Besmrtnim ga je učinio Robert Mitchum. U filmu “Najduži dan” iz 1962. američki je glumac utjelovio generala Normana Cote.
Sina Hrvatice koji je postao heroj Normandije. Američka povijest piše da bi Dan D, invazija na Francusku, propala bez hrabrosti i vodstva zapovjednika hrvatskih korijena.
S cigarom u ustima i pištoljem u ruci trčao je od vojnika do vojnika pod stalnom njemačkom vatrom, pokušavajući reorganizirati desetkovanu savezničku vojsku na plaži Omaha.
U filmu “Spašavanje vojnika Ryana” iz 1998. lik kapetana Johna Millera, kojeg je glumio Tom Hanks, utemeljen je baš na Normanu Coti.
I to dovoljno govori o njegovoj veličini. Saveznička vojska na plaži Omaha 6. lipnja 1944. bila je u neredu, kaosu i na koljenima.
Cota je s cigarom u ustima i pištoljem u ruci izvukao vojnike s plaže, a dva mjeseca poslije, kao zapovjednik 28. pješačke divizije, ušetao je u Pariz.
Norman Cota na početku rata bio je obavještajac, a kraj je dočekao kao general. Osim što je izravno sudjelovao u borbama, Cota je bio uključen i u planiranje invazije na Francusku.
Plašeći se masakra na francuskim plažama, Norman Cota zauzimao se za ideju da se invazija izvede pod okriljem noći.
"Taktičko iznenađenje najvažniji je faktor u uspjehu neke operacije. Ne vjerujem da će uspjeti invazija po danu", rekao je Cota, koji je 1917. završio West Point.
Na uglednoj američkoj vojnoj akademiji upoznao je Dwighta Eisenhowera, kasnijeg predsjednika SAD-a. Do Ikeove smrti 1969. ostali su veliki prijatelji.
Zapovjedništvo se u konačnici odlučilo za invaziju po danu. Vjerovali su da će višesatno bombardiranje uništiti njemačku obranu. Norman Cota na plažu Omaha došao je u drugom valu. Bio je zamjenik zapovjednika 29. pješačke divizije.
"Bili smo ponosni, dobro uvježbani i mislili smo da neće biti nikakvih problema, da ćemo pregaziti Nijemce. Slika je bila potpuno drukčija. Tijela vojnika plutala su u plićaku, plaža je bila prepuna leševa, a ranjeni vojnici su zapomagali dozivajući svoje majke. Bili smo izgubljeni", prisjetio se Hal Baumgarten, te 1944. 19-godišnji pripadnik 29. pješačke divizije.
Saveznici su na plaži Omaha doživjeli takve gubitke da je Cota imao najviši čin kad se iskrcao na plaži. Trčao je po cijeloj plaži skupljajući ono što je ostalo od vojske.
"Cota je mahao pištoljem i vikao vojnicima da se maknu s plaže. Meci su letjeli oko njega, ali on je trčao od jednog do drugog i govorio im da se moraju nastaviti boriti. Čovjek je bio neustrašiv", rekao je Baumgarten.
Cota se tada prvi put sureo i s Maxom Schneiderom, zapovjednikom 5. rendžerske brigade. Pitao ga je: ‘Tko ste vi’, a kad mu je Schneider odgovorio: ‘5. rendžerska’, Cota mu je rekao: ‘Renžeri, vodite nas’. Ta rečenica, ‘Rangers, lead the way’, postala je i slavno geslo rendžerske jedinice.
Cota je zajedno s randžerima probio njemačku liniju obrane i plaža Omaha je osvojena. Dobio je zapovjedništvo nad 28. pješačkom divizijom, koja je 25. kolovoza 1944. predstavljala američku vojsku tijekom parade pariškim ulicama nakon oslobođenja.
Prijateljstvo s Eisenhowerom spasilo ga je da ne izgubi posao u vojsci. Tijekom borbi u šumi Hurtgen Cota je doživio težak poraz i trebao je biti smijenjen, no kasniji američki predsjednik stavio je veto na odluku.
Premda je vidio sve strahote rata, poglavito na plaži Omaha, za Cotu je najteži trenutak ipak bio kad je potpisao smrtnu presudu za Eddieja Slovika, prvog američkog dezertera koji je osuđen na smrt još od američkog Građanskog rata ‘60-ih godina 19. stoljeća.
"Potpisati tu presudu bilo mi je najteže što sam ikad učinio u životu. No s obzirom na teške bitke i gubitke koje smo imali, nisam mogao drukčije odlučiti", istaknuo je Cota.
Cota se 30. lipnja 1946. umirovio s činom general bojnika. Preminuo je 4. listopada 1971. u 79. godini, a pokopan je na groblju West Point.
Tijekom vojne službe dobio je brojna odlikovanja, a 2004. pokrenuta je peticija da dobije i Orden časti, najviše odličje za hrabrost, no zasad još nema odgovora.
Na plaži Omaha borio se još jedan Hrvat, Trogiranin Marin Bakica. S prijateljem je radio tri godine na brodu, a potom je otišao u Chicago.
Prijavio se u američku vojsku 1942. godine. Nekoliko dana prije iskrcavanja u Normandiji, Marinov prijatelj se razbolio i ostao u bolnici, dok je Marin na plaži Omaha poginuo već prvi dan.
Bilo mu je 29 godina. Njegova je obitelj o smrti doznala tek 1949. godine, kad su dobili obavijest da dođu u Trst po njegovo tijelo. Pokopan je u Trogiru.
Za ratne zasluge dobio je orden Purpurno srce. I njegova dva brata, Ivan i Bono, također su poginula u Drugom svjetskom ratu.
