Kako je Nicolier postao lik iz Bowiejeve pjesme. 'We can be heroes, just for one day'

I, I can remember (I remember)
Standing, by the wall (by the wall)
And the guns, shot above our heads (over our heads)
And we kissed, as though nothing could fall (nothing could fall)
And the shame, was on the other side
Oh we can beat them, for ever and ever
Then we could be Heroes, just for one day

We can be Heroes
We can be Heroes
We can be Heroes
Just for one day
We can be Heroes

David Bowie, Heroes, 1977.

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, mirnom gradiću na istoku Francuske. Odrastao je kao srednje dijete uz dva brata, Pierrea i Paula, u obitelji na čijem je čelu bila majka Lyliane Fournier. Jean-Michel je bio povučen dječak, sklon knjigama i glazbi. Bio je fan Davida Bowieja.

Nakon završene osnovne i srednje škole, poput mnogih mladih ljudi, tražio je svoj put. Majka ga je opisivala kao mladića velikih ideala koji još uvijek nije pronašao istinsku sreću i ispunjenje. Taj unutarnji nemir i potraga za višim smislom definirat će njegove životne odluke. Godine 1991. radio je u Švicarskoj, na osiguranju imanja jedne imućne obitelji, no misli su mu sve više bile usmjerene prema jugoistoku Europe.

Te 1991. godine, dok je Europa uglavnom promatrala sa strane, televizijski ekrani u Francuskoj prenosili su potresne slike rata u Hrvatskoj. Snimke razaranja, patnje civila i hrabrosti ljudi koji su branili svoje domove duboko su se urezale u svijest 25-godišnjeg Jean-Michela. Za njega to nisu bile samo vijesti iz daleke zemlje. Osjetio je, kako su kasnije opisali njegovi najbliži, nezaustavljivu potrebu i poziv da djeluje. Nije se radilo o ideologiji, vjeri ili želji za ratovanjem, već o čistom altruizmu i empatiji.

Odluka je pala. Vratit će se u Francusku, pozdraviti se s obitelji i otići u Hrvatsku. Njegova majka Lyliane, s kojom je bio iznimno povezan, bila je šokirana. Pokušavala ga je odgovoriti, no on je bio beskompromisan. Njegove riječi, izgovorene prije odlaska, postale su legendarnim svjedočanstvom njegove plemenitosti.

SPASOJE PETKOVIĆ ŠTUKA 360° Ovo je ubojica Jean-Michela Nicoliera. 'Svejedno mi je hoću li ubiti čovjeka ili kokoš'

"Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje."

U srpnju 1991. godine, Jean-Michel je sam sjeo na vlak i stigao u Zagreb. Nije poznavao nikoga, nije znao jezik, ali je znao zašto je došao. Ubrzo se pridružio redovima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), postavši jedan od 481 stranog dragovoljca koji su branili Hrvatsku.

Njegov ratni put nije odmah započeo u Vukovaru. Prvo vatreno krštenje doživio je na bojištu uz rijeku Kupu, na karlovačkom području u Mejaškom Selu. Suborci su ga opisivali kao mladog i neiskusnog, ali iznimno hrabrog i odlučnog borca. Tu je, u blatnim rovovima Banovine, francuski idealist postajao vojnik. Svakim danom, prateći vijesti, postajalo mu je jasnije da je epicentar borbe i patnje grad na Dunavu. Osjećao je da njegova pomoć ondje najviše treba. Krajem rujna 1991., s posljednjom grupom dragovoljaca, uspio je ući u potpuno opkoljeni Vukovar.

JEAN-MICHEL NICOLIER (1966.-1991.) 360° Dva scenarija u kojima je Nicolier mogao biti spašen. Prvi nije htio. Drugi nije dao

Njegov put od mirnog djetinjstva u Vesoulu do prvih linija obrane u Hrvatskoj bio je put sazrijevanja i ostvarenja ideala. Odluka da ode u Vukovar bila je logičan nastavak tog puta – biti tamo gdje je najteže, s ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Priča o njegovu junaštvu i tragičnoj sudbini u Vukovaru je dobro poznata, no temelji te priče izgrađeni su puno ranije, u srcu mladića koji je vjerovao da jedan čovjek može učiniti razliku. Volio je pisati, u Vukovaru je pisao svoj mali dnevnik. Volio je fotografiju, sa sobom je imao tko zna koliko rola filmovova koji su nestali. Uzeli su im sve stvari kad su ih izveli na stražnja vrata vukovarske bolnice, ujutro oko devet sati 20. studenoga 1991. Istog sata poslijepodne ubijen je pet kilometara jugoistočno od Vukovara, na Ovčari.