Jednom je mogla biti slučajnost, mogli smo reći da se poklopilo. Drugi put je to taktika. Kad god se Plenkovićeva vlada nađe u velikoj aferi, pred javnost se baci neka priča o falsifikatima. Iz afere Borg izvlačili su se skretanjem pažnje na aferu s falsificiranim SMS-ovima, sad se iz afere s nabavkom aviona izvlače skretanjem pažnje na falsificirane fotografije ministra Tomislava Tolušića.
Umjesto da se bavi konkretnim aferama, višemilijunskim muljažama, ortačkim skupinama i zataškanim američkim upozorenjima protiv kupnje izraelskih F 16, Vlada diže uzbunu zbog falsifikata. Zašto se baviti autentičnim mailovima? Bolje je raspravljati o lažiranim SMS-ovima i fotografijama. I to više nije slučajnost nego taktika Plenkovićeve vlade. Kako skrenuti pozornost sa stvarnih na izmišljene ili barem sporedne afere. Jednom se diže graja zbog nekakvih vozača i kumova, drugi put zbog fantomske “poljoprivredne mafije”.
Umjesto o milijunima eura pokupljenih na ostacima Agrokora, javnost se zabavlja podvalama belišćanskog muljatora, kumovskim vezama, rekonstruiranim dosjeima... Da bi nakon tjedan dana i to palo u zaborav. A kad se digne frka oko Damira Krstičevića i njegove nabavke izraelskih aviona, kad hrpetina mailova o američkim upozorenjima odvuče trag do Vlade i Pantovčaka, Plenković se hvata “autentičnih falsifikata” ministra Tolušića u Nacionalu.
Zašto bismo raspravljali o pravim aferama kad se može dramatizirati ona izmišljena? Oko Tolušićevih fotki s kokainom i prostitutkom otvara se više pitanja nego što se daje odgovora: zašto su objavili laž, je li to istina koju su proglasili lažnom, tko podmeće i zašto... I upravo je to poanta te priče. Umjesto da Vlada daje odgovore oko aviona, bacila je pred javnost hrpetinu nemuštih i zapravo nebitnih pitanja.
I zamislite, u državi u kojoj političari podnose sve više tužbi protiv medija, Vlada nimalo ne problematizira činjenicu da je u medijima objavljen kompromitat, pa još navodno falsifikat, jednog njezina ministra. Zar je to sad dopušteno? Lažne (?) Tolušićeve fotke u Nacionalu postale su tako državni problem broj jedan.
Oko njih se angažira SOA koja se žuri oglasiti bez da ju je itko išta pitao, ministar policije ih stavlja u kontekst “destabilizacije institucija”, upozorava se na opasnost od lažnih vijesti, a da nitko ne raspravlja o onome što bi trebao biti glavni problem ove priče: tko je htio smjestiti Tolušiću?
No to i nije poanta ovoga spina. Poanta je baciti Krstičevića u zavjetrinu, a Tolušića na vjetrometinu. Bolje je raspravljati o apstraktnim prijetnjama nego o konkretnim muljažama. Lakše je širiti strah od nekakvog podzemlja, mafije, špijuna i kumova, nego raščistiti teren oko ortaka i ministara. I zato napeto iščekujemo nove, još sočnije falsifikate.
