Nepodnošljiva je lakoća kojom je ovo društvo prihvatilo govor mržnje, srodilo se s njim. Odavno su tim govorom zagađeni mediji, društvene mreže, javni prostor uopće, dišemo ga kao zrak i živimo s njim. Govor mržnje u Hrvatskoj je postao standard u komunikaciji, reklo bi se. Njegovi izvori nisu samo ovim ili onim frustrirani pojedinci i marginalne društvene skupine, on često dolazi iz najviših institucija, iz Sabora i Vlade RH. Štoviše, u Saboru su govornici mržnje zaštićeni imunitetom, a dobar dio njih predstavlja, kako se ono kaže, stupove društva. Meta govora mržnje najčešće su pripadnici manjinskih nacija, uglavnom Srbi, LGBT osobe, članovi i simpatizeri stranaka s lijevog spektra te novinari. Bistriji od mene davno je primijetio i napisao da je to kako smo napravljeni pogreška, da nam nešto nedostaje i da ne znamo to imenovati, ali da to nećemo moći iskopati iz utrobe jedni drugima.
Pa svejedno naše probleme i nezadovoljstva pokušavamo riješiti kopajući jedni drugima po utrobama, mrzeći i vrijeđajući jedni druge. Drukčije mišljenje ovdje se ne smatra povodom za raspravu, nego za nasilje, ne dočekuje se, dakle, protuargumentom, nego letvom i metkom. I to, kažem, nikoga posebno ne zabrinjava, postao je to uobičajen, prihvatljiv način komuniciranja. Sloboda govora možda i podrazumijeva lupetanje besmislica i gluposti, ali posve sigurno ne podrazumijeva govor mržnje, pozive na nasilje i ubojstvo. Kad saborski zastupnik izjavi da su mediji glavna prijetnja demokraciji, a nitko iz Sabora i Vlade ne reagira na to, onda tu mozak staje, čovjek ostaje zaprepašten mukom najodgovornijih. Onih koje plaćamo da vode računa o našoj sigurnosti i miru.
Mukom je također dočekan i poziv na linč koji je dotični zastupnik na svojem FB zidu objavio adresirajući ga na ravnateljicu HINA-e Branku Gabrielu Valentić, a među komentarima se posebno ističe ovaj: "To se mora pogubit pod hitno". Da se "uvaženi" zastupnik u potpunosti slaže s predloženim konačnim rješenjem za gospođu Valentić svjedoči to što nije reagirao na spomenuti komentar, što nije upozorio svojeg prijatelja da poziv na ubojstvo novinarke baš i ne spada među dobre običaje i standarde demokratskih društava. A što to točno vođe gomile za linč zamjeraju novinarima? Ukratko, zamjeraju im to što rade svoj posao. Što svemu unatoč, u ovom raspadnutom društvu potpuno poremećene ljestvice vrijednosti, pokušavaju njegovati kritičko novinarstvo i kritičko mišljenje. Na meti gomile za linč uglavnom su novinari koji kritički pišu o političkim, društvenim i inim anomalijama.
A u kakvoj zemlji i kakvom društvu živimo nije potrebno potrebno naglašavati. Ono malo novinara koji duboko oru po društvenom kalu ne čine to iz mržnje prema ovoj zemlji i društvu, kako to tumače predvodnici gomile za linč, nego upravo suprotno. Čine to jer im je stalo do ove zemlje, jer žele da se stvari poprave i dovedu u red, jer smatraju da smo zaslužili živjeti u boljem i pravednijem društvu. U seriji članaka u pariškom listu Combat Albert Camus je davne 1944. secirao probleme onodobnog francuskog tiska. Književni nobelovac pisao je o tome kako su glad za novcem i ravnodušnost prema plemenitim stvarima doveli do tiska kojemu je, uz rijetke izuzetke, jedini cilj bio da ojača moć nekolicine i jedina namjera da obescijeni odvažnost svih ostalih.
Zalažući se za jasno i odlučno novinarstvo koje će pokazivati odgovornost prema publici, a ne prema političkim i financijskim moćnicima, pozvao je novinare da podstiču kritičnost čitatelja umjesto da podilaze njegovoj površnosti. Stanje, nažalost, nije ništa bolje u hrvatskim medijima danas. Premalo je onih koji njeguju odgovornost prema čitateljima i kritičko novinarstvo. A oni mediji i novinari koji to čine zauzvrat su izloženi salvi bestijalnih uvreda, poziva na obračun s njima, a sve češće i otvorenim pozivima na njihovo ubojstvo. Ako to nije razlog da se predsjednica i premijer već večeras, izravno, u udarnom televizijskom terminu, obrate građanima, osude takvo ponašanje i stanu u zaštitu pogođenih, te da se DORH i druge odgovarajuće službe pozabave onima koji otvoreno propagiraju mržnju i nasilje te pozivaju na ubojstvo novinara, onda doista ne znam što predsjednicu i premijera može trgnuti iz njihove upravo grandiozne samodopadnosti, zaraze na koju je imun rijetko koji domaći političar.
Čeka li se, kao i u ratu, da padne prva žrtva? Tada će, kao i u slučajevima obiteljskog nasilja, gdje se nasilnika ozbiljno shvati tek kad počini zločin, biti prekasno. Od predsjednice, govori nam iskustvo, ozbiljniju reakciju nećemo dočekati. Uostalom, govornici mržnje sjedili su u svečanoj loži na njezinoj inauguraciji, a jedan joj je organizirao proslavu rođendana. Čini se da ni aktualnom premijeru prijetnje novinarima i problem nasilja u društvu uopće nisu zanimljivi. Teško da išta može narušiti njegov gotovo budistički spokoj, nije ga narušio ni nedavni diplomatski bijes Moskve, pa je glupo očekivati da podigne obrvu zbog tričave prijetnje smrću tamo nekoj novinarki.
