Ovih su dana dva veterana hrvatske politike u jednom zagrebačkom hotelu lamentirala nad sudbinom Hrvatske, pa došla do jednodušnog zaključka: SDP treba spasiti, jer bez jake, normalne, uvjerljive opozicije, vlada može raditi što hoće a to zemlju vodi u propast. Micanje nesposobnog Bernardića samo je dio rješenja za SDP-ov problem, drugi dio podrazumijeva pronalaženje sposobnog lidera.
To, svakako, nije Zlatko Komadina, on je samo vremešna verzija Bernardića. Konačno, on ga je, u komplotu s Rajkom Ostojićem, i rukopoložio. Oni koji su stvarali problem ne mogu nuditi njegovo rješenje ali oni od te nemoguće misije ne odustaju. Dva veterana koja smo spomenuli na početku teksta su - šokantno - Vladimir Šeks i Ivo Sanader!? Ako oni zazivaju spas za SDP, onda znači da je vrag odnio šalu.
Tu je stranku, inače, početkom devedesetih na razne načine pomagao i kardinal Franjo Kuharić - koji se nasuprot svojih nasljednika doima kao čovjek orijaškog formata, moralna gromada i vrelo mudrosti. Kuharić je znao da je jednoumlje fatalno za svaku zemlju, ma koji predznak imalo i koju ideologiju ispovijedalo.
Danas se jasno uočavaju zamke jednopartizma, koji de facto živimo: HDZ drži pravosuđe, državno sudbeno vijeće, javna poduzeća, javne medije, mnoga pravobraniteljstva, akademije, a što je tiče moćne Crkve, nije sasvim jasno drži li Crkva HDZ ili HDZ drži Crkvu, no to je skoro svejedno. Da nije Plenkovića i njegove malobrojne skupine, Kaptol i HDZ bili bi kao sijamski blizanci. Vrh Crkve sigurno neusporedivo više voli Stiera, Culeja, Kovača, Željku Markić ili Hasanbegovića nego Andreja Plenkovića, Davora Božinovića i Gordana Jandrokovića.
No Plenković je jedini koji ima format vođe - koji s vremenom postaje sve uvjerljiviji - i jedini koji može dobiti izbore. Svi drugi su lutrija, i to lutrija bez velikih šansi za dobitak. Iako djeluje moćno, HDZ bi mogao biti kao ona velika brana u Nizozemskoj, koju je dječak spasio držeći prst u rupi kroz koju je curila voda, prijeteći rušenjem. Taj se "dječak" zove Andrej Plenković, a Crkva ga, s HDZ-ovim jastrebovima - koje nije sasvim opravdano nazivati desnicom - tretira tek kao nužno zlo, ali ne kao lidera prema svojoj zamisli. No kao i cijela zemlja, nemaju alternativu.
SDP na čelu ima čovjeka s kojim se Plenković šegači; on s Bernardićem mete podove. No isto će činiti i sa Zlatkom Komadinom, čije izjave o ključnim problema uvijek izlaze iz nekoga klišea - za Uljanik i 3. maj predložio je formiranje "kriznog stožera" ne shvaćajući da ekonomija nije rat i da održavanje retorike Vijeća čuvara revolucije ("stožeri") na dubljoj razini samo ojačava hegemoniju ajatolaha šatoraške Hrvatske.
Na širem planu Komadina se zalaže za "povratak socijaldemokraciji" iako nitko ne zna što je to. Rajko Ostojić također ne nudi nikakva rješenja za društvene i političke probleme ove zemlje, a puki izgled engleskog džentlmena nije, nažalost, dovoljan. SDP-u je potreban lider koji će imati energiju, volju za moć, viziju i hrabrost, želi li opstati. Taj vođa neće si smjeti dozvoliti luksuz da o krizi u Uljaniku dozna s N1, iz usta Darka Horvata.
On će o tome morati obavijestiti javnost unaprijed. On će morati biti u kontaktu s radnicima, sindikalcima, upravom - ako zadnja oaza velike hrvatske industrije nije Uljanik, onda ne znamo što jest. Ali industrijsko radništvo je preuska baza za takvu stranku - ona mora tražiti proračunska izdvajanja za kulturu dramatično veća od današnjih jer bez jake kulture nema ozbiljne države.
Mnogo godina unatrag, šefovi SDP-a su odlazak u kazalište tretirali kao božju kaznu, kao što o operi jednom reče filmski lik Đura Čvorović: "Što sve čovjek mora raditi zbog bande"... Šef SDP-a morat će poznavati teren kao svoj džep.
Poteškoća će što su lideri SDP-a uglavnom ljepodusi, bonvivani, dan-gube kojima je vrhunac politike lijepa retorika i naslikavanje pred kamerama. Zoran Milanović imao je sjajnu šansu: dobio je Hrvatsku na pladnju, ogorčenu, opljačkanu, na vješalima, suhu kao prut, na uzničkome zidu, zidu srama, pa umjesto da se primi alata i krene demontirati ono što ne valja i montirati ono što valja, on se tri godine zanimao uglavnom za delicije po Taču i slične stvari.
Zoran Milanović trebao je biti inženjer, poslovođa i higijeničar, pa u Hrvatskoj srediti popise birača, izborni zakon, izborne okruge, eliminirati arhipelage uhljebničkih institucija, ali on to nije činio. Ova bi ocjena bila jednostrana ako je ne bismo dopunili i pozitivnim stvarima.
U četvrtoj godini mandata, Milanovićeva je vlada provela konverziju - bio je to mažuranićevski akt oslobođenja - pomogli su izgradnju pet stotina bazena u malim hotelima, izveli su ozbiljne korekcije u sustavu oporezivanja dohotka, proveli su legalizaciju nekretnina, pokrenuli su kurikularnu reformu... Da je Milanović svake godine imala ovakve reforme, ljevica se ne bi morala plašiti za svoju budućnost.
Nastavak na sljedećoj stranici...
