Jedan svećenik pokušao je još malo igrati se politike oko Istanbulske konvencije, nastupio je pritom militantno, a već sljedeći trenutak javno ga je poklopio kolega. Na trenutak se učinilo da Republika Hrvatska još nije nepovratno izgubila svoj demokratski, sekularan duh svog Ustava. Don Josip Mužić napisao je na društvenim mrežama da bi oni koji se izjašnjavaju kao kršćani, a glasali su za Istanbulsku konvenciju, trebali znati da više nemaju pravo na pričešćivanje na svetoj misi.
Drugim riječima, on je time izjavio da takvi više nemaju pravo na primanje Božje milosti i to tako dugo "... dok se ne pokaju u javno opozovu svoj sramotni čin", napisao je don Mužić. I još je dodao da su "svećenicima takvima dužni po savjesti uskratiti pričest". Takva njegova izjava je politička u prvom redu zato što se miješa u politički život Hrvatske, u drugom redu zato što – sve da i jest riječ o grijehu – on kao tumač katoličkog nauka zahtijeva da se takvi pokaju i "javno opozovu" svoj politički čin.
Odakle jednom svećeniku pravo, odakle mu uopće ideja da čin eventualne pokore za potencijalni grijeh izdiže iz sfere duboko osobnog odnosa s Bogom na vjetrometinu javnosti i u političko posipanje pepelom? Objašnjenje se ne može naći niti u tome što je riječ o čovjeku koji legalnost pobačaja izjednačava s "genocidom", koji je javno uspoređivao milijune pobijenih u Drugom svjetskom ratu s "milijardama pobijenih pobačajem i kontracepcijskim abortivnim tehnikama te postupcima medicinske oplodnje", koji u tom kontekstu kontrolu nataliteta jezivo prenapučenog svijeta bez zadrške naziva "eugenikom"...
Vrlo indirektno, lako moguće sasvim slučajno, objašnjenje mentalnog sklopa don Mužića i njegovog militantnog vjerskog pogleda na svijet, u kojem stalno govori o "ratu", ponudio je dubrovački biskup Mate Uzinić. "Uz napomenu da bi se neki nakon svega što su javno rekli, i 'za' i 'protiv', sami trebali upitati pripadaju li još uvijek Crkvi, sa spomenutim mišljenjem se ne slažem. Ono nije u duhu evanđelja. Poslanje nam nije tjerati ljude iz Crkve, nego im pomagati da se u nju vrate", napisao je Uzinić.
Pritom, ne zaboravimo, riječ je o čovjeku koji u moralnim pogledima slovi za konzervativca, koji je znao podržati pojedine akcije "U ime obitelji", slične stvari. Samo, kad je o Uziniću riječ, riječ je o čovjeku koji je bio među prvima, možda i jedini biskup koji je pozvao vjernike da ne napadaju ljude u Povorci ponosa u Splitu, da time pokažu da "ostaju vjerni svojim kršćanskim korijenima", bez obzira koliko se slažu ili ne s LGBT-aktivistima.
To je čovjek koji je zapravo jedini osudio šaranje ustaških grafita po pravoslavnoj crkvi, koji je u dijalogu sa svojim pravoslavnim kolegom zahumsko-hercegovačkim, Grigorijem, postigao to da Grigorije na zajedničkom molitvenom skupu zamoli oprost od Dubrovčana zbog svih zala koja su im u ratu prouzročili oni koji se smatraju pravoslavnim vjernicima. A onda je Uzinić suočavanje s prošlošću nastavio i sa "svoje" strane, zatražio je oprost od pravoslavnih vjernika za sve ono loše što su im učinili katolici, što se odnosilo na pokolje nad civilima nakon akcije "Oluja".
Uzinić, znači, ne odaje dojam čovjeka koji religiju kojoj pripada doživljava u stalnom ratu, ni za Boga miloga ne u takvom da bi govorio da je vjera danas pod gorim udarima nego u komunizmu, što je znao govoriti don Mužić. Uzinić je, dakle, takav katolički svećenik koji će u emisiji kod Aleksandra Stankovića bez problema i elegantno konstatirati očito; da obojica, primjerice o pobačaju, imaju skoro identično mišljenje, da je razlika između njih posljedica toga kako se prema tome postaviti.
Ukratko, jedan je radikal, drugi je više ili manje umjereni dušobrižnik koji ne umišlja da utjeruje militantnu Crkvu ognjem i mačem u duhovne vojarne, nego da je riječ o ljudima s dostojanstvom, pravima, slobodom... Zanimljivo se može primijetiti iz Uzinićeve reakcije i to da ga on, zapravo čak i s hijerarhijskim pokrićem, opominje da je takav odnos prema ljudima totalno suprotan ekumenskom poslanju onih koji bi trebali širiti moralni nauk Isusa Krista, pa i onaj božji aspekt spašavanja duša.
Primjedba je zanimljiva zato što se s istim problemom odlaska u suštu suprotnost mainstream vjerskog nauka svoje religije suočavaju skoro svi vjerski radikali diljem svijeta. Pa tako ispada da militantne islamističke skupine nisu u stanju novačiti u svoje redove skoro nikoga osim onih koji Kur'an u svom izvornom obliku nisu niti vidjeli. Ili one kršćanske sekte koji ljude hvataju na mamac traumatiziranosti, također neobrazovanosti, ispiranja mozga, nacionalizama...
U takvom svijetu ljudi poput Uzinića, a još i više poput papa imaju apsolutnu dužnost upozoravati na shizofrenu poziciju radikala kojih ovi samo često nisu niti svjesni. Pritom se samo na prvu loptu može činiti da je to politički neugodno preko razine neisplativosti. Nekad se u takvoj situaciji našao sam papa Ivan Pavao II, lako ćete pronaći svjedoke, kojega su 1998. na splitskom Žnjanu, kada je tijekom propovijedi pozivao na mir, bratski zajednički život, liječenje trauma i sa Srbima i s Bošnjacima, pojedini okupljeni vjernici u po glasa "izbukali".
Možda je bila riječ i o samo svakom desetom ili dvadesetom vjerniku koji inače kroz život i danas kroči sa sličicom Ivana Pavla II u novčaniku, ali niti oni ostali nisu tada previše oduševljene pljeskali na taj dio propovijedi. Nekada je riječ o papi Franji, čovjeku koji među dijelom kolega neće naići na pljesak niti zato što nije htio svoj željezni "franjevački" križ mijenjati za zlatni, koji se određenim strukturama popeo na glavu pričanjem o "siromašnoj crkvi", koji je za svoje dosadašnje djelo "nagrađen" pljuvanjem kao "onaj Latinoamerikanac koji misli da su vjernici samo u favelama"...
Zapravo dotle da ga optužuju kao "heretika" i kriptomarksista. Pritom postoji kvaka. Ako treba birati između ovakvog i onakvog tretmana, puno je gore i po stanje duše i po širenje izvornog Kristovog nauka, a apsolutno po stanje ljudskog obraza ili opasnosti od čira na želucu da te ekstremisti napadaju i pljuju nego da te hvale.
