Top News
1625 prikaza

Kafić na Katoličkoj bogosloviji tijekom godina rata

Nastavak sa stranice: 1

​Za ta tri ratna mjeseca kafić Bogoslovije provrio je od ljudi i njihovih sudbina. Nadomak smrti svi postaju pripovjedači. Pogotovu kad nitko ne umire tako da drugi prežive, nego su smrt i pripovijedanje zajednički. A gosti se u kafiću miješaju na nevjerojatne načine. Stižu sa svih strana i iz najrazličitijih prethodno zatvorenih ili međusobno zavađenih zadruga i zajednica. Jedni dođu kao znatiželjnici, drugi možda kao uhode, dok treći stižu iz očaja. Ili samo zato što tu ima kave. Istina, treba prekoračiti prag ustanove, koju svatko doživljava na svoj način, ali ni za koga ovo nije otvoreno sveučilište ni radnički univerzitet.


​Kroz kafić prolazi niz hrvatskih političara iz zadnje i iz svih predzadnjih komunističkih garnitura. Tu su i prvi novinari koji su se u grad probili iz Hrvatske. Pa strani televizijski novinari. Srpska i bošnjačka gradska gospoda. Pokoji novostasali ustaša, od dviju vjera. I običan svijet od sve tri vjere i nacije. Tu sam, u kafiću, upoznao sitnog, a vrlo srdačnog čovjeka, jednog od onih koji svoje tajne skrivaju u prividu otvorenosti i pretjerane vedrine, o kojem ću saznati dvije stvari: otac je moga dobrog poznanika i vršnjaka, jednog od finijih ljudi u ekipi, i ubojica Maksa Luburića. Ilija Stanić kasnije će postati poznat. A tu sam iz daljine gledao i Stanu Č. F., jednoruku i u gotovo kompletnoj uniformi HOS-a, naočitu i strašnu ženu, mater još jednoga dobrog poznanika, pjesnika, pripovjedača i fotografa Fjodora Fedčešina. Nožem ga je ubila, četiri godine ranije.


​Ali zašto sad spominjem Iliju i Stanu, kad sam tu, u kafiću, sreo neke mnogo zanimljivije ljude? Njih dvoje su samo socijalne krajnosti jednoga širokog svijeta i života koji se na Bogosloviji odvijao zahvaljujući rektoru Sudaru, njegovim profesorima i nekolicini crkvenih ljudi, među kojima je, naravno, bio i Franjo Topić, vječiti predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, neprevaziđeni animator i menadžer, čiji je društveni hiperaktivizam katkad znao biti nepodnošljiv. Topić je, što svjesno, što nesvjesno, proizvodio socijalne kontakte i situacije, oko njega se rojio kojekakav zanimljiv i raznovrstan svijet, često i bez dubljih duhovnih, intelektualnih ili moralnih kriterija. Ali kako bi se drukčije moglo u ratu i pod opsadom?


​Među domaćinima vrlo je prisutan bio i Tomo Vukšić, tridesetogodišnjak, profesor istočne teologije, ekumenizma i patrologije. Sunčani i samouvjereni Hercegovac, Ljubušak, rodom iz Studenaca. Da je ovo bio film, a ne život, u filmu bi Vukšić bio karakterna suprotnost Sudaru. Ekstrovert s mjerom, rasipao bi po sugovornicima sav svoj dar i uživao u svom donekle povlaštenom položaju. Dok smo se mi plašili smrti, on je imao razlog manje za strah. Bilo ga je zanimljivo gledati, više nego slušati, premda je pametno govorio i pokazivao se, s ostalim profesorima i domaćinima, kao ispravan čovjek. Papa Benedikt XIV. imenovat će ga 2011. prvim vojnim apostolskim upraviteljem u Bosni i Hercegovini. Nadbiskup Vinko Puljić te će ga godine, uz asistiranje biskupa Perića i Komarice, zarediti u biskupa. A kako vojni ordinarij do danas neće dobiti svoje sjedište, Vukšić se stolovati u istoj ovoj zgradi Bogoslovije, i možda će se s gostima nalaziti u našem - kafiću. Papa Franjo će ga u siječnju 2020. imenovati nadbiskupom koadjutorom, što će reći nasljednikom Vinka Puljića na vrhbosanskom tronu. Premda mu je šezdeset, pred njim je tek veliki finale, po kojem će se znati tko je i kakav je bio ovaj čovjek bogate naravi.


​Ne mogu prežaliti što nisam zapisivao ono što se događalo u kafiću Bogoslovije, koga sam sreo i upoznao, što sam o kome čuo, kakva mi je priča bila ispričana. Preda mnom se odvijala najraskošnija socijalna i povijesno-kulturna svečanost koja, nažalost ili nasreću, u životu neće biti ponovljena. 

Bili smo u raskoraku između dva doba, u jedinoj tranziciji koja će se doista zbiti, koja se tu odvijala kao na Noinoj arci, u Casablanci, u milijunskom Rimu apostola Pavla, u gradu pod opsadom u kojem je svaki dan bio posljednji pred Sudnji dan.
Samo tu se, i nikad više, u istom danu, na istome mjestu, mogla čuti pripovijest partizana sa Sutjeske i mladog ustaše s Križnog puta. Ovu drugu, posve fantastičnu, a vjerodostojnu, izlagao je susjed automehaničar, inače musliman, koji je jedva dočekao trenutak da može izložiti najveću i jedinu priču svoga života. Samo tu su se, u kafiću Bogoslovije, u tim ratnim danima nalazili uhode i oni koje su uhodili, i samo tu su se, u skladu s nekim nikad ustanovljenim vijećem za pravdu i pomirenje, a pod Karadžićevim i Mladićevim minama i granatama, poravnavali računi i stvarali se preduvjeti za neko buduće, bolje i pravednije slobodno, demokratsko društvo. Tih mjeseci hrvatska se i katolička stvar u Sarajevu nalazila na svom povijesnom vrhuncu, nakon kojeg će nastupiti totalna propast i nestanak. Ali tad je Crkva bila otvorena za sve i prema svima - pritom, ovo je samo jedan dio priče, onaj koji se dotiče dijacezanaca i Nadbiskupije, a franjevački je tog trenutka na drugoj strani Miljacke, pod Bistrikom, pa bi ga također valjalo opričati - Hrvati su, premda malobrojni u Sarajevu, poštovani i ugledni, do njihove se riječi drži, kao i do njihove patnje. Kako se sve to rasulo i prokockalo? Priča je to koja je mnogo puta pričana, ali bi trebalo ispočetka...

 | Author:

​Jednog mi je podneva u kafiću prišao Pero Sudar - imena ljudi ovdje pišem bez titula, jer ovaj put djeluju nepotpuno i proizvode kriva značenja - i rekao mi: “Hajde, pođi s nama na ručak!”. Od ranije sam znao da mnogi idu, ali ja nisam išao. Lovrenović me je zvao, ali nisam htio. Pero Sudar me je, međutim, pozvao tako da nisam mogao ne otići. Bilo je u tom glasu i u tim riječima one mudre velikodušnosti kakvu bi vrijedilo opisivati. Zvučalo je kao da ću kao gost i kao vječiti domaći učiniti čast njihovoj skromnoj trpezi.
​Trpezarija lijepa, zračna i prostrana. Stol nanizan oko dvorane, obuhvatan, veliki pravokutnik, za stotinjak ljudi, na čijem čelu je domaćin. Ručak počinje molitvom, očenašem i zdravomarijom. Dio onih koji su došli blagovati se moli, dio se ne moli. Tako je bilo tog dana, a tako će ostati i mnogih budućih dana, kad ću odlaziti na ručak kao da mi to po prirodi stvari pripada. A vjerojatno mi i pripada jer je takva Bogoslovija i takav je svijet po mjeri Pere Sudara i ljudi oko njega. Među nama koji se ne molimo onih je hrvatskih imena i prezimena, ali je i onih u čijim se imenima i prezimenima čuje nešto drugo. Tu je, recimo, za ručkom, a jedno vrijeme i na konaku u Bogosloviji, Jusuf Mulić, profesor na Poljoprivrednom fakultetu i tad aktualni rektor Univerziteta u Sarajevu. Našao se u nekoj vrsti ratnog izbjeglištva, jer je stanovao na okupiranoj Grbavici i bilo je prirodno da tu nađe svoj privremeni dom. Bio je tako šeprtljav u svojoj zahvalnosti. Govorim to bez imalo zlobe. Ali u kršćanskoj viziji svijeta, kakvu je demonstrirao Pero Sudar na prostoru kojim je vladao, Jusuf Mulić bio je svoj na svome. Svega toga će nestati i nitko se više neće sjećati.


​Većina ljudi u Bogosloviji i oko nje, većina onih koji su se u toj našoj mahali na ovaj ili na onaj način ticali hrvatstva i katolištva, nekako su prirodno doživljavali tu priču o kafiću na Bogosloviji, a onda i tu potpunu otvorenost kakvu je Crkva pokazivala prema svima kad je bilo riječi o humanitarnoj i bilo kakvoj pomoći. Ili kad je bilo riječi o mjestu za trpezom rektora Bogoslovije Pere Sudara. Postojala je, međutim, i manjina, prema kojoj sam imao, i još imam, poštovanje, jer znam tko su i kako im je. Oni su gledali ispod oka sve koji im se nisu činili dovoljnim katolicima i Hrvatima. Njima, možda, nije bilo pravo što ih trenutačno vode pastiri koji ne čine razliku između onih koji se prije ručka krste i koji se ne krste. I ne samo to, nego ne čine razliku prema onima koji su nekrsti, nevjernici. Toj su manjini pripadali oni koji su u crkvu išli i prije rata pa misle da sad na nju imaju neko veće, pa i imovinsko pravo. Njihovi su bližnji bivali po zatvorima, na robijama zarad križarske, katkad i ustaške stvari. A sad ih se dovodi u istu ravan s onima koji su bivali na drugoj strani, uključujući i njihove stvarne i simboličke mučitelje. U tim ljudima i njihovim rezonima prepoznavao sam svoju pokojnu babu Štefaniju. Ona bi iz kože iskočila da je mogla vidjeti taj kafić i tu trpezu.


​U to sam vrijeme oko Bogoslovije, a onda i u Caritasovoj apoteci, viđao Alemku Markotić. Izgledala je potpuno isto kao i danas. Ovih skoro trideset godina jedva da su nešto promijenile u njezinu držanju i govoru, i na tom licu i pojavi. Nisam je upoznao, malo toga sam o njoj i njezinima znao - no ipak sam znao - ali danas, kad o njoj opet znam ono što znaju i svi drugi koji žive pod mjerama Glavnog stožera Civilne zaštite, i svako se malo nađu poniženim zbog onih koji su izuzeti od provođenja mjera, doživljavam je kao dio tog manjinskog katoličkog svijeta oko Bogoslovije, kojem nije bilo pravo zbog pravila kakva je u tu kuću uveo Pero Sudar. Možda griješim, možda ona tad nije bila jedna od njih. Ali je potekla iz tog duha i iz onog tužnog i traumatiziranog manjinstva, kakvo je proizvelo svo zlo moje babe Štefanije. I upravo zato ne mogu, a da je ne gledam s nekim dubokim i nerazumnim emocionalnim pristajanjem, sućuti i razumijevanjem prema onome što čini.


​Kad ljude koji se raduju i pjevaju, unatoč zabrani, naziva bioteroristima, ona poseže za zavičajnom sklonošću prema korištenju pretjeranih usporedbi, metafora, riječi... Ta sklonost savršeno se stekla s tim žalosnim manjinstvom u vjeri. Ali kad se sama isto tako okuplja i kad, istina uz manje radosti, a više ledene crkvenosti, širi jednaku količinu virusa, ona sebe ne doživljava bioteroristom, jer su iza nje Bog i godine patnje u vjeri. Njezine viruse zaustavlja Bog, oni se ne šire zbog muka o kojima je riječ. ​Kad iz perspektive svojih oponenata poseže za cjepivom koje joj po njihovu mišljenju ne pripada, da bi cijepila svoju mater, Alemka Markotić samo ispravlja ono što je za trpezom sarajevske Bogoslovije krivo učinio rektor Pero Sudar, kad je za trpezu, u vrijeme ratne gladi, pustio one koji bi mogli ostati gladni, ne vodeći računa o prethodnim zaslugama i pripadnosti onome što je uže od ljudskosti.
​Imam emocionalnog razumijevanja za nju, jer je dio svijeta koji nastojim opisati. Samo zato.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 19:28 03.Ožujak 2021.

    nema socijalizma danas je sve sirotinja