Javnost u Hrvatskoj u velikoj većini uopće nije svjesna da je naša zemlja članica i inicijative "16+1", pri čemu onih 16 predstavlja europske bivše socijalističke zemlje, danas mahom članice EU-a, dok je onaj 1 – Kina. Nije riječ o organizaciji poput EU-a u političkom smislu, ali jest u ekonomskom, na tragu strateške globalne inicijative kineskog predsjednika Xija Jinpinga "Jedan pojas, jedan put" za zajednički razvoj Kine, Azije u cjelini, Europe i Afrike. Hrvatska je u toj priči formalno od svibnja 2017. godine.
Odjednom, kako je Kina posljednjih godina prodrla u EU kroz tehnologije, trgovinu i znanost, inicijativa "16+1" postala je istočnoeuropskim zemljama jako ekonomski privlačna, a Zapad je više ne promatra samo kroz prizmu poslova i projekata vrijednih "beskonačan" broj milijardi dolara odnosno eura, nego i kao suradnju od određenog političkog, ako ne i geostrateškog značaja. Dotle da se fenomenom pozabavio i Politico.
Objasnio je da su zemlje srednje i istočne Europe u EU doživjele svoj ekonomski i politički procvat, da je sve bilo u najboljem redu dok prvo nije naišla financijska kriza iz 2008. sa svim njenim ekonomskim i političkim posljedicama narednih godina, a potom i izbjeglička kriza milijuna ljudi koji su spas iz pakla ratova po Bliskom istoku, a i dalje, pa i po Africi, potražili na Starom kontinentu. U taj prostor uletjela je Kina.
Politico ocjenjuje da je "Istočna Europa 2.0" neusporedivo mekši ugovor nego bilo što iz totalitarnog doba bivših zemalja Varšavskog pakta, ali i da "16+1" predstavlja "ozbiljnu prijetnju regionalnoj sigurnosti i prosperitetu". To objašnjava time što ovaj blok nastupa nasuprot postojećih saveza, čitaj NATO-a i EU-a u prvom redu, i time što najavljuje doba okretanja tendencije nastajanja oligarhija, prema kineskom modelu. Za to vrijeme, primjećuje Politico, EU nije previše svjesna što se događa.
Zaokupljena je vlastitim problemima, od migracija do Brexita, može se primijetiti i od desničarskog vala do krize na Bliskom istoku, pa i povremene prijetnje financijskog bankrota nekih članica EU-a. Što se Rusije tiče, Kremlj prešutno odobrava ovaj proces, iz čega se može naslutiti određena taktička suradnja Moskve i Pekinga po ovom pitanju, na tragu Šangajske organizacije za suradnju.
Najraniji dokumenti skupine "16+1" puni su neodređenih, ali lijepih izraza poput "win-win", "prijateljstvo", "harmonija", "suradnja", pa i strateške kompatibilnosti ciljeva EU-a i Kine. I tu Politico postavlja pitanje: Jesu li baš svi državnici tih europskih zemalja svjesni u što ulaze? Što se Hrvatske tiče, taj dio priče apsolutno je povezan s projektom gradnje Pelješkog mosta, pri čemu bi naša zemlja prosperirala i po pitanju cijene gradnje i posebno ekonomski ako kineski konzorcij koji je dobio posao doista napravi sve što je obećao, a vrlo vjerojatno bi mogao jer će im ovo biti prvi takav projekt u EU, ogledni primjer, pa bi im bilo jako pametno da se najozbiljnije potrude.
No, tu Politico primjećuje kvaku koja u posljednje vrijeme uznemirava Bruxelles. Inicijativa je postala praktično dio Jinpingovog plana "Jedan pojas, jedan put" i to EU sve više vidi kao konkurenciju sebi u ekonomskom dijelu saveza europskih zemalja. Kina je zbog tog alarma u Bruxellesu nedavno odlučila da se samiti "16+1" ubuduće održavaju svake dvije, umjesto svake godine kao do sada.
Unatoč tome, a to je napokon ključni interes Pekinga u ovoj priči, koliko god ovo udruženje ne funkcionira blokovski, što bi se kosilo s EU-članstvom većine europskih članica "16+1", ono funkcionira tako da Kini pruža otvoren put direktne bilateralne suradnje tih zemalja na način koji je Pekingu puno povoljnji nego što bi to mogao da nije te organizacije. Odjednom Kina više ne mora komunicirati s EU-om, nego – u slučaju 11 članica EU-a – s tim članicama EU-a svakom posebno.
Tu se otvara put Kine u Europu, tu s druge strane EU trpi još jednu situaciju u kojoj ne funkcionira kao jedna superdržava. Češki predsjednik Miloš Zeman tako je ponudio Češku kao "nepotopivi nosač aviona Kini za Europu". Aleksandar Vučić, odnosno njegova administracija, ne skriva želju da se u toj inicijativi Srbija pokaže kao najbolji učenik u razredu, slikovit je Politico, recimo, kao da se savez iz "16+1" transformira u "15+1+1".
To se, dakle, pretvara u natjecanje članica inicijative za naklonost Kine koja je posljednjih četvrt stoljeća izrasla ekonomski, financijski, politički, vojno, tehnološki, znanstveno... Politico tumači da je takvo natjecanje članica dio prirode administracije organizacije koja se nalazi u ministarstvu vanjskih poslova Kine, čak i to da takva pozicija europske članice inicijative polako svodi na pasivne provoditelje politike koja se kroji u Pekingu.
Najbolji primjer toga je intervju predsjednika Zemana koji je, uoči posjeta Xija Jinpinga Pragu 2016. godine, u jednom intervjuu izjavio da je Republika Češka prije toga "previše poslušnički" nastupala u odnosu na Bruxelles i Washington kao članica EU-a i NATO-a. Još je rekao da partnerstvo s Kinom vidi kao znak da Češka ponovo postaje sasvim neovisna. Slično je prošle godine nastupao tadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, rekavši da, koliko god Srbija želi u EU čim prije, ona je slobodna zemlja i ne plaši se partnerstva s Kinom.
Ono što sve te zemlje privlači Kini, bogatoj i moćnoj, su investicije. Pritom investicije Kine u taj dio Europe ostaju i dalje niske u odnosu na investicije drugih zemalja i korporacije, a svakako u usporedbi s investicijama Kine u zapadnoeuropske zemlje. Kina odavno nije klasična socijalistička sila. Ona provodi državni kapitalizam, odnosno tržišne mehanizme koje potpuno kontrolira jednopartijska država. Diplomacija Kine definitivno je kineska verzija planirane zapadnjačke globalizacije koja je upala u niz zamki.
Politico u takvom svijetu tu kinesku "Globalizaciju 2.0" vidi kao način izvoženja kineskog državnog kapitalizma u druge zemlje. U praksi to se već neko vrijeme vidi u političkom životu, u sukobu modela EU-a koji se zasniva na pravilima igre koja želi osigurati jednake šanse za sve, i modela Kine koji se temelji na bilateralnim dogovorima svojih političkih tijela ili svojih korporacija s vladama pojedinih članica EU-a. Odjednom razgovori iza zatvorenih vrata potiskuju slobodnu tržišnu utakmicu, pretpostavljenu transparentnu.
Jedan od takvih primjera je modernizacija željezničke pruge Beograd-Budimpešta, dio prometnice koja povezuje luku u grčkom Pireju s Budimpeštom. Ako tko pita, tu luku 2016. je od Grčke kupio kineski Cosco Pacific. Grčka je tada već odavno bila u spirali rasprodaje svega i svačega, izmučena prvo umalo smrtonosnom zamkom koju su joj zakuhale korumpirane strukture ranijih vlada, potom i korporacija i banaka koje su to koristile, na kraju mnogi će reći nerazumnim, štetnim navaljivanjem Zapada da sve to naplati stanovnicima Grčke.
Što se projekta Beograd-Budimpešta tiče, već krajem 2016. Europska komisija je pokrenula istragu zbog sumnje da je Mađarska prekršila zakone EU-a o javnim natječajima, u stilu premijera Viktora Orbana. Tako je Kina i od Češke, navodno, tražila potpisivanje ugovora o gradnji nuklearne elektrane u Dukovanyju direktnom pogodbom umjesto da se raspisuje natječaj. Logično pitanje je zašto sugeriranje Kine da se posluje na takav način pada na plodno tlo na istoku, a ne i na zapadu EU-a?
Odgovor leži u raspadu Varšavskog pakta, pa i Jugoslavije, uopće pada socijalističkih režima. 90-e su bile godine tranzicije, koja se pretvorila u privatizaciju bez previše regulatornih mehanizama. Znamo kako je to izgledalo u Hrvatskoj i znamo što to Hrvatskoj čini dandanas. Pritom su apsolutno najbolje u toj situaciji zaradili i najveća su bogatstva zgrnuli oni koji su bili najbolje politički i klanovski povezani, u mnogim bivšim socijalističkim zemljama to su bili dojučerašnji pripadnici režima koji se upravo raspao.
U Hrvatskoj je to bilo malo specifičnije, pa jest bilo i tog elementa, ali su privatizacijski profitirali i svi drugi ideološki obojeni koji su bili dobro umreženi u strukture tada neprikosnovene vladajuće stranke. Političke veze umjesto vještine vođenja biznisa doveli su do razvoja oligarha i na istoku Europe, ne bez određenih značajnih sličnosti s oligarsima po Rusiji i Kini.
Odatle suština političkog sukoba istoka i zapada EU-a; državni kapitalizam naspram tržišnog kapitalizma, natjecanje kontra političkih i klanovskih veza, zakonski uređeni natječaji nasuprot političkih dogovora. Politico logično predviđa da će tu mnogi morati defnitivno odabrati stranu. A među takvima je i Hrvatska.
