U jeku najprljavije predizborne kampanje u BiH uopće, o čemu sam pisao u prošlom broju Expressa, pomalo su nezamijećeno prošli neki događaji koji nemaju izravne veze s predizbornim prosipanjem žuči. Tri takva događaja svakako vrijedi izdvojiti, ako ni zbog čega drugog, onda kao pokazatelj kako nije baš sve u ovoj zemlji otišlo k vragu. Tako je 21. rujna ove godine u Vitezu svečano otkriven spomenik književniku Marku Martinoviću Caru, na 15. obljetnicu piščeve smrti.
Nisam siguran, ali čini mi se kako je ovo prvi spomenik slične vrste u BiH. Dosad su uglavnom podizani spomenici poginulim pripadnicima triju zaraćenih vojski ili spomen-obilježja nevinim žrtvama istih tih vojski. Tko je bio Marko Martinović? "Iako mu je knjiga izašla u Sarajevu, vijest o Ivi Totiću i njegovu pjesništvu nikad nije prešla tih osamdesetak kilometara niti je on kao pjesnik dobacio do Sarajeva", napisao je Miljenko Jergović povodom smrti Ive Totića, viteško-zeničkog pjesnika.
Ova gorka konstatacija također je primjenjiva i na Marka Martinovića, viteško-travničkog prozaika, bez obzira na to što je Martinović prije rata objavio pet zapaženih knjiga. Po mojemu mišljenju, iako je Martinović bio i izvrstan pjesnik, ostat će zapamćen kao jedan od najboljih "kratkopričaša" u BiH uopće, bez obzira na to što je za života bio marginaliziran i gotovo nepoznat izvan središnje Bosne.
Spomen-park Marku Martinoviću Caru idejno su osmislile dvije žene, kiparica Kristina Livančić i arhitektica Nataša Radeljić, te je na taj način, po uzoru na civilizirana i osviještena društva, odana počast piscu koji je uvrstio Vitez na književnu mapu BiH. U središtu spomen-parka je sjedeća figura od žice smještena na postamentu od prirodnog kamena koja u ruci drži otvorenu knjigu. Spomenik je autorsko djelo viteške kiparice Kristine Livančić.
Drugi je događaj ustrajna borba Davora Dragičevića oko rasvjetljavanja okolnosti ubojstva njegova sina Davida koje se dogodilo prije pola godine. Od tada pa do danas, ne posustajući, inicijativa "Pravda za Davida" beskompromisno traži poštenu i neovisnu istragu okolnosti koje su dovele do smrti Davida Dragičevića.
Da podsjetim: krajem ožujka ove godine u Banjoj Luci, na ušću rijeke Crkvene u Vrbas, pronađeno je beživotno tijelo 21-godišnjeg studenta elektrotehnike Davida Dragičevića, koji je posljednji put viđen živ šest dana ranije, kasno navečer. Istragu o ovoj smrti provelo je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske, koje je vrlo brzo "ustanovilo" da je David pao u rječicu Crkvenu te se utopio. Cijela priča bi završila na tome da se u sve nije uključio Davidov otac Davor.
Naknadna rekonstrukcija otkrila je brojne rupe i kontradiktornosti u policijskoj istrazi, što je upućivalo na namjerno zataškavanje zločina, odnosno da se iza svega najvjerojatnije krije sprega kriminalno-političkog miljea. Najprozivanija osoba u ovom slučaju bio je Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. U međuvremenu, zaslugom inicijative "Pravda za Davida", ovaj slučaj je poprimio međunarodni karakter.
Oformljen je međunarodni odvjetnički tim koji će pomoći u traganju za istinom, a ovih se dana u nekim krugovima čak spominje i uključivanje FBI-a u rasvjetljavanje cijelog slučaja. Od iznimne je važnosti za cijelu BiH da se ovaj slučaj dovede do kraja i zbog toga Davoru Dragičeviću svi u ovoj zemlji trebaju skinuti kapu do poda, jer je to jedini način da se slične stvari više nikad ne ponove. Treba podsjetiti na još dva slična nerazjašnjena slučaja.
Prvi se dogodio prije nekoliko godina u Širokom Brijegu, kad je u nikad razjašnjenim okolnostima teško ozlijeđen 17-godišnji Mile Zovko koji je, nasreću, preživio. Jedna od službenih policijskih verzija je bila i ta kako se na nesretnog mladića srušio gol na nogometnom igralištu, iako su ozljede koje je mladić zadobio upućivale na brutalno premlaćivanje. Nekoliko mjeseci prije pronalaska beživotnog tijela Davida Dragičevića, u Sarajevu je smrtno stradao Dženan Memić.
Zvanična verzija policije bila je kako je mladić nastradao u prometnoj nesreći, kad je na njega naletjelo kombi-vozilo, te da je uslijed zadobivenih ozljeda preminuo nekoliko dana kasnije u bolnici. Međutim, ozljede koje je Dženan Memić zadobio tom prilikom također su upućivale na brutalno premlaćivanje, kao u slučaju Soldo, odnosno ubojstvo koje se svjesno zataškalo.
Da inicijativa "Pravda za Davida" nije samo još jedan u nizu očajničkih donkihotovskih pokušaja da se dođe do neuhvatljive, kafkijanske pravde, u društvu gdje se zataškavaju i ubojstva djece, potvrđuje i najnoviji razvoj događaja - MUP Republike Srpske podnio je ovih dana kaznenu prijavu protiv patologa Željka Karana zbog lažiranja toksikološkog nalaza. Karan je, naime, u svojem nalazu naveo da je David Dragičević neposredno prije "utapanja" konzumirao alkohol, LSD i marihuanu, što je kasnijim toksikološkim nalazima odbačeno.
Također, uhićen je 36-godišnji Alen Kukić, kojemu je određen jednomjesečni pritvor zbog uništavanja snimki videonadzora u banjalučkoj Ulici Velibora Janjetovića Janje, dok je početkom rujna podignuta optužnica protiv dvojice policajaca zbog grubih propusta tijekom istrage, neposredno nakon pronalaska tijela Davida Dragičevića. Ovaj događaj je, s druge strane, u velikoj mjeri zasjenio predizbornu kampanju u Republici Srpskoj, a po mnogima bi mogao značajno utjecati i na rezultate skorih izbora.
Milorad Dodik, koji se u početku prilično bahato i s visoka odnosio prema slučaju Dragičević, u posljednje je vrijeme potpuno promijenio retoriku.
"Apeliram, zahtijevam, molim, tražim i sve što je potrebno da tužiteljstvo ubrza neophodne radnje", izjavio je gotovo panično Milorad Dodik ovih dana za Radio-televiziju Republike Srpske.
U istom intervjuu, odgovarajući na pitanje može li slučaj Davida Dragičevića utjecati na ishod izbora, Dodik je to donekle priznao, rekavši kako je to pitanje prisutno u javnosti, ali da izbori i predizborno vrijeme nose i niz drugih pitanja koja čekaju odgovor. Drugim riječima, Dodik se očajnički pokušava vratiti na "poznati teren", jer je svjestan kako mu razvoj događaja oko slučaja Dragičević ne ide u prilog.
Treći događaj je plemenita gesta 47-godišnjeg Anisa Kosovca iz Konjica koji je nedavno, nedaleko od kuće u kojoj živi, u Donjem Selu kraj Konjica, na ulazu u staro pravoslavno groblje vlastitim sredstvima postavio novu kapiju te pored nje spomen-ploču dječacima Pavlu (7) i Petru Goluboviću (5), koje su pripadnici Armije BiH početkom srpnja 1991. ubili na području Konjica. Radi se vjerojatno o najbrutalnijem zločinu počinjenom u ratovima iz 90-ih, koji neodoljivo podsjeća na ubojstvo 12-godišnje Aleksandre Zec u Zagrebu.
Dječake i njihove roditelje, ugledne srednjoškolske profesore, pripadnici Armije BiH su odveli navečer iz stana, nekoliko kilometara izvan grada, i tu ih strijeljali. Ono što ovaj slučaj po svojoj bestijalnosti izdvaja iz niza sličnih je to da je sedmogodišnji Petar nekim čudom preživio pokolj te je uspio doći do prvog policijskog punkta, odakle su ga ovi vratili natrag ubojicama, koji su ga potom smaknuli.
"Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da netko to ne postavi. Dvoje djece – pet i sedam godina, netko ubije i onda svi šute. Šuti režim za čije vladavine su djeca ubijena. Taj režim i sad vlada", izjavio je Kosovac za Deutsche Welle. Prilikom jednog obraćanja okupljenima na Trgu Krajine u Banjoj Luci, Davor Dragičević, obraćajući se vlastima, izrekao je jednu biblijsku, apokaliptičnu rečenicu: "Davida Dragičevića vam nikad neću oprostiti, našu djecu vam neću oprostiti!".
Također, u spomenutoj reportaži Deutsche Wellea iz Konjica, Anis Kosovac je naveo: "Prestrašno je kad netko ubije djecu. Kako nije strašno da ti dođe netko navečer, izvede te i ubije dvoje djece. U tvom gradu ubijeno dvoje djece! Strahota jedna!". Ova dva slučaja zorno pokazuju kako šutnja većine ubija, da u konačnici nekažnjeno mogu proći i ubojstva djece. Hoće li se nešto u ovom smislu promijeniti nakon beskompromisne i ustrajne borbe Davora Dragičevića i plemenite ljudske geste Anisa Kosovca?
Hoće li biti otkriveni i procesuirani nalogodavci zločina u Konjicu, Banjoj Luci, Širokom Brijegu i Sarajevu? Hoće li biti procesuirani monstrumi iz devetog kruga pakla, policajci koji su u Konjicu ubojicama isporučili natrag preživjelog dječaka? Ili oni koji dvadeset i nešto godina zataškavaju zločin nad braćom Golubović, uključujući i medije? Nažalost, nisam uvjeren da će se išta od ovoga dogoditi, iako bi to za BiH bilo od goleme važnosti, kao svojevrsna prekretnica.
Što bi se dogodilo da je prije nekoliko godina oformljena inicijativa "Pravda za Milu"? Bi li u tom slučaju danas David Dragičević možda bio živ? Odgovor na ovo pitanje nikad nećemo saznati, ali ipak, ako ništa, Davor Dragičević je pokazao da se i ovakva, neodgovorna i samoj sebi dovoljna politika, koja se ne libi pokroviteljski štititi zločine, može zaljuljati. Dovoljno je progovoriti.
