Kada su se 11. rujna 2001. godine, zrakoplovi American i United Airlinesa zabili u WTC u New Yorku, bio je to, uz sav pijetet prema žrtvama, nikakav gubitak za Sjedinjene Države i maksimalan dobitak za Al-Kaidu.
Par nebodera i više do 2500 poginulih - što je nešto više od broja stradalih nasilnom smrću u New Yorku početkom devedesetih godina prošlog stoljeća - nisu bili nešto od čega se SAD ne može oporaviti, ali su Al- Kaidu brendirali kao najpoznatiju, najopasniju i najglobalniju terorističku organizaciju na svijetu.
“Baza podataka“, kako glasi prijevod naziva ove, u međuvremenu klinički mrtve skupine, iskoristila je zapadnjačku kulturu spektakla i već do 12. rujna Osama bin Laden podijelio je televizijski prime time i naslovnice s liderima EU i SAD-a.
Pokazalo se, dakle, kako teroristi 21. stoljeća dobro znaju praviti paklene strojeve i koristiti medije za proizvodnju straha jednakoga, ako ne i većega, onome od samoubilačkih napada.
Na kraju su posljedice napada na Ameriku bile pogubne za Al-Kaidu: talibanski pokret nije uništen, ali je prilično oslabljen i kontrolira manji teritorij nego prije 2001., Bin Laden je bježanjem od raketa gubio zapovjednu moć, dok su pooštrene sigurnosne mjere akcije slične onima u New Yorku učinile nemogućim. Ipak, sve do pojave i jačanja ISIS-a, Al-Kaida je bila neprijatelj od kojeg se strahuje više nego što je realna moć.
Desetljeće i nešto nakon rujanskog jutra koje je promijenilo svijet, takozvana Islamska država uspjela je u svemu u čemu Al-Kaida nije, usavršivši neke od njenih, u međuvremenu zastarjelih tehnika specijalnog ratovanja.
Tako je već sada jasno da će IS, osim po zastrašujućim zločinima, ostati upamćen i kao propagandni monstrum čiji medijski i cyberoperativci znaju da se svaki vojni uspjeh može uvećati, a svaki neuspjeh umanjiti multimedijskim tehnikama pogodnim i za širenje ideja globalnog džihada tisućama milja daleko od mjesta oružanih sukoba.
Kako i koliko dobro razumiju način funkcioniranja masovnih medija i eru opće površnosti, sljedbenici Islamske države su pokazali prilikom dolaska pape Franje u Sarajevo. Strah je tada izazvan videom na kojem je nekoliko al- Baghdadijevih boraca s Balkana sunarodnjake pozivalo na borbu u užem zavičaju.
Mucajući mobilizirajuće poruke, pet, šest mudžahedina je preplavilo medijski prostor da bi se, nakon što su njihove prijetnje predstavljene kao ozbiljne, ispostavilo da ih pola odavno nije među živima, te da su snimljeni prije nekoliko godina, kada se papi u Sarajevu nije nadalo.
Nije, naravno, ovaj snimak emitiran pogreškom nego je u nedostatku boljeg iskorišten kao sredstvo za kreiranje klime napetosti na području na kojem su posljednji oružani sukobi imali i elemente međuvjerskog sukoba.
Svaki medijski istup i rad vojske terora ima svoj kontekst - što, također, govori o ozbiljnosti propagandista iz pustinje - pa tako i posljednji, namijenjen, uz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, Hrvatskoj.
“Raduj se, o Kroatija, past će ti demokratija, božji zakon, pravda svima, mi smo islamski hilafet...“, poručuje se u poruci od desetog srpnja, koju su, baš sukladno planu njenih autora, prenijeli svi utjecajniji mediji, no i da nisu širenju bi pomogle društvene mreže na kojima su internet-džihadisti hiper aktivni, pa tako, recimo, svakoga dana pošalju oko 200.000 Twitter poruka!
U Hrvatskoj praktički ne postoji nikakva ozbiljna prijetnja od islamskih militanata i u nas je, prema nalazima SOA-e, otkriven jedan jedini maloljetni potencijalni putnik za Siriju, od budalaština odgovoren razgovorom s roditeljima.
Hrvatska je, kako tvrde u ovdašnjoj Islamskoj zajednici, država koja može poslužiti za primjer dobrog rješavanja položaja muslimanske manjine u dominantno kršćanskom društvu, ali i rješavanja manjinskih pitanja kršćana u većinski muslimanskim državama.
Također, kao dio NATO-a, HV sudjeluje u misijama u Iraku i Afganistanu i za njih vojnike, osim naravno časnika, pripremaju službenici Islamske zajednice, upućujući ih u običaje vezane za islamsku tradiciju i kulturu.
Uz to, zapravo prije svega, Hrvatska je tranzitna zemlja za sljedbenike IS-a iz dijela zapadne Europe kojima je, lakše nego avionima, kopnom doći do, prvo, zabačenih sela u BiH, pa tek onda letjeti za Istanbul i nastaviti putovati do graničnih prelaza Turske i Sirije.
Ovdašnje iskustvo s mudžahedinima nije ni malo, niti je od jučer: 23 su godine prošle od kolovoza 1992. kada su se u Zagrebu sreli Jamal Ahmed al- Fadl i Abdurahman Al Dosari: prvi kao izaslanik Osame bin Ladena, a drugi, poznatiji kao šejh Abdulaziz ili Abdulaziz Riđobradi, kao zapovjednik stranih, muslimanskih boraca u BiH.
Za sve to vrijeme, za, dakle, više od dva desetljeća bliskih susreta i jedan rat vođen i između muslimana i katolika u BiH, u Hrvatskoj se dogodio jedan teroristički napad – izveli su ga 1995. godine u Rijeci pripadnici egipatske organizacije al-Gama’a al-Islamiyya, sveteći se zbog uhićenja svog visokog dužnosnika Talaata Fouada Qasima, izručenog uz pomoć CIA-e Egiptu, gdje je pogubljen.
Poruka IS-a Hrvatskoj, sadržajem je tupava i u odnosu prema drugima, objavljenima u isto vrijeme – poput videa na kojem dječak pucnjima u potiljak likvidira zarobljene pripadnike regularne sirijske vojske – benigna.
Teško je, međutim, reći da je riječ o pogrešci: Islamskoj smo državi kao članica NATO-a nevažni, kao tranzitno područje isuviše važni, a kao zemlja dobrih odnosa kršćanske i manjinske muslimanske zajednice problematični. Zbog posljednjeg je važno održavati klicu nepovjerenja, ali u mjeri koja neće, ne ozbiljnije, nego nikako, ugroziti mogućnost prolaska onih što će, kada se pruži potreba, opet u kameru nešto otpjevati Kroaciji, čisto da ih se sjeti s nelagodom.
