Hrvatski vojnici uništavat će ruske tenkove u Poljskoj

S prvim tračcima zore, poručnik Mato Breškić napokon je ugledao izvor tutnjave koju je slušao već satima sa svog ukopanog položaja nedaleko od poljsko-litavske granice. Ruski tenkovi na obzoru - stotine njih, dokle pogled seže. Ovo je ipak mjesto na kojem je teritorij NATO saveza najtanji. Samo 65 kilometara zračne linije od bjeloruskog teritorija do moćne ruske pomorske baze u Kalinjingradu. Poručnik Breškić znao je da ima samo dvije opcije - ili će njegova postrojba sa saveznicima iz Poljske, SAD-a, Njemačke i drugih zapadnih zemalja zaustaviti pokušaj prodora ili će zapovjednici NATO-a narediti nuklearni udar na nepregledne ruske oklopne kolone i to će biti kraj svijeta kakvog poznajemo. Breškić je počeo izdavati zapovijedi hrvatskim vojnicima da učine ono za što su obučeni, iako je duboko u srcu znao da u bilo kojem slučaju neće doživjeti sutrašnji dan.

Crni scenarij zapadne postrojbe na Baltiku

Ovako bi mogao izgledati najcrnji scenarij za pripadnike hrvatske satnije koja će se negdje tijekom 2017. Ili 2018. uključiti u sastav četiri zajedničke bojne NATO saveza raspoređene na istočne granice alijanse, u Litvu, Latviju, Estoniju i Poljsku. Do njega ipak vjerojatno neće doći. Poučeni scenarijima iz Ukrajine, ruske aneksije Krima i uspostave pobunjeničke države u donjeckom području, možemo zaključiti da će sukob, ako do njega uopće dođe, izgledati drukčije. Ruski predsjednik Vladimir Putin pokazao se do sada na međunarodnoj sceni kao aktivan i agresivan igrač, ali uvijek racionalan i posvećen ruskim interesima. Miljenik dijela hrvatskih medija i saborskih zastupnika u međunarodnoj sferi još nije povukao glup potez. Na području Baltika ruski interes je višestruk.

Na prvome mjestu - osigurati dva najvažnija ruska grada koji su u ovom trenutku preblizu trupama NATO saveza, Moskvu (oko 500 km od latvijske granice) i Sankt Peterburg (120 km od estonske granice). Moguća ruska korist od okupacije baltičkih zemalja bila bi i vraćanje teritorija koji je nekad pripadao SSSR-u, kao i zaštita povelike ruske manjine koja živi na tom području. S vojnog aspekta, bitno je osigurati povezanost baze baltičke flote u Kalinjingradskoj oblasti s ostatkom Rusije, od koje je danas dijeli 65 kilometara teritorija NATO saveza i Europske unije u obliku dijela Litve i Poljske. Što u slučaju da Putin odluči realizirati ove ciljeve može učiniti jedna hrvatska satnija u sastavu njemačke bojne? Ne previše. Ukupna veličina snaga koje će NATO po novome razmjestiti na Baltik je četiri bojne, maksimalno do 2500 vojnika. Rusi samo na okruženom teritoriju Kalinjingrada imaju brigadu motorizirane pješadije, brigadu mornaričke pješadije i pukovniju motorizirane pješadije, što je prema novom ustroju ruske vojske više od 10.000 vojnika.

Planovi stratega NATO-a iz doba Hladnog rata

Tome treba pridodati i jednu topničku brigadu, razne jedinice za potporu i specijalne namjene, bateriju vrhunskog protuzračnog sustava S-400 i cijelu baltičku flotu. A tu još nismo ušli u koncentraciju trupa izvan enklave u Kalinjingradu. Čak i kad se zbroje vojske svih triju baltičkih zemalja, te triju poljskih brigada raspoređenih na granicu prema Rusiji i Bjelorusiji, ruske snage imaju brojčanu premoć u broju vojnika, tenkova i artiljerijskih oruđa. Planeri NATO saveza niti ne ubacuju nove, nacionalno mješovite bojne na Baltik jer se nadaju njima zaustaviti potencijalni ruski masovni napad. Planovi iz nekadašnjeg Hladnog rata, kad su se za okršaj spremali SSSR i zapadni svijet, svodili su se na usporavanje ruskih tenkova na deset dana, koliko je Amerikancima trebalo za mobilizaciju i prelazak Atlantika.

Plan iz “današnjeg hladnog rata” ima za cilj izložiti ruskom udaru vojnike iz svih članica NATO saveza, kako bi se osigurao opći odaziv u slučaju ruskog napada na Baltik. Naime, mnoge članice NATO- a, pod pritiskom ekonomske krize i populističke politike, više nemaju želuca ni volje za vojni angažman u savezu. Već dugo se čuju mišljenja kako neke zapadnoeruopske zemlje nemaju namjeru boriti se za opstanak baltičkih država. Većina članica NATO saveza smanjila je svoju potrošnju za obranu ispod granica na koje su se obvezali. U njih spada i Hrvatska - trošimo na vojsku manje od polovice novca na koji smo pristali u dogovoru s NATO savezom. Nismo jedini - puno bolje od nas nisu ni velike države poput Italije i Njemačke. Rijetki ispunjavaju svoje obveze, poput SAD-a i Velike Britanije. Iz ruske perspektive, scenarij s masovnim tenkovskim udarom također nema smisla. Kad se pogledaju brojke, Rusija nije velesila - troši na vojsku manje od SAD-a, Kine i Saudijske Arabije. Američki vojni budžet deset puta je veći od ruskog, koji je usporediv s britanskim.

Velike ruske slabosti u konvencionalnom ratu

Osim toga, vojske se ne može uspoređivati samo po golom broju vojnika. Ruska vojska ima ozbiljnih problema s razinom obučenosti i profesionalnosti (masovno koristi ročnike, za razliku od profesionalnih zapadnih vojski). Moderna oprema koju prikazuju na paradama nije dostupna većini postrojbi, koje i dalje koriste ostatke iz Hladnog rata, često loše održavane i sumnjive ispravnosti. U konvencionalnom ratu, gdje se dvije vojske sretnu na ravnici pa udri jedna po drugoj, Rusi procjenjuju svoje izglede lošima. Stoga je najgori scenarij koji bi se mogao dogoditi na Baltiku otprilike ovakav. Rusija će iskoristiti svoje međunarodne propagandne operacije poput televizijske postaje Russia Today za podizanje tenzije u baltičkim zemljama.

NY Syndication/Pixsell

Ruska manjina je značajna na tom području - 37 posto građana Latvije govori ruski kod kuće, kao Rusi se izjašnjava i 25 posto građana Estonije te 5,8 posto građana Litve. Upozoravat će se na sve teži položaj te manjine, stvaran ili izmišljeni (činjenica jest, primjerice, da su Litavci ruskoj manjini zabranili dvojno državljanstvo). Cilj će biti izazvati nepovjerenje između manjine i većine, uz njegovanje okružja u kojem će postati mogući nasilni incidenti. Rusima u ovom scenariju osobito pogoduje činjenica što je ruska nacionalna manjina u baltičkim zemljama koncentrirana u jednom pojasu uz njihove istočne granice. Sljedeći korak bi mogao biti radikalizacija i naoružavanje dijela ruske manjine krijumčarenim oružjem. Nakon toga slijedi pobuna i pokušaj osnivanja odcijepljenih ruskih etničkih entiteta/“republika”.

Prokušani scenarij iz Moskve i Kremlja

Taj scenarij su Rusi već odigrali više puta - Abhazija i Južna Osetija u Gruziji, Pridnjestrovska Moldavska Republika u Moldaviji, Donječka oblast u Ukrajini… U takvom scenariju bi bilo za očekivati da Rusija formalno ne sudjeluje u borbama, ali da propušta preko granice naoružanje i vojnu opremu, kao i da ruske postrojbe naoružane sofisticiranim protuzračnim oružjem i drugim suvremenim sustavama sudjeluju u ratu s uklonjenim oznakama, predstavljajući se kao pobunjenici iz ruske etničke manjine. Najvažniji ciljevi ovog sukoba bili bi osiguranje kopnene veze Kalinjingrada s Rusijom i trajna destabilizacija ostatka triju baltičkih zemalja u političkom, ekonomskom i vojnom smislu.

Za potrebe ovog scenarija Bjelorusiju treba smatrati najbližim saveznikom Rusije i očekivati njeno bespogovorno izvršavanje politika osmišljenih u Kremlju. Rusija će istodobno javno nijekati svoj angažman na Baltiku te širiti konfuziju u javnome mišljenju zapadnih zemalja putem propagandnih medijskih operacija, vojske plaćenih internetskih komentatora (da, to postoji!) i optužbi na račun NATO saveza za fašizam i zločine nad r uskim civilima. Sve s ciljem da se Rusija ne uplete u izravni rat protiv zapadnih zemalja jer zna da taj r at sigurno gubi. To je scenarij od kojeg planeri NATO saveza imaju noćne more. Populistički političari u dijelu europskih zemalja, od kojih su neki i na vlasti, bili bi skloni u takvom scenariju prihvatiti narativ ruske propagande prema kojem je riječ o unutarnjem etničkom sukobu u koji se zapadne države ne bi trebale miješati.