Sagarmatha, tako Nepalci zovu Mount Everest ili Krov svijeta. To kolosalno čudo prirode mnogi su osvojili, preko 7.200 planinara. Komercijalno osvajanje krova svijeta, krenulo je 29. svibnja 1953. kada su se Novozelanđanin Edmund Hillary i Nepalac i Šerpa Tenzing Norgay popeli na vrh Himalaje. No, nisu se svi koji su krenuli na planinarenje vratili. Nažalost, preko 340 ljudi je poginulo zbog širokog spektra razloga: lavina, padova s litica, urušavanja ledenih blokova, manjak kisika, ekstremni vremenski uvjeti, ozebline itd. Neka tijela nikada nisu pronađena, pa detalji o tim smrtnim slučajevima nisu poznati.
Tijekom britanske izvidničke ekspedicije na Mount Everest 1921. godine, dvije osobe su preminule na putu prema planini: jedan neidentificirani planinar i škotski kemičar, istraživač i planinar poznat po svojim proučavanjima visinske fiziologije, Alexander Kellas. Umro je od srčanog udara. Godine 1996. čak 12 ljudi izgubilo je život pokušavajući dosegnuti vrh Everesta, što je tada bila najveća brojka poginulih u jednoj godini. Među tim smrtima bila je i katastrofa na Mount Everestu 11. svibnja 1996., kada je osam ljudi poginulo nakon što ih je zahvatila mećava tijekom penjanja. Među njima bio je i Rob Hall, vodič i prvi ne-Šerpa koji je pet puta osvojio vrh. O toj tragediji napisane su dvije poznate knjige: Into Thin Air autora Jona Krakauera i The Climb autora Anatolija Boukreeva, obojice penjača koji su tada bili na planini.
Smrtna zona
U višim dijelovima Mount Everesta, planinari s vremenom stignu do tzv. smrtne zone, prostor ekstremne nadmorske visine iznad kojih je tlak kisika nedostatan za održavanje ljudskog života tijekom duljeg razdoblja. Ova visina općenito se smatra 8.000 metara, gdje je atmosferski tlak manji od 356 milibara. Pojam je 1953. godine uveo švicarski liječnik Edouard Wyss-Dunant. Dugotrajni boravak iznad 8.000 metara bez dodatnog kisika dovodi do postupnog slabljenja tjelesnih funkcija i, na kraju, smrti.
Temperature na velikim visinama mogu pasti na izuzetno niske razine, što dovodi do ozeblina bilo kojeg dijela tijela izloženog zraku. Budući da su temperature tako niske, snijeg je na određenim područjima čvrsto zamrznut, pa nije rijetkost da se netko posklizne i tragično skonča. Također, snažni vjetrovi na tim visinama mogu uzrokovati gubitak ravnoteže, dezorijentaciju ili dodatno pogoršati vremenske uvjete.
Zona je toliko opasna i izazovna da i najboljim planinarima treba i po 12 sati da prođu svega 1.72 kilometra od South Cola do vrha Everesta. Osoba koja živi na razini mora i koja bi bez aklimatizacije koja traje između 40 i 60 dana došla do zone smrti, izgubila bi svijest unutar dvije do tri minute.
Smrt na Mount Everestu
Uvjerljivo najviše smrti po nacionalnoj pripadnost su Nepalci, poginulo ih je 130. Među nesretnima nalazi se i Slovenac Marko Lihteneker koji je poginuo 2005. zbog problema s kisikom na visini od oko 8.800 metara, tijekom spuštanja s Mount Everesta. Sada već davne 1980. na krovu svijeta je nestao Makedonac Dimitar Ilievski-Murato. Vrh Mount Everesta dosegao je 10. svibnja 1989., no nakon osvajanja vrha nije se vratio ni u jedan od kampova i službeno se vodi kao nestao.
