Hrvatska, članica EU u kojoj su vlasti puna usta borbe protiv korupcije, pala je za šest mjesta prema indeksu korupcije Transparency Internationala. To je još jedan porazan podatak, a indeks koji mjeri percepciju korupcije jasno pokazuje da je građani itekako vide. Ali sasvim je drugo pitanje koliko im ona zaista smeta. Hrvatska je među najlošije ocijenjenim zemljama EU, iza nas su još Bugarska, Rumunjska, Malta i Mađarska. I u tom društvu više-manje tavorimo godinama.
Unatoč tome, korupcija nije jedna od važnijih tema koje građani ističu u raznim istraživanjima. Ne rade poveznicu utjecaja korupcije na pitanja koja su im važna, poput dostupnog zdravstva, višeg standarda, prilike za posao, plaće... Iako je sve usko povezano i korupcija je rupa u koju se upada kad se pokušava doći do svih prethodno nabrojenih ciljeva, građani to ili ne percipiraju ili će prije biti da su se već toliko naviknuli da im je važan samo cilj. A ako se do njega dolazi i korupcijom, vezama, stranačkom iskaznicom, to je manje važno.
Ne postoji indeks koji mjeri razinu političke kulture u nekoj zemlji, ali zbog ovakvih stavova sigurno bismo i tu bili na dnu. Neki oblik korupcije i veza smatra se normalnim čak i onima koji će u kafiću govoriti o tome kako nas “đubrad krade”. Na izborima će pitanje korupcije biti potpuno zasjenjeno ideološkim stvarima i biranjem onoga zbog kojeg se neće izgubiti neki privilegiji. Čak i političari koji su pošteni i nekorumpirani velikom dijelu građana idu na živce zbog drugih stvari. I oprostili bi određenu razinu korupcije ako su i sami imali od toga koristi. I to se, nažalost, godinama ne mijenja.
