Vijest o tragediji sedmeročlane planinarske ekspedicije iz Zenice na najvišem vrhu Europe odjeknula je regijom i još jednom bacila mračno svjetlo na opasnosti koje vrebaju na Kavkazu. U nezamislivim uvjetima snježne oluje na planini Elbrus, živote je izgubilo petero iskusnih bosanskohercegovačkih planinara: Nermin Talam, Almir Krivdić, Alma Okanović, Denis Okanović i Melika Čaušević. Spasili su se samo Kemal Vidimlić i Haris Adilović, koji su hospitalizirani. Upravo je Vidimlić, nakon što se sam uspio spustiti, u noći 25. srpnja u jednoj od tranzitnih postaja zatražio pomoć, prijavivši da su njegovi kolege u teškom stanju.
Od njih sedam, poginulo je petero
Glavna ruta s južne strane
S visinom od 5.642 metra, zapadni vrh Elbrusa nije samo najviša točka Europe, već i magnet za planinare svih razina iskustva. Za razliku od tehnički zahtjevnih alpskih vrhova, uspon na Elbrus ne traži specifične penjačke vještine. Glavna ruta s južne strane, kojom se kreće velika većina ekspedicija, oslobođena je opasnih pukotina u ledenjacima i ne zahtijeva korištenje karabinera ili svladavanje stjenovitih dionica. Jednostavno idete prema gore. Ta je pristupačnost dodatno pojačana infrastrukturom. Sustav žičara penjače može dovesti do visine od 3.847 metara, do stanice Garabachi, gdje su smješteni legendarni cilindrični kontejneri "bačve" (bochki), koji služe kao bazni kamp. Ako želite, možete unajmiti i ratrak, gusjeničara za snijeg, koji će vas odvesti još više, sve do Pastuhovih stijena na otprilike 4.700 metara. Time se pješački dio uspona značajno skraćuje, stvarajući lažan osjećaj sigurnosti.
Kobna ćud Kavkaza
Najveći ubojica na Elbrusu nije tehnička zahtjevnost, već njegova surova i nepredvidiva priroda. Vrijeme se može promijeniti u doslovno nekoliko minuta. Savršeno vedro nebo može zamijeniti mećava s vjetrovima koji pušu brzinom od 40 do 70 metara u sekundi i temperaturom koja pada na -30 stupnjeva Celzijevih. U rujnu 2021. godine, grupa od 19 penjača doživjela je upravo takav scenarij. Krenuli su po noći kako bi iskoristili "vremenski prozor" koji se otvarao. Samo stotinjak metara od vrha, uvjeti su se dramatično pogoršali. Jedna članica grupe, Ana Makarova, počela se osjećati loše. Vodič ju je pokušao spustiti, ali njezino se stanje pogoršavalo s gubitkom visine. Ubrzo je izgubila svijest i preminula mu na rukama.
Za to vrijeme, ostatak grupe je u mećavi, s vidljivošću manjom od pola metra, pokušavao sići. Poskliznuli su se na ledu i pali stotinjak metara. Jedan penjač je slomio nogu. Dok su mu pokušavali imobilizirati nogu, ostali su se počeli smrzavati. Dvoje je preminulo na licu mjesta od pothlađenosti. Tragedija je pokazala kako brzo Elbrus može postati pakao. Drugi ključni faktor je visinska bolest. Na 3.000 metara zrak sadrži upola manje kisika nego na razini mora, a na više od 5.000 metara tijelo je izloženo ekstremnom naporu. Bez pravilne aklimatizacije za Elbrus, piše Adventurealternative, mnogi organizmi jednostavno ne mogu izdržati. Simptomi, od glavobolje i mučnine do dezorijentacije i halucinacija, mogu se pojaviti naglo. Novinar Nikolai Litovkin, koji se penjao s grupom boksača, svjedočio je kako je jedan od njih, inače u vrhunskoj fizičkoj formi, zbog nedostatka kisika noću izašao iz skloništa, pao u snijeg i gotovo se smrznuo prije nego što su ga pronašli.
Nema signala za mobitel
Denis Alimov, organizator tragične ekspedicije iz 2021., uhićen je i priznao je krivnju, no njegova tvrtka je nastavila primati rezervacije. Na svom YouTube kanalu davao je savjete poput liječenja visinske bolesti hladnim čajem od hibiskusa i tvrdio da je kisik "loš za iskustvo visine". Takav pristup, vođen profitom, izravno ugrožava živote. Operacije spašavanja na Elbrusu su iznimno složene. Na južnoj, pristupačnijoj strani, postoji gorska služba spašavanja, a ratraci mogu doći do visine od 5.000 metara kako bi evakuirali unesrećene. No, iznad sedla između dva vrha, gdje nema signala za mobitel, svaka nesreća zahtijeva samostalno spašavanje. Helikopteri zbog visine i nepredvidivih vjetrova ne mogu sletjeti. Na divljoj sjevernoj ruti nema nikakve mehanizacije - spašavanje ovisi isključivo o ljudskoj snazi. Svaka evakuacija postaje odgovornost cijele grupe i drugih timova koji se zateknu u blizini.
Bosanskohercegovačka ekspedicija krenula je na završni uspon u 1 sat ujutro, 25. srpnja. Gotovo 21 sat kasnije, preživjeli Kemal Vidimlić uspio je doći do pomoći. U tom periodu, grupa se borila za život u oluji koja ih je zarobila na visini od oko 5.350 metara. Njihova oprema i iskustvo nisu bili dovoljni da se odupru surovoj snazi planine koja ne tolerira ni najmanju pogrešku, bila ona ljudska ili ona u vremenskoj prognozi. Njihova sudbina postala je još jedan mračan podsjetnik da je Elbrus, iako tehnički nezahtjevan, surova, nemilosrdna planina.
