JNA granatira Dubrovnik: "Iduću kavu pijemo na Stradunu"

I opet, meni kao klincu bilo je sasvim normalno pronaći neku igru u cijelom tom hororu. Skupljanje prvih gelera oko kuće, razmjena s braniteljima "ja njima stripove, oni meni metke za kolekciju", šetnje po Stradunu s društvom i prepričavanje ratnih dogodovština i slično. Stiglo se tu igrati malo nogometa, doduše, često smo za vrijeme igre znali polijegati na podu kad se začuo fijuk granate ili neka jaka detonacija. Da, svakodnevno su po gradu padale granate, bila je prava lutrija izbjeći ih, jer, koliko god se to činilo nemoguće, u gradu se pokušavao odvijati život. U onim rijetkim trenucima kad nije bilo granatiranja. Kad počnu detonacije - pravac podrum. Srećom, naš stan je bio u prizemlju pa i nije bilo potrebe ići u podrum, iako smo nekad znali otići čisto radi psihe - čovjek se nekako lakše osjeća kad nas je više u istoj muci.

Marko Lukunić (PIXSELL)

Provodili smo tako dane i mjesece, ležali na podu kad su padale oko zgrade, prozorska stakla su nam svima bili oblijepljena selotejpom jer tako se pri razbijanju ne lome u manje komadiće. A i ta stakla su izdržala samo nekoliko dana do prvih većih granatiranja. Nakon toga smo umjesto stakala imali razne plastificirane folije na prozorima sve do kraja rata.

Ne poznajem nikoga u gradu tko nije barem nekoliko puta bio blizu smrti. Ja sam možda bio nešto bliže od ostalih, ali ako me danas neće jackpot na lotu, to je zato što sam tada istrošio svu zalihu sreće. Jednog sam dana kartao sa susjedima na balkonu stana i nismo stigli reagirati kad se začuo prodoran fijuk i - muk. Samo zvuk razbacanih kamenja. Kako sad to? Pobacali smo se po podu, doduše prekasno, ali netko je odmah uzviknuo kako je to bila granata koja nije eksplodirala.

Oluja Top News Krajina pada: "Ima da koljete, a ne da bježite"

Desetak metara od nas na uzdignutom prolazu uz samu zgradu. Nitko se od nas nije usudio otići tamo, ali jesu pirotehničari. Pronašli su ogromnu minobacačku granatu od 120mm. Koliko čovjek mora biti sretan da mu se dogodi da ga gotovo pa pogodi granata tog kalibra i  - ne eksplodira? A takvih situacija tijekom rata bilo je mnogo. I kad su me zakačile krhotine rasprskavajućeg metka i kad su padale granate na mjesta gdje sam bio nekoliko minuta ranije...Život svih nas u Dubrovniku bio je kao lutrija. Bez vode i struje.

Da, odmah po početku rata ostali smo i bez toga. Cisterne su dovozile pitku vodu, a sreća da smo imali more pa smo tako na smjene odlazili po morsku vodu za ostale potrebe. A mi smo imali i sreću da su naši susjedi, obitelji Pasqualicchio, imale vlastiti spremnik za vodu (gustijernu) pa su nas često znali spasiti pitkom vodom. A iako su nam agresori uzeli živote, struju i vodu, nisu nam mogli uzeti - Santa Barbaru. Imali su naši spomenuti susjedi i neki skromni akumulator koji je trebao poslužiti u kriznim situacijama. I tako smo povremeno, nas nekoliko desetaka, okružili mali crno-bijeli televizor i živcirali se kako to da Eden ne može biti s Cruzom. Povremeno nas je prekinula pokoja granata, ali Santa Barbara je bila vrijedna toga. Bio je to naš bijeg iz rata, izlaz u svijet u kojem ljudi normalno žive...

Zvonimir Pandža/PIXSELL

Idućih mjeseci trpili smo sve i svašta, ne samo mi već i naš Grad. Pogotovo u onom strašnom napadu 6. prosinca kad je samo na Stari grad palo više od 2000 granata. Tog stravičnog dana poginuo je i hrabri fotograf Pavo Urban, čovjek koji je neustrašivo bilježio sve ratne strahote želeći pokazati istinu o napadu na Dubrovnik. Poginuo je ispod Zvonika dok je snimao najgore trenutke u povijesti grada. Pavo je prije rata kod mog oca išao na lekcije iz matematike, sjećam se da je bio sjajan mladić, svi su ga obožavali. I tog dana zazvonio je telefon: "Poginuo je Pavo" javili su nam.

Crni petak dubrovački. Sjećam se da sam idućeg jutra otišao do Grada i nikad neću zaboraviti te prizore. Vatra, dim, krš, lom, nevjerica, plač. Stradun je izgledao neprepoznatljivo, a cijeli Stari grad slomljeno, potučeno, razrušeno, stravično...Ljudi su plakali oko mene, a ja sam hodao u nevjerici i pokušavao shvatiti što se to zapravo dogodilo.

I nizali su se tako oni bolni rezovi u moja sjećanja, ožiljci su tu još i danas, kod svih nas. Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tim danima s vremena na vrijeme, ali uglavnom ih ne želim vaditi na površinu. Kao sad. I nije baš lako, čak ni 26 godina kasnije...