• 360°
319 prikaza

Iran ima 533 brane, što će im?! Čini se da kriju podzemne raketne gradove

1005976049
Profimedia
Stručnjaci za vodne resurse i vojnu infrastrukturu najvjerojatnije osiguravaju vodu i električnu energiju golemim podzemnim vojnim kompleksima

Iran je desetljećima gradio golemu mrežu brana, akumulacijskih jezera i sustava za prijenos vode. Službeno, njihova je svrha bila osigurati pitku vodu, navodnjavanje i proizvodnju električne energije u zemlji koja se suočava sa sve težim sušama. No sada se pojavila teorija koja otvara potpuno drukčije pitanje: je li dio tih projekata zapravo služio iranskoj vojsci i njezinim tajnim raketnim bazama, skrivenima duboko ispod planina?

Na prvi pogled, velika brana i podzemno skladište balističkih projektila nemaju mnogo zajedničkog. Jedno pripada civilnoj infrastrukturi, drugo vojnoj strategiji. Međutim, analiza položaja iranskih brana i lokacija koje su tijekom američko-izraelskih zračnih napada bile označene kao vojni ciljevi pokazala je neobičnu geografsku podudarnost. Ondje gdje se nalaze veliki vodni projekti, često se u njihovoj relativnoj blizini nalaze i objekti za koje se sumnja da pripadaju iranskom raketnom programu.

Kako piše New York Times, stručnjaci za vodne resurse i vojnu infrastrukturu počeli su proučavati mogućnost da neke od iranskih brana imaju i drugu, javnosti nepoznatu funkciju. One bi, prema toj teoriji, mogle osiguravati vodu i električnu energiju golemim podzemnim vojnim kompleksima. Ipak, zasad nema čvrstih dokaza da su brane građene upravo s tom namjerom. 

Jedan od istraživača koji je uočio neobičnu povezanost jest Nima Shokri, stručnjak za sigurnost vodnih resursa s Tehničkog sveučilišta u Hamburgu. Njegov je tim tijekom istraživanja evidentirao najmanje 533 brane diljem Irana. Kada je kartu tih objekata usporedio s kartom ovogodišnjih američkih i izraelskih napada na sumnjive vojne lokacije, iznenadila ga je sličnost njihova geografskog rasporeda.

Shokrija je već ranije zbunjivala činjenica da je Iran izgradio toliko velik broj brana. Nakon što je proučio lokacije bombardiranja, počeo se pitati postoji li razlog zbog kojeg se vojni ciljevi tako često pojavljuju u blizini vodne infrastrukture.

Podzemni gradovi kojima trebaju voda i struja

Iran kako se čini godinama razvija mrežu podzemnih vojnih postrojenja, često nazivanih raketnim gradovima. Riječ je o kompleksima tunela, skladišta, proizvodnih pogona i lansirnih položaja koji se nalaze duboko ispod planina, zaštićeni velikim slojevima stijena. Njihova je osnovna prednost to što ih je iznimno teško otkriti, a još teže potpuno uništiti konvencionalnim zračnim napadima.

No takvi objekti imaju jednu ozbiljnu slabost. Da bi funkcionirali, potrebne su im velike količine električne energije, vode i drugih resursa. Proizvodnja naoružanja, održavanje tehničkih sustava, ventilacija, hlađenje i svakodnevno funkcioniranje vojnih posada zahtijevaju infrastrukturu koja mora biti pouzdana čak i u ratnim okolnostima.

Upravo tu, prema stručnjacima, brane mogu imati stratešku ulogu. Osim vode, pojedine omogućuju proizvodnju električne energije, a sustavi za njezin prijenos mogu opskrbljivati udaljene objekte. Ako se vojna baza oslanja isključivo na nacionalnu elektroenergetsku ili vodoopskrbnu mrežu, njezino funkcioniranje može biti ugroženo napadima na ključna čvorišta te mreže. Zasebni izvori opskrbe mogli bi pomoći da nastavi djelovati i tijekom bombardiranja.

Danny Citrinowicz, nekadašnji analitičar izraelske vojne obavještajne službe specijaliziran za Iran, smatra da Teheran ima snažan motiv osigurati svojim raketnim kompleksima neovisnost o široj državnoj infrastrukturi. Time bi vojska mogla očuvati operativne sposobnosti čak i kada ostatak zemlje ostane bez osnovnih usluga.

Posebnu pozornost istraživača privukao je veliki projekt prijenosa vode iz planinskog lanca Zagros prema gradu Yazdu, smještenom u sušnom dijelu središnjeg Irana. Amir Aghakouchak, stručnjak za vodne resurse sa Sveučilišta Kalifornije u Irvineu, počeo je razmatrati moguće vojne motive projekta nakon što su se pojavile informacije o velikom raketnom postrojenju na tom području i ondje izvedenim zračnim napadima u ožujku.

Prema njegovoj procjeni, nije isključeno da su pri planiranju tog vodnog sustava, barem djelomično, uzete u obzir i potrebe vojske. No riječ je o pretpostavci, a ne o dokazanom zaključku.

Iranska vojska i civilni objekti

Sumnje o mogućoj povezanosti civilne infrastrukture i iranskoga raketnog programa dodatno dobivaju na težini zbog ranijih otkrića o načinu na koji iranske sigurnosne snage koriste objekte koji naizgled nemaju nikakve veze s vojskom. Iran International u ožujku je objavio informacije o dokumentu od 33 stranice koji se pripisuje raketnom zapovjedništvu Iranske revolucionarne garde. Dokument je medijima dostavila haktivistička skupina Edalat-e Ali, a opisuje sustav korištenja civilnih lokacija za prikrivanje i potporu vojnim operacijama. Među potencijalnim lokacijama spominju se industrijski pogoni, sportski centri, skladišta i različiti gospodarski objekti.

Posebna pozornost, prema dokumentu, posvećivala se mogućnosti prikrivanja vojne opreme od pogleda iz okolnih zgrada te nadzornim kamerama, koje nisu smjele predstavljati opasnost za tajnost operacija. U zasebnom istraživanju Iran International prikupio je svjedočanstva o premještanju vojnog osoblja, oružja i opreme na najmanje 70 civilnih lokacija u 17 iranskih pokrajina. Među njima su bile čak 34 škole. Novinari su uspjeli geolocirati vizualne dokaze za sedam takvih lokacija, a svih sedam bile su obrazovne ustanove.

Da problem nije bio samo predmet novinarskih istraživanja, pokazuje i izjava guvernera Teherana Mohammada-Sadegha Motamediana, koji je u rujnu pozvao državne institucije da prije početka školske godine vrate škole koje su koristile za druge potrebe. Nije naveo o kojim je institucijama riječ niti koliko je škola ostalo zauzeto.

Iranske vlasti odbacuju optužbe da civile koriste kao živi štit te zauzvrat optužuju Izrael i Sjedinjene Države za napade na civilnu infrastrukturu.

Jesu li zbog tajnih baza završili u zatvoru?

Istraživanje New York Timesa otvorilo je još jedno pitanje, povezano s događajima iz 2018. godine, kada su iranske vlasti uhitile skupinu stručnjaka i aktivista koji su se bavili zaštitom divljih životinja. Među njima bio je Morad Tahbaz, jedan od osnivača Zaklade za zaštitu perzijske divlje prirode, koji je proveo više od pet godina u zatvoru. Tijekom ispitivanja, prisjetio se, istražitelje je posebno zanimao rad njegove organizacije na zaštiti rijetkih divljih ovaca u pokrajini Hormozgan.

Takav interes sigurnosnih službi sada se promatra iz drukčije perspektive. Naime, američke snage 14. srpnja izvele su napade na zaštićeno područje Tarom u istoj pokrajini, pri čemu je poginula obitelj jednog čuvara prirode. Washington je tvrdio da su ciljevi bili vojna infrastruktura i obalni obrambeni položaji. Vojni analitičar Farzin Nadimi izjavio je za New York Times da se napadnuto područje nalazi blizu lokacije na kojoj se sumnja da postoji podzemna raketna baza.

Otvara se stoga mogućnost da su iranske sigurnosne službe znanstvenike, ekologe i istraživače koji su se kretali zabačenim područjima smatrale potencijalnim obavještajnim rizikom. Njihov terenski rad, fotografiranje, kartiranje i proučavanje životinjskih staništa mogli su ih, možda i nesvjesno, dovesti u blizinu vojnih objekata koje je režim nastojao sakriti.

Analitičar za okolišna pitanja Nik Kowsar smatra da je moguće da je Revolucionarna garda svakoga tko je istraživao područja oko tajnih postrojenja promatrala kao sigurnosnu prijetnju. Ipak, istraživanje nije utvrdilo izravnu vezu između uhićenja ekologa i vojnih baza.

Zemlja koja ostaje bez vode

Cijeloj priči dodatnu težinu daje činjenica da se Iran suočava s ozbiljnim problemima opskrbe vodom. Dugotrajne suše, iscrpljivanje podzemnih zaliha, rast stanovništva i veliki zahtjevi poljoprivrede dodatno opterećuju vodne resurse zemlje. Zbog toga je izgradnja brana desetljećima bila jedan od najvažnijih državnih infrastrukturnih prioriteta. Mnogi od tih objekata imaju nedvojbenu civilnu funkciju: opskrbljuju gradove pitkom vodom, omogućuju navodnjavanje poljoprivrednih površina i proizvode električnu energiju.

Upravo na to upozorava i Shokri, koji smatra da eventualna vojna uloga pojedinih brana ne smije zasjeniti njihovu stvarnu važnost za civilno stanovništvo. Sedam stručnjaka za vodne resurse i vojnu infrastrukturu koje je konzultirao New York Times smatra da postoji mogućnost da su neki projekti planirani tako da istodobno zadovoljavaju civilne i vojne potrebe. No zasad nisu pronađeni dokumenti niti drugi izravni dokazi koji bi potvrdili da su određene brane izgrađene radi opskrbe podzemnih raketnih kompleksa.

Ipak, usporedba karata otvorila je pitanje koje bi moglo promijeniti način na koji se promatra iranska infrastruktura. Ako se pokaže da su pojedini vodni projekti doista imali dvojnu namjenu, to bi značilo da se dio iranskog sustava vojne obrane desetljećima razvijao pod krinkom civilnih građevinskih projekata.

A u zemlji u kojoj je voda sve dragocjeniji resurs, takvo bi otkriće otvorilo i političko pitanje: jesu li neke od velikih investicija, predstavljene stanovništvu kao ulaganje u sigurniju budućnost, zapravo bile dijelom motivirane potrebama tajnoga vojnog programa?

Za sada je to nedokazana mogućnost. No nova istraživanja pokazuju da se potraga za iranskim podzemnim raketnim gradovima možda ne mora voditi samo analizom vojnih objekata i satelitskih snimaka planinskih tunela. Dio odgovora mogao bi se skrivati i na kartama brana, akumulacijskih jezera i vodovoda.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.