Otkad je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu sve do mirovine, arhitekt Niko Gamulin bavio se urbanizmom. Veći dio radnog vijeka proveo je upravo u zagrebačkom Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, a neko vrijeme radio je i u Institutu Hrvatske.
Malo je poznato da je tri puta spašavao Bundek. Dva puta od privatizacije - kad se Bundek trebao pretvoriti u privatni golf-teren, zatim u privatni motodrom, i treći put kad su ga cijelog htjeli opasati žicom zbog zaštite vodocrpilišta.
Iako je mnogo puta otvoreno kritizirao gradonačelnika Milana Bandića, izdržao je 15 godina njegovog mandata, a na pitanje kako, odgovara:
Zagreb do '90. i nakon
- Bilo je problema. Nekoliko puta su mi prijetili otkazom, davali opomene pred otkaz, ali su znali da je bolje da me puste na miru jer bi moj otkaz vjerojatno medijski glasno odjeknuo. Nisu mi nikad mogli zamjeriti stručnost. Teretili su me jer sam u vrijeme radnog vremena sudjelovao u demonstracijama protiv Horvatinčićevog shopping-centra na Cvjetnom. Smatrao sam da su demonstracije moja građanska dužnost jer smo se borili za javni interes i na kraju ipak, nažalost, nismo uspjeli.
Možete li usporediti kako je bilo raditi u tom gradskom uredu prije 90-ih, a kako nakon 90-ih?
-Do 90-ih to je bio izvrstan Urbanistički zavod Grada Zagreba, u kojem sam radio u multidisciplinarnom timu, u kojem su bili i arhitekti i sociolozi i geografi i razni drugi stručnjaci, i promišljali o razvoju Zagreba u budućnosti. Postojala su dva plana na koje mogu biti ponosan jer sam na njima radio - onaj iz 1981. i 1986. godine, ali je Zavod postao prejaka institucija i nakon 90-ih, kad je privatni interes postao važniji od javnog, morali su ga hitno urušiti. Zato danas više nemamo mjerodavnu instituciju u kojoj bi se slušala riječ struke, pa su tako i Zavod za planiranje i Zavod za zaštitu spomenika pod ingerencijom Skupštine i gradonačelnika kao velikog šefa koji može raditi što hoće. Rezultat je Zagreb - takav kakav je - bez vizije i bez smislene strategije razvoja, s jedom devastiranom Trešnjevkom ili primjerice Kajzericom i još mnogo sličnih kvartova.
Ipak, urbanističko uništavanje grada počelo je 90-ih. Zašto se to dogodilo?
- Zato jer je u socijalizmu zemljište bilo društveno i moglo se s njim puno slobodnije raspolagati. Od 90-ih privatno vlasništvo postaje neprikosnoveno i politika je dala ljudima da konačno osjete 'čari kapitalizma', da uživaju u tome što su vlasnici parcele i da se vidi kako se raskrstilo sa socijalizmom. Dopuštalo se da svatko na svom malom komadiću zemljišta diže višekatnice, prodaje građevinsko zemljište ili gradi što hoće i obogati se.
Danas više nije moguće bilo što planirati bez da se otkupi privatno zemljište. Možemo zaboraviti na prometnice širine 100 metara, kao što se 60-ih i 70-ih gradilo u Novom Zagrebu jer bi za to Grad trebao otkupljivati zemljišta od privatnih vlasnika po tržišnoj cijeni, što bi bilo iznimno skupo. Kad se gradila Nacionalna i sveučilišna biblioteka srušilo se u Trnju 150 kućica, a danas više ne možete produžiti Miramarsku do autoputa i Save jer je tamo nekoliko kuća koje bi trebalo otkupiti i srušiti.
Što sa Savom?
Dakle Veco Holjevac je bio srećom dalekovidan.
- Kao urbanist vjerujem da bi Zagreb bolje prošao da se nije širio preko Save, ali tih godina željela se ovim činom pokazati snaga socijalističkog razvoja grada. Po mojem mišljenju, bilo bi puno bolje da su se popunjavali prazni prostori na, primjerice, Trnju, Savici, Trešnjevci, Peščenici... Zagreb bi danas bio koherentniji, kompaktniji i bolje povezan grad. Danas su ti prostori i dalje prazni, a dobili smo Novi Zagreb koji živi vlastitim životom i jako je loše povezan sa središtem grada zbog Save koju još nismo uspjeli premostiti kako treba.
S druge strane, u svim svjetskim arhitektonskim krugovima jako se cijeni ta urbanistička dosljednost Novog Zagreba. Velike prometnice, neboderi i velike stambene zgrade s puno zelenila što ima malo koji europski grad. Kad slete u Zagreb, strani arhitekti su fascinirani onim što vide.
Svojevremeno je postojala ideja 'Grad na Savi'. Kakav je vaš stav o tome?
-Uvije sam bio protiv toga. To je bila ideja Radimira Čačića, a iza svega je ležao njegov interes da angažira svoj kapital - strojeve, kamione, šoder, cement i da samo betonira i gradi. Nadam se da se taj projekt nikad neće realizirati. Zagreb je uvijek bježao od rijeke i zašto bi sad kopirali Pariz i London, gradili nekakve kejove? Oko Save je ovog trenutka oko 2.000.000 četvornih
metara slobodnog zemjišta, na kojem se predviđala izgradnja stambenih i poslovnih zgrada, ali pitam se komu? Zagreb se nije razvio tom brzinom kao što se planiralo prije 30-40 godina. Ljudi iz Hrvatske iseljavaju i nema nikakve potrebe za takvom izgradnjom, u Zagreb ljudi više ne doseljavaju istim tempom kao prije dva-tri desetljeća.
Što onda sa Savom i nasipom?
-Upravo je to široko zelenilo oko Save koje se u arhitektonskoj struci danas jako vrednuje. Otvoreni prostor s obje strane Save djeluje fascinantno. Tu su deseci sportskih klubova i objekata od Jaruna, preko Savice i Hipodroma do Bundeka i to bi se trebalo proširiti na istočnu i zapadnu stranu kao jedan veliki rekreacijski pojas. Gradonačelnik Bandić stalno se hvali da je zagreb
biciklistički grad, što je notorna glupost. Kakvih 200 km staza?
To nisu biciklističke staze, to je samo crveno obojani nogostup koji nerijetko završava u autobusnim i tramvajskim stajalištima, kioscima i ovim novim kantama za smeće. NIje bio u stanju izgraditi ni pravu profesionalnu biciklističku stazu na Zagrebačkoj aveniji. Napravili smo plan te biciklističke staze od Podsuseda i Jankomira do Žitnjaka, s obje strane obale.
Staza je idealna jer vodi i kroz divlju prirodu i uz naselja, a ne bi trebala velika ulaganja. Imala bi čak i punktove s vodom, svlačionicama, tuš-kabinama i WC-ima u dužini od 10-ak kilometara. Uz to bi trebale i tri vertikale koje bi bicikliste iz središta grada vodila do nje, a što danas ne postoji. Na taj način bi popularizirali biciklizam u Zagrebu i djelomično oteretili javni gradski prijevoz i automobilske gužve.
Javni prijevoz u kolapsu
Kad smo već kod javnog prijevoza u Zagrebu, kako ga ocjenjujete?
- Smatram već odavno da je prometna politika u Zagrebu katastrofalna i da ne vodi ničemu ni u budućnosti. Paušalno se rješava samo individualni automobilski prijevoz izgradnjom privatnih garaža i rekonstrukcijom prometnica, bez ikakve vizije za budućnost.
Na što konkretno mislite?
- Primjerice Zeleni valovi - umjesto da su pretvoreni u prometnice koje služe i pješacima i biciklistima, one danas samo služe kao brze prometnice za automobile kroz središte grada u kojima nema nikakvih sadržaja jer se tu pješaci nemaju razloga zadržavati.
Umjesto parkirališta koja su ugurana u drvorede, trebalo je proširiti nogostupe i oživjeti taj prostor da postane senzacija za građane. Danas su na Zelenim valovima pješaci zgurani na metar širine i jedva da se mogu mimoići. Slično je i s Gundulićevom i Primorskom i Kranjčevićevom koje su trebale dobiti drvorede postati mamac za šetače.
Zbog Gundulićeve i Varšavske ste i sudjelovali u prosvjedima.
-Da, jer se na uštrb javnog prostora novac slio u džep privatnika. Horvatinčić je mogao garažu izgraditi i na parceli koju je kupio na Cvjetnom, ali bi onda morao smanjiti parkirni prostor za 150-200 mjesta i smanjiti veličinu trgovačkog centra za pola, što bi značilo i manju zaradu. Gundulićeva ulica je danas dvosmjerna samo zato da bi Horvatinčić mogao dobiti izlaz iz garaže, a to mu je omogućio Institut za promet, svojim elaboratom.
Zagreb je ortogonalni grad - jedna ulica uvijek ide u jednom, druga u drugom smjeru i zato u središtu grada uglavnom nema dvosmjernih ulica. Osim Gundulićeve, gdje je gradonačelnik Bandić žrtvovao dio javnog prostora da bi privatniku omogućio zaradu. Zar to nije apsurd?
Jeftina i brza alternativa
Vratimo se javnom prometu. Bandić najavljuje poskupljenje ZET-ovih karata. Postoji li u Zagrebu ikakva alternativa?
-Postoji. Kolega i ja smo još 2008. godine napravili elaborat o obnovi željezničkog prometa u Zagrebu, koji ima 150-godišnju tradiciju. Pruga prolazi kroz središte Zagreba i dijeli grad na dva dijela, ali su Zagreb pruga tijekom desetljeća počeli živjeti u simbiozi. Izgradili su se podvožnjaci i nadvožnjaci, a u Zagrebu već stotinjak godina postoji više od 20 željezničkih postaja.
Napravili smo dakle, elaborat za oživljavanje i obnovu tih željezničkih postaja koje bi postale mali kvartovski centri društvenog života, kao što je to u svim razvijenim gradovima u Europi. Investicija ne bi bila velika. Uz izgradnju nadstrešnica, rasvjete i toaleta, te malih pumpi s pitkom vodom, tu bi se mogle oživjeti razne uslužne djelatnosti - od kioska i sendvič-barova do malih barova. Bili smo i u HŽ-u s tim prijedlogom, no HŽ je jedan mastodont. Tromi sustav u kojem je sve komplicirano i ništa ne može unutar dvije godine.
Danas vam od Podsuseda do Sesveta vlakom treba 20-ak minuta, a autom minimum dvostruko dulje. A da ne govorimo kako bi se prugom odlično povezao istok i zapad grada s Novim Zagrebom, sve do Velike Gorice i Hrvatskog Leskovca. Tako bi se smanjio pritisak na već odavno preopterećenu Velikogoričku cestu.
Uz minimalna ulaganja željeznicom bi se mogao povezati i novi Aerodrom do kojeg bi vam, u tom slučaju od Trga bana Jelačića trebalo manje od 10 minuta. No, ni Grad ni HŽ nisu bili u stanju napraviti ni nadstrešnice, a kamo li urediti ta stajališta da ne budu zarasla u šaš. Te stanice moraju biti atraktivne, imati mjesta za parking bicikla i automobila i u tom slučaju, ljudi bi ih odmah počeli koristiti i postale bi senzacija.
A tramvaji? Već 17 godina se nije izgradila niti jedna nova pruga.
-Zato jer gradonačelnik naručio 200 novih niskopodnih tramvaja koji su koštali kao Grčka. Naravno da su niskopodni tramvaji potrebni jer su već odavno standard na Zapadu, ali je paralelno trebao razvijati tramvajsku mrežu. Zagrebu hitno treba izgradnja tramvaja kroz Heinzelovu, zatim produžetak Vukvarske do Trešnjevačkog placa, te od Horvaćanske do Črnomerca.
Čija je žičara?
I opet se odustalo od žičare za Sljeme. Gradimo ju već 10 godina.
-Ne znam je li to gradski projekt ili privatni - ne znam zaju li građani uopće išta o vlasništvu. Ja sam siguran da bi privatnici imali i te kakvog interesa investirati u taj projekt jer je sigurno profitabilan. Ali ono što me zanima je kako je Todorić dobio dozvolu da izgradi u Gračanima Superkonzum, kad tako veliki trgovački centri teško dobivaju dozvole i u Novom Zagrebu.
Naime, nova žičara ima polaznu stanicu iz Gračana i to upravo u neposrednoj blizini tog Superkonzuma kojeg je Todorić otvorio prije dvije godine. Očito je znao što se tu planira pa je izgradio i veliku garažu. Inače, takav Superkonzum u malom, zaštićenom selu s jednokatnicama, poput Gračana ne bi imao nikakvog smisla.
Građani žele izgradnju mostova, a gradonačelnik fontana. Što je hitnije?
- Zagrebu najhitnije treba Jarunski most koji bi oteretio novozagrebački rotor i preusmjerio dio prometa prema zapadnom dijelu Zagreba. Isto to treba i u istočnom dijelu Novog Zagreba. Zapravo Avenija Dubrovnik treba još jednu otvorenu paralelu, a to je Vatikanska koja bi trebala spojiti Jadransku aveniju sa Žitnjakom.
Što se tiče cijelog prostora južno od Glavnog kolodvora - je posebno pitanje. Ja sam najprije za rušenje Paromlina jer on više ne postoji u sjećanjima mlađih generacija i njegova obnova nakon toliko godina nema svrhe. Radićev trg bi trebao dobiti veliku, komunalnu garažu da svi koji dolaze iz smjera Velike Gorice i Novog Zagreba imaju jeftini parking, te da prema središtu grada
nastave javnim prijevozom.
Zagreb treba mostove
Slično je i s Trgom Francuske republike na Zapadu. Kad govorimo o Trgu Stjepana Radića, s nastavkom na Hrvatske bratske zajednice, taj je prostor već odavno osmislio Kazimir Ostrogović. Cijeli prostor je bio definiran i uspješno sačuvan do danas. Bilo je nekoliko arhitektonskih natječaja za Paromlin - pa ideja da će tu biti hotel, knjižnica, muzeji, ali nikad ništa od toga jer - nije bilo potrebe.
A fontane na Hrvatske bratske zajednice su sasvim besmislene i beskorisne jer se do njih teško pristupa, kroz ona dva nekakva pothodnika koji služe samo okolnom stanovništvu. Osim toga, ne razumijem da tamo nije isplanirano ni jedno jedino stablo gdje bi se čovjek za ljetne žege mogao skloniti.
Te fontane onemogućile su bilo kakvu daljnju izgradnju nekog kvalitetnog javnog sadržaja koji bi spojio istočnu i zapadnu stranu ulice i naglasio značaj tog punkta, kao što su HAZU i Umjetnički paviljon to učinili na Zrinjevcu.
