa. Netom prije nego što ćemo ući u vjeronaučnu učionicu, Aida sjeda na stepenice, mi ostali hodamo prema učionici, a dječak ispred mene spušta s ramena svoju čvrstu veliku torbu i u prolazu njome Aidu udara u leđa.

Politički mercato Kultura Haso Bandiću prodao Dinamo za pročelnicu kulture

Trenutak koji dugo traje, sve može krenuti u bilo kojem smjeru, a onda kreće u onom najlogičnijem. Nakon njega to učini još jedan učenik, pa još jedan, i tako njih nekoliko hrabrih, a ostali prolazimo pognute glave i šutimo. Ubrzo ulazimo u učionicu, u kojoj sat počinje molitvom. Vjerujem da sam taj "slowmotion" zapamtila samo zato što nisam reagirala, mučilo me to, znala sam da nije u redu, ali ne toliko da bih tad zaustavila nečiju torbu, bilo je jednostavnije okrenuti glavu.

Aida se nije ni pomaknula, kao što je i pravilo kad si manjina, intuitivno znaš da od svakog otpora može biti samo gore. Naš senzibilitet, djece koja su odrastala u ratu, za empatiju prema drugačijima i manjinama bio je sustavno zatiran. Trebalo je puno napora i sreće da jednog dana shvatite kamo vodi taj put. Nema tu puno nepoznanica, osim, primjerice, Zlatka Hasanbegovića.

Povjesničara i političara koji se, otkad je počeo javno djelovati, bez greške zalaže za politike koje pravocrtno vode u smjeru ponižavajućih udaraca prema manjinskim skupinama, a posve je slijep na, recimo, leđa svoje djece. Misliti da će politika isključivosti, za koju se zalaže angažmanom u udruzi U ime obitelji, podrškom referendumskim inicijativama Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj, inzistiranjem na lustraciji nekih fantomskih komunista, jednog dana sačuvati njega ili njegovu obitelj, koja po važnom identifikacijskom ključu u ovom društvu ne pripada većinskoj zajednici, naprosto je suluda.

Anto Magzan (PIXSELL)

Toliko velika slijepa pjega da prekriva cijelu stvarnost u kojoj Hasanbegović misli da uživa poštovanje skupine koja jednostavno ne trpi različitost i da će on sam, jednog dana kad se takvo čisto društvo u konačnici realizira, iz njega biti izuzet. Ne shvaća da je ono što on i njegovi politički suborci rade istovjetno procesu u kojem bolest poput raka jede zdravo tkivo dok na kraju ne pojede sama sebe.

Priroda sustava za koji se Zlatko Hasanbegović zalaže nepogrešiva je kao mehanizam zasnovan na zakonima fizike, ne mogu u njemu, primjerice, homoseksualci biti proganjani, a muslimani, ako su također manjina, biti prihvaćeni, takav slučaj u praksi ne postoji. Uz taj gotovo tragičarski previd koji se izrodio iz tko zna kakvih trauma, Zlatko Hasanbegović ima još jednu nevjerojatnu osobinu koja bi se u umjetničkoj literaturi mogla nazvati teškom hipokrizijom, a u medicinskoj određena sklonost prema bipolarnom spektru.

Posljednji slučaj kojim je Hasanbegović na sebe svrnuo pozornost vezan je uz aktualnoga gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Imati obraza spočitavati Milanu Bandiću pozivanje bivšeg jagodinskoga gradonačelnika Dragana Markovića Palme u Zagreb i rušiti kvorum jer se gradonačelnik druži s Arkanovim frendom, iz Hasanbegovićeve pozicije posve je nevjerojatno.

Vatrene ulice Top News Haso je drugi: Ustaše su prve maknule Masaryka

Nije bilo tako davno kad je kao najnevoljeniji ministar kulture stupio na dužnost, kad se cijela kulturna zajednica osim Alićeve glumačke bojne pobunila protiv njega, ali zato je snažnu podršku dobio iz Srbije.

Sjećate se stanovitoga kolege povjesničara Bojana Dimitrijevića, koji je Zlatku tepao kao prijatelju, duboko sumnjiv tip koji je u Srbiji sudjelovao u rehabilitaciji četničkog vojvode Draže Mihailovića, s naglaskom na četničkog, čovjek čije je knjige financijski poduprlo tadašnje ministarstvo kulture s nekoliko desetaka tisuća kuna, publicist koji je najzad i došao u Zagreb, gdje ga je dočekala otužna prazna dvorana.

Taj debakl opravdan je slabom kišom i velikim strahom od jezive Radničke fronte. Zlatkov kolega, prijatelj i drug koji voli četnike, ali ne baš i Židove (mada su mnogima ovdje oni isti kao i muslimani, netko bi to Zlatku trebao objasniti), koji smatra da za rat Slobodan Milošević i nije toliko kriv. Po čemu se, dakle, Bojan Dimitrijević Rehabilitacijski točno razlikuje od Dragana Markovića Palme, valjalo bi da nam netko odgovori, kao i zašto braniteljske udruge tad nisu tražile ispriku od ministra kulture.

Patrik Macek (PIXSELL)

Umjesto toga poslale su prvu medicinsku sestru hrvatskog filma, lektire i kazališta da s njim ruši Hrvatski audiovizualni centar. Usput, otkad je HAVC srušen, čuli ste svi za nemjerljive Sedlarove rezultate u inozemstvu, kao i općenito veličanstveni uspjeh hrvatskog filma koji je uslijedio odmah nakon odsijecanja glave najvećem filmskom čudovištu, Hrvoju Hribaru.

I tako je Zlatko Hasanbegović, bivši suradnik časopisa NDH (koji je uređivao Pavelićev zet Srećko Pščeničnik), najomraženiji ministar kulture, protiv kojeg je pokrenuta inicijativa Kulturnjaci 2016., koja je okupila većinu umjetnika i radnika iz kulture koji su cijenjeni u Hrvatskoj i svijetu, član islamske zajednice za kojeg je sama zajednica procijenila da napadi na njega nisu islamofobni nego druge naravi (makar se ta teza pokušala progurati, i to iz kuhinje Željke Markić), unuk kojemu je zbog određenih stavova bio zabranjen dolazak na svečanu dodjelu nagrade židovske općine koja je uručena pokojnima baki i djedu zbog spašavanja židovske djevojčice.

U nekom drugom prostoru i vremenu to je mogla biti djevojčica iz, recimo, Sirije. Sve što je do sada Zlatko Hasanbegović napravio, svu štetu koju nije lako pobrojiti, snosit će ponovno neka Aida na svojim leđima. Žalosno je što on to ne vidi, šteta je što nije sposoban za širu sliku, za veći smisao, što gradom uvijek hoda zagledan samo u svoje lijepe cipele.