Posljednji poznati tasmanijski tigar uginuo je 7. rujna 1936. u zoološkom vrtu Beaumaris u Hobartu (Tasmanija). Životinja, kasnije poznata pod imenom Benjamin, postala je simbol izumiranja vrste za koje je velikim dijelom odgovoran čovjek. No priča o tasmanijskom tigru time nije završila. Desetljećima poslije stizala su svjedočanstva ljudi koji su tvrdili da su u divljini vidjeli životinju koja mu nevjerojatno nalikuje.
Tasmanijski tigar, odnosno tilacin (Thylacinus cynocephalus), zapravo nije bio tigar. Bio je najveći suvremeni tobolčarski grabežljivac, izgledom nalik velikom psu, s ukočenim repom i karakterističnim tamnim prugama preko stražnjeg dijela tijela. Nekada je živio i na australskom kopnu, ali je tamo nestao prije nekoliko tisuća godina. Tasmania je ostala njegovo posljednje utočište.
Dolaskom europskih doseljenika početkom 19. stoljeća njegov se položaj dramatično promijenio. Farmeri su ga optuživali za napade na ovce, pa je životinja sustavno lovljena. Isplaćivale su se čak i nagrade za ubijene primjerke. Do početka 20. stoljeća tilacin je već postao vrlo rijedak. Paradoksalno, zakonsku zaštitu dobio je tek 1936. godine, kada je već praktički nestao. Samo 59 dana nakon što je zaštićen, uginuo je posljednji poznati primjerak u zoološkom vrtu u Hobartu. Posljednji divlji tasmanijski tigar ubijen je još 1930. godine.
Tu bi priča mogla završiti da poslije 1936. nisu počela pristizati nova svjedočanstva. Tasmanske vlasti tijekom desetljeća prikupile su stotine prijava navodnih viđenja tilacina. Neke su bile očite pogreške, druge je bilo nemoguće provjeriti, ali dio svjedočenja stigao je od lovaca, rendžera, biologa i ljudi dobro upoznatih s lokalnim životinjskim svijetom. U jednoj analizi 320 prijavljenih viđenja između 1934. i 1980. godine procijenjeno je da se nešto manje od polovice može smatrati relativno kvalitetnim izvještajima. Ipak, nijedan slučaj nije pružio dokaz dovoljan da bi se moglo službeno potvrditi da je vrsta preživjela.
Potrage su počele gotovo odmah nakon smrti posljednjeg primjerka u zoološkom vrtu. Već 1937. narednik Summers predvodio je potragu na sjeverozapadu Tasmanije nakon niza prijava iz područja između rijeka Arthur i Pieman. Ekspedicija nije pronašla životinju, ali je Summers smatrao izvještaje dovoljno uvjerljivima da predloži stvaranje zaštićenog područja. Poznati australski prirodoslovac David Fleay 1945. pretraživao je područje između rijeke Jane i jezera St Clair te pronašao tragove za koje se sumnjalo da pripadaju tilacinu. Zoolog Eric Guiler 1959. također je pronašao moguće otiske na krajnjem sjeverozapadu Tasmanije. Ni u jednom slučaju, međutim, nije bilo konačnog dokaza.
Velika potraga organizirana je ponovno 1968., a tijekom 1980. tasmanski službenici za zaštitu prirode postavili su automatske kamere na područjima s navodnim viđenjima. Kamere nisu snimile ništa.
U ožujku 1982. biolog i službenik za zaštitu divljih životinja Hans Naarding nalazio se u udaljenom dijelu sjeverozapadne Tasmanije, gdje je proučavao ptice. Noć je proveo u vozilu. Oko dva sata ujutro probudio se i reflektorom pregledao okolinu. Svjetlo je, prema njegovu svjedočenju, palo na životinju koja je stajala samo nekoliko metara od automobila. Naarding je bio uvjeren da pred sobom vidi tasmanijskog tigra. Bio je iskusan biolog i dobro je poznavao australsku faunu, zbog čega je njegovo svjedočanstvo izazvalo veliku pozornost. Tvrdio je da je životinju promatrao s udaljenosti od svega šest ili sedam metara i da je jasno vidio njezine karakteristične osobine.
Tasmanske vlasti njegovu prijavu nisu odmah objavile. Pokrenuta je opsežna potraga na približno 250 četvornih kilometara, postavljene su automatske kamere, a na pogodnim mjestima pripremljene površine na kojima bi životinja mogla ostaviti otiske. Potraga je trajala mjesecima, a tasmanijski tigar nije pronađen.
Misterij je ubrzo postao globalna priča. Američki medijski mogul Ted Turner ponudio je 1980-ih 100.000 dolara za uvjerljiv dokaz da tasmanijski tigar još postoji. Kasnije su ponuđene i mnogo veće nagrade. Australski časopis The Bulletin 2005. ponudio je 1,25 milijuna australskih dolara za siguran dokaz o živom tilacinu. Tijekom desetljeća organizirane su brojne ekspedicije, postavljane kamere i proučavani otisci. Nije pronađeno tijelo uginule životinje, nedvosmislen trag, biološki uzorak niti dovoljno jasna fotografija koja bi riješila misterij. Međunarodna unija za očuvanje prirode proglasila je tilacina izumrlim 1986., pedeset godina nakon smrti posljednje poznate životinje.
Posebnu pozornost izazvalo je veliko istraživanje objavljeno 2023. godine. Znanstvenici su prikupili čak 1237 zapisa o navodnim susretima s tilacinima na Tasmaniji od 1910. godine nadalje. Nisu sve prijave tretirali jednako. Razlikovali su fizičke dokaze, svjedočanstva stručnjaka, iskaze iskusnih lovaca i rendžera te obične dojave građana, a svakom zapisu dodijelili su različitu razinu pouzdanosti. Rezultati su otvorili zanimljivu mogućnost. Analiza najkvalitetnijih zapisa upućuje na to da tasmanijski tigar možda nije nestao 1936. godine, nego da je mala populacija mogla preživjeti još nekoliko desetljeća. Autori rada navode da kombinacija potvrđenih ulova, svjedočanstava lovaca, stručnjaka i iskusnih poznavatelja divljine sugerira mogući nestanak vrste između 1940-ih i 1970-ih. Prema drugim modelima iz tog istraživanja, vrsta je vjerojatno iščeznula između 1936. i 1943., dok ni najoptimističniji scenarij nije predviđao njezin opstanak nakon 1956. godine. Autori su zaključili da je mogućnost da tilacin i danas živi iznimno mala.
I tako, gotovo 90 godina poslije pojavili su se novi detalji o smrti i sudbini ostataka posljednjeg tigra koji je uginuo u zatočeništvu. Ostaci su, pokazalo se, desetljećima bili pohranjeni u muzejskom ormaru.
Sve do nedavno, sudbina tijela posljednjeg tasmanijskog tigra, poznatog i kao tilacin, bila je nepoznanica. Pretpostavljalo se da je lešina nakon smrti 1936. jednostavno bačena. Istina je, međutim, isplivala na površinu zahvaljujući upornosti istraživača Roberta Paddlea i Kathryn Medlock, kustosice u Tasmanijskom muzeju i umjetničkoj galeriji (TMAG). Njihov detektivski rad započeo je pronalaskom neobjavljenog izvješća muzejskog preparatora za razdoblje 1936-37., u kojem se spominjao rad na primjerku tilacina.
Taj je dokument pokrenuo sveobuhvatnu reviziju cjelokupne muzejske zbirke. Procesom eliminacije, Medlock i Paddle uspjeli su identificirati ostatke koji su pripadali posljednjoj životinji. Njezino tijelo nije bilo bačeno. Umjesto toga, preparator ga je pripremio za edukativne svrhe. Koža je bila obrađena i spljoštena kako bi se mogla lako transportirati po školama, dok je kostur rastavljen i postavljen na pet kartonskih ploča. Godinama je ova "znanstvena izložba" služila kao nastavno pomagalo, a na koži su i danas vidljiva spljoštena područja na kojima su je dodirivale generacije školaraca. Nakon toga, ostaci su pohranjeni u ormar unutar muzejskog odjela za obrazovanje i ondje ostali zaboravljeni desetljećima. Najveće iznenađenje bilo je otkriće da ostaci ne pripadaju mužjaku, već starijoj ženki.
Mit o Benjaminu
Priča o "Benjaminu" postala je globalno poznata zahvaljujući kratkoj, crno-bijeloj filmskoj snimci koju je 1933. zabilježio prirodoslovac David Fleay. Prizori tilacina koji nervozno korača svojim kavezom, sjedi i na kraju rasteže svoju nevjerojatno široku čeljust u prijetećem zijevanju postali su ikoničan prikaz vrste na rubu nestanka. Ta je snimka nedavno i digitalno obojena, pružajući još življi uvid u izgled ovog veličanstvenog tobolčara. No, ime koje se vezalo uz tu životinju, Benjamin, plod je mašte.
Dr. Robert Paddle godinama se bori protiv tog mita. Na jednoj konferenciji za novinare, vidno iznerviran, objasnio je njegov izvor.
U svibnju 1968. godine, jedan je pojedinac prišao Grahamu Pizzeyju, viktorijanskom prirodoslovcu, i rekao: 'Ja sam posljednji kustos zoološkog vrta u Hobartu'.
Taj pojedinac bio je Frank Darby, čovjek čija je priča o tilacinu "Benjaminu" objavljena u melburnškom tisku, a do Tasmanije je stigla tek osamdesetih godina. Kada su lokalni novinari čuli Darbyjeve tvrdnje, pronašli su Alison Reid, kćer čovjeka koji je vodio zoološki vrt do svoje smrti 1935. i koja je i sama tamo radila. Njezin odgovor bio je nedvosmislen: nitko po imenu Frank Darby nikada nije bio zaposlenik zoološkog vrta. Dr. Paddle je Darbyja opisao kao "prvorazrednog lažova" čije su tvrdnje, poput one da je tilacin nijema životinja bez glasa, bile potpuna izmišljotina. Unatoč svemu, mit se održao do danas, a ime Benjamin i dalje se pojavljuje na stranicama Wikipedije, Nacionalnog muzeja Australije, pa čak i Smithsoniana.
Prava priča o kraju posljednjeg tilacina još je tragičnija od mita. Starija ženka, uhvaćena u divljini u svibnju 1936. umrla je od čistog nemara. U noći 7. rujna, Hobart su pogodile ekstremne vremenske prilike s temperaturama koje su pale ispod nule. Životinja je ostala zaključana u svom vanjskom, otvorenom kavezu, bez pristupa zaštićenom skloništu. Nije preživjela noć. Uprava zoološkog vrta nije čak ni prijavila njezinu smrt, očekujući da će je jednostavno zamijeniti novim primjerkom iz divljine. Nisu znali da novih primjeraka više nikada neće biti.
Danas je lokacija nekadašnjeg zoološkog vrta Beaumaris sablasno prazna. Ograđeni prostor s pogledom na rijeku Derwent zarastao je u korov. Od nekadašnjih nastambi preostali su samo betonski sanduk u kojem je bio leopard i jama u kojoj je boravio polarni medvjed. Nema spomenika, nema gužve, nema ulaznica. Mjesto na kojem je izumrla cijela jedna vrsta danas je zapušteno zemljište, tihi svjedok ljudske ravnodušnosti. Samo dva mjeseca nakon smrti posljednjeg tilacina, zoološki vrt je zbog financijskih problema zatvoren.
Žele ga vratiti
Priča o tasmanijskom tigru danas više nije samo pitanje je li možda preživio dulje nego što se mislilo. Znanstvenici ga pokušavaju i doslovno oživjeti. Američka biotehnološka kompanija Colossal Biosciences objavila je da je rekonstruirala oko 99,9 posto genoma tilacina te da radi na genetskom uređivanju stanica njegova najbližeg živućeg rođaka, malog tobolčara debelorepog dunnarta. Istraživači su uspjeli izolirati i RNK iz više od stoljeća starog očuvanog primjerka, što im omogućuje detaljniji uvid u funkcioniranje pojedinih tkiva i organa životinje. Cilj projekta je jednog dana stvoriti životinju koja bi genetski i fizički što više odgovarala izvornom tasmanijskom tigru te je eventualno vratiti u australski ekosustav.
*Uz pomoć AI
