10. Michihiko Hachiya, stanovnik Horishime, 6. 8. 1945.
Ovog dana eksplodirala je nuklearna bomba iznad Hirošime, automatski ubivši oko četvrtinu stanovnika, te izloživši ostale opasnoj razini zračenja. Kad je bomba udarila, bolničar Michihiko je bio kod kuće, oko 1.5 km od mjesta pada bombe, a u dnevniku opisuje put prema bolnici.
Krenuli smo, ali nakon 20 ili 30 koraka sam morao stati. Nisam mogao disati i noge me nisu slušale. Obuzela me luda žeđ i molio sam Yaeko-san da mi nađe vode. No nije bilo vode... I dalje sam bio gol ali nisam osjećao nikakv sram, užasnulo me kad sam shvatio da me napustio sav sram.
9. Zygmunt Klukowski, poljski liječnik, 21. 10. 1942.
Glavni liječnik male bolnice u gradiću Szczebrzeszynu na jugoistoku Poljske zapisao je u dnevniku sve što se događalao kad su nacisti okupirali njegovo mjesto.
Od ranog jutra do kasno navečer prisustvovali smo neopisivim događajima. Naoružani SS-ovci, žandari i policija u plavom jurcali su po gradu tražeći Židove. Cijeli dan se čula pucnjava. Ponekad bi bacili ručne granate u podrume. Židove su tukli i udarali: nije bilo veze jesu li muškarci, žene ili mala djeca. Bio je to užasan dan. Ne mogu opisati što se dogodilo. Ne možete zamisliti barbarstvo Nijemaca. Potpuno sam slomljen i ne mogu naći sam sebe.
8. Lena Mukhina, stanovnica Lenjingrada, 3. 1. 1942.
Lenjingrad je bio pod opsadom više od dvije godine, a 17-godišnja Lena je ovo pisala nekoliko mjeseci nakon početka opsade. Samo u Lenjingradu umrlo je 750.000 civila. Lena se ipak spasila s obitelji, te je živjela do 1991. godine, piše List Verse.
Mi ovdje umiremo kao muhe od gladi, a Staljin je jučer pripremio svečanu večeru. Ovo je nečuveno. Oni pune svoje želuce, dok mi nemamo ni komad kruha. Oni pripremaju briljantna primanja dok mi živimo kao praljudi, kao slijepe krtice.
7. Felix Landau, SS oficir, 12. 7. 1941.
Landau je pripadao odredu smrti koji je istrebljivao Židove, Rome, Poljake i brojne druge skupine unutar okupiranog teritorija. Hladnokrvno je izvršio bezbroj ubojstava. Ulovljen je 1959. godine te je služio zatvorsku kaznu do 1971. kad je pušten zbog dobrog ponašanja. Umro je 1983. godine. U dnevniku je opisao svoje akcije u gradu Drohobychu u zapadnoj Ukrajini.
Nije li čudno kad voliš bitku, a moraš pucati u bespomoćne ljude. Trebalo ih je upucati 23, a među njima su bile i dvije žene. Nevjerojatne su. Nisu željele od nas primiti ni čašu vode.... Našli smo mjesto u šumi. Kandidati za strijeljanje morali su iskopati svoje grobove. Dvoje ih je plakalo. Ostali su pokazali nevjerojatnu snagu. O čemu li su razmišljali u ovim trenucima? Mislim da se svi malo nadaju da neće biti upucani. Čudom, ja sam potpuno hladnokrvan. Nema žaljenja, ničeg. Tako je kako je i onda je sve gotovo.
6. Leslie Skinner, kapelan britanske vojske, 4. 8. 1944.
Skinnerov dnevnik dokumentirao je njegova iskustva iz brutalnih borbi koje su uslijedile nakon slijetanja povodom dana D.
Hodajući smo našli spaljene topove. U Birkettovom tenku je bio samo pepeo i spaljeni metal. Pregledao sam pepeo i našao ostatke kostiju zdjelice. U drugim tenkovima su bila još tri tijela unutra. Nisam mogao pomaknuti tijela ni nakon duge borbe - užas - bolesno.
5. David Koker, zatvorenik koncentracijskog logora, 4. 2. 1944.
Iako su mnogi koji su preživjeli logore poslije napisali memoare, rijetki su zapisi koji su spašeni iz logora. Mladi danski Židov u ovom zapisu opisuje Heinricha Himmlera, vođu SS-ovaca i jednog od glavnih arhitekata holoakusta. Koker je preminuo 1945. godine, tijekom prebacivanja u zloglasni Dachau.
Vižljast, beznačajno izgledajući mali muškarac vedrog lica. Visoka kapa, brkovi i male naočale. Kad biste željeli naći izvor sve mizerije i horora u samo jednoj osobi, to bi morao biti on.
4. George Orwell, stanovnik Londona, 15. 9. 1940.
Poznati pisac u vrijeme rata živio je u Londonu. Pisao je dnevnik u kojem je većinom vodio političke diskusije, ali povremeno bi opisao i zračne napade, poput ovog kad su Kraljevske zračne snage pokušavale očuvati nebo iznad južne Engleske.
Jutros sam prvi put vidio kako se ruši avion. Polako je padao kroz oblake, naglavačke... Ljudi koji su gledali počeli su slaviti, ispitujući svako malo: "Jeste li sigurni da su Nijemci?".
3. 'Ginger' (Riđa), stanovnica Pearl Harbora, 7. 12. 1941.
17-godišnja neidentificirana srednjoškolka opisala je šok i nevjericu koji su vladali nakon napada. Japanci još nisu proglasili rat kad je bačena prva bomba, zbog čega su svi bili nespremni na 90-minutni napad.
Vidjeli smo hrpu vojnika koji su pod punom spremom jurili prema nama iz baraka. Upravo tad su iza njih pale bombe koje su ih prikucale u zemlju. Nismo ništa vidjeli od oblaka prašine pa smo potrčali okolo kako bi zatvorili sve prozore. U međuvremenu se hrpa vojnika sakrila u našoj garaži. Bili su potpuno iznenađeni i većina nije imala čak ni pištolj.
2. Wilhelm Hoffman, njemački vojnik, 29. 7. 1942.
Najkrvavije bitke Drugog svjetskog rata odvijale su se na Istočnoj fronti. Hoffman opisuje stav običnih njemačkih vojnika prije i tijekom bitke za Staljingrad.
Zapovjednik tvrdi da su ruske trupe oslabile, da ne mogu još dugo izdržati. Nije nam teško doći do Volge i preuzeti Staljingrad. Führer zna koja je ruska slaba točka. Pobijeda nije daleko.
Ovaj njegov drugi zapis datira iz 26. 12. 1942., kad je potpuno drugačijeg raspoloženja, te malo prije nego li je umro na istoj lokaciji, iz nepoznatih razloga.
Pojeli smo konje. Pojeo bih i mačku, kažu da je njezino meso ukusno. Vojnici izgledaju kao leševi ili luđaci, traže što bi stavili u usta. Više se i ne sakrivaju od Rusa. Nemaju snage za hodanje, trčanje i sakrivanje. Proklet bio ovaj rat.
1. Hayashi Ichizo, japanski kamikaza, 21. 3. 1945.
Kao i mnogi drugi kamikaze, i Hayashi je bio netrenirani mladi student koji nije mogao izbjeći novačenje. Njegova samoubilačka misija izvršena je 12. travnja, 1945. godine, svega pet mjeseci prije nego se Japan predao.
Ako ću biti iskren, ne mogu reći da stvarno želim umrijeti za cara. Ali ta odluka je donešena za mene. Neću se bojati trenutka smrti. No bojim se kako će strah od smrti uznemiriti moj život. Čak i u kratkom životu postoje mnoga sjećanja. No dosegao sam točku bez povratka... Kako se bliži trenutak polijetanja, osjećam težak pritisak... No sad kad nemam izbora, moram biti hrabar.
