Kad pomisliš da su vijesti o grupnim silovanjima i skandaloznim reakcijama na iste moguće samo u nekim ruralnim pakistanskim i indijskim selima, iznenadiš se pročitati da se u ovom slučaju ipak radi o jednoj navodno razvijenoj, civiliziranoj i “visoko geostrateški pozicioniranoj zemlji-članici Europske Unije”. Ispada da je Hrvatska “visoko pozicionirana” jedino po korupciji, neradu, općoj apatiji i nezainteresiranosti za bolje i naprednije društvo.
Hrvatska javnost je ostala šokirana odlukom suca istrage zadarskog Županijskog suda Ivana Markovića da petoricu mladića, osumnjičenih za grupno silovanje maloljetnice iz okolice Zadra, pusti da se brane sa slobode. Budući da osumnjičeni mladići žive u istom mjestu kao i žrtva te bi, prema navodima pravnih stručnjaka, mogli utjecati jedni na druge te dogovarati iskaze, odluka je još čudnija.
Dok je glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković za sve okrivio – medije zbog “bombastičnih naslova” i rekao kako “nepotrebno dižu tenzije”, javnost je željna nečije krvi. Iako o samom slučaju još uvijek nemamo dovoljno informacija te za petoricu maloljetnika vrijedi presumpcija nevinosti, sam podatak da je DORH najavio žalbu i istragu govori da nešto ovdje ne štima. No, u cijeloj ovoj priči je više nejasnih pa čak i besmislenih elemenata.
Jedan od najnesposobnijih ministara pravosuđa u novijoj hrvatskoj povijesti je i ovaj put nemušto reagirao. Ne znam je li ministru ikad itko objasnio da njegova zadaća nije deklarativno “osuđivati zločine te javnost pozivati na strpljenje”, nego u funkciji ministra pravosuđa povlačiti prave poteze.
Zar ministru nije jasno da je hrvatsko pravosuđe odavno u krizi? Da su određeni suci korumpirani te da štite kriminalce i već desetljećima zlostavljaju obične građane - znaju baš svi. Hrvatsko pravosuđe kao temelj same države je nažalost školski primjer legla korupcije, klijentelizma, samovolje i arogancije te predmet sprdnje i ruganja civiliziranog svijeta.
Glasnogovornik Visković zaboravlja da su pojedini mediji jedini razlog što su neki slučajevi uopće dospjeli u žižu javnosti te kasnije uspješno riješeni. Da hrvatsko pravosuđe dobro i savjesno radi svoj posao, onda nam mediji kao korektor društvene zbilje ne bi bili prijeko potrebni.
Činjenica je da zapravo mediji u RH odrađuju posao policije i pravosuđa otkrivajući raznorazne zloupotrebe, kaznena djela i ostale blamaže i propuste hrvatske Vlade i nedovoljno ažurnog pravosuđa. Prisjetimo se samo brojnih ministarskih afera i skandala, počevši od grupe Borg, Ivice Todorića, Đakićeva sina, Horvatinčićeve sinkope pa sve do notornog Daruvarca i brojnih drugih.
No koliko god mediji bili odgovorni i zaslužni za otkrivanje brojnih skrivenih afera, jedno se ne može ignorirati: ako si utvaraš da si ozbiljan i društveno relevantan medij, onda ne možeš docirati o stanju u državi i nekoga pozivati na odgovornost te istovremeno mehanički fabricirati seksističke članke o famoznim starletama, njihovim novim tetovažama i bujnim grudima (kao jedinom razlogu popularnosti), u kojima je dotična tek seksualni objekt za pecanje klikbejtova i degutantnih primitivnih komentara, koji, između ostalog, samo pokazuju koliko su Hrvati kao kolektiv impotentni i moralno dezorijentirani.
Iz dobrog dijela komentara se nažalost i u ovom slučaju može iščitati prešutno dominantni stav da naš čovjek ima pravo na ženu, te da, ako se nešto i dogodi, ona je sama kriva: što je tražila, to je i dobila, vjerojatno se napila, “čudno” obukla i isprovocirala. S druge strane, ovakav i svi ostali slični grozni događaji ne zaslužuju komentare tipa “Da je to netko napravio mojoj kćeri, ja bih ga ubio” i sl. Ne bi ih ubio, jer nisi Bruce Willis, a Hrvatska nije holivudska filmska produkcija nego stvarni život.
Ako želimo spriječiti ovakve nemile događaje, onda treba prisiliti državni aparat da radi svoj posao i adekvatno procesuira počinitelje. Treba biti iskren i priznati: da nije bilo medija i pritiska javnosti, i onaj Daruvarac bi dobio simboličnu kaznu ili bi se pravnim smicalicama uspio izvući. Sami smo svojom nebrigom, apatijom i tolerancijom raznih zlodjela stvorili državu koja olako prelazi preko nasilja i ruga se žrtvama.
Jedan od problema hrvatskog pravosuđa je, između ostalog, upravo u tome što redovito ima mnogo više suosjećanja za kriminalce negoli za same žrtve. Sve što hrvatska javnost očekuje jest malo razumijevanja za sve žrtve te pravednu osudu, ako se dokaže zločin. Ništa više. Što bi to hrvatska javnost trebala činiti? Šutjeti? Navijati za zločince?
Nemam razumijevanja i empatije za nekoga tko je u stanju silovati. Činjenica da imaš erekciju pred nekim tko te odbija, plače i zapomaže od bolova koje mu tom prilikom nanosiš se teško uklapa u moje razumijevanje psihološko-fizioloških procesa. Ne mogu i ne želim razumjeti.
Mišljenja sam da stariji maloljetnici jako dobro znaju razlikovati dobro i zlo, ako su kvalitetno usmjereni i odgojeni, te da bi iz pravosuđa konačno trebalo ukloniti termine “maloljetnik” ili “mlađi punoljetnik”, kada je riječ o ozbiljnim i teškim zločinima. Da je ova skupina maloljetnika krala trešnje ili konzumirala “zeljastu materiju”, onda bi ih se moglo tretirati kao maloljetnike.
No, kada je u riječ o silovanju, ubojstvu ili bilo kojem obliku nanošenja teških ozljeda, to više nisu maloljetnički ispadi, već teški zločini koji trebaju biti adekvatno procesuirani i kažnjeni. Jedan od zanimljivih primjera je i onaj iz SAD-a iz 2001., kada je tada 15-godišnji Brandon Moore osuđen na kaznu od 141 (!) godina zatvora zbog otmice i organiziranog grupnog silovanja tada 21-godišnje studentice.
Američko pravosuđe nije imalo milosti samo zato što je Moore imao 15 godina. Ako je jedan maloljetnik u stanju svjesno i slobodno osmisliti i izvršiti takvo zlodjelo, onda može i prihvatiti odgovarajuću kaznu.
Da stvar bude gora, ovakvi skandali u RH više ne predstavljaju iznimke nego pravilo. Svima je jasno da zlatna hrvatska mladež ima pravo na navodne “nestašluke”, ali gdje su više granice? Tko će nas zaštiti od nas samih?
