Fragment desne ruke srednjovjekovnog ruskog kneza i ratnika, Dmitrija Donskoja, stigao je na prvu liniju bojišnice u Ukrajini. U potezu koji spaja duhovno i vojno, Ruska pravoslavna crkva poslala je relikviju, staru više od šest stoljeća, s obrazloženjem da će "duhovno ojačati" vojnike i pomoći im u postizanju pobjede. Relikvijar koji sadrži dio kosti vladara iz 14. stoljeća, slavljenog zbog pobjede nad mongolskom Zlatnom Hordom, prvo je stigao do ratnog spomenika Saur-Mogila u okupiranoj regiji Donjeck. Ondje su visoki pravoslavni svećenici, uz predstavnike ruske vojske, održali molitvu prije nego što je relikvija započela svoj put duž bojišnice duge više od tisuću kilometara.
Neočekivano otkriće? Malo sutra
Posmrtni ostaci Dmitrija Donskoja službeno su otkriveni tek u ljeto 2026. godine, tijekom restauratorskih radova u Arkanđelskoj katedrali unutar moskovskog Kremlja, gdje su pokopane generacije ruskih knezova i careva. Iako se oduvijek znalo gdje se nalazi njegova grobnica, Crkva nije pokušavala ekshumirati ostatke čak ni nakon što je knez kanoniziran 1988. godine. Predsjednik Vladimir Putin, čija se veza s Crkvom produbila tijekom više od dva desetljeća na vlasti, osobno je prisustvovao ceremoniji otkrivanja, nazvavši nalaz "apsolutno jedinstvenim i čudesnim otkrićem" koje jača temelje ruske povijesti.
No kritičari tvrde da se ne radi ni o kakvom čudu. Grobnica je bila otvorena i u 19. stoljeću, a još 2007. patrijarh Aleksije II. tražio je da se iz nje izvade fragmenti relikvija, no radovi su tada zaustavljeni zbog tehničkih poteškoća. Sadašnje "otkriće" dogodilo se usred hitnih popravaka zbog slijeganja poda katedrale. Činjenica da su ostaci, stari više od 600 godina, odmah izloženi običnom zraku, televizijskim kamerama i studijskim svjetlima, bez adekvatnih konzervatorskih procedura, dodatno budi sumnju u motive. Za mnoge analitičare, poput pravoslavnog svećenika i povjesničara Aleksandra Zanemonetsa, odluka o otvaranju grobnice gotovo četiri desetljeća nakon kanonizacije čini se potaknuta isključivo zahtjevima ratnog patriotizma.
"Nakon četvrte godine rata, vodstvo Crkve u Moskvi počelo se pitati što još može učiniti kako bi pokazalo svoju potporu onome što Rusija naziva svojom 'specijalnom vojnom operacijom'", napisao je Zanemonets u analizi za Carnegie Endowment for International Peace. Crkva je već slala svećenike na bojišnicu, uvela obavezne molitve za pobjedu i organizirala prelijetanje ikona iznad gradova. U trenutku kada se brza pobjeda pretvorila u iscrpljujući rat, posegnulo se za kostima davno umrlog sveca.
Desna ruka putuje rovovima
Tko je zapravo bio Dmitrij Donski, čovjek čija desna ruka sada putuje ukrajinskim rovovima? U ruskoj nacionalnoj svijesti, on je heroj koji je zadao odlučujući udarac Mongolima. Njegovo ime neraskidivo je vezano za Bitku na Kulikovom polju 1380. godine, gdje je, prema udžbenicima, predvodio 150 tisuća Rusa protiv 300 tisuća vojnika Zlatne Horde i izvojevao pobjedu koja je započela oslobađanje od "tatarskog jarma".
Međutim, povijesna istina znatno je složenija i manje herojska. Mongolski vojskovođa Mamaj, kojeg je Donski porazio, nije bio zakoniti kan Zlatne Horde, već uzurpator. Stvarni vladar, Tohtamiš, bio je u sukobu s Mamajem, što znači da je Donski, boreći se na Kulikovom polju, zapravo djelovao u interesu legitimne mongolske vlasti. Tohtamiš mu je čak poslao čestitke na pobjedi. Taj dio priče, naravno, nikada nije ušao u moskovske udžbenike.
je neugodnija činjenica da je samo dvije godine nakon "velike pobjede", 1382. godine, zakoniti kan Tohtamiš sa svojom vojskom došao pred Moskvu kako bi naplatio danak. Donski ga nije dočekao, već se sklonio u Kostromu. Moskva je spaljena, tisuće ljudi je ubijeno, a danak ne samo da je ponovno uspostavljen, nego je i povećan. Sin Dmitrija Donskoja poslan je kao talac u Hordu. Oslobođenja nije bilo; Moskva je samo ispunila svoju vazalnu dužnost prema jednom mongolskom vladaru protiv drugog. Čak se i nadimak "Donski" počeo vezivati uz kneza tek u 16. stoljeću, više od sto godina nakon njegove smrti, kada je mit već bio oblikovan.
Realnost njegove vladavine bili su i stalni ratovi s drugim ruskim kneževinama - Tverom, Rjazanom, Novgorodom - u kojima su paljeni gradovi i usjevi, a stanovništvo odvođeno u roblje, što je dovodilo do gladi i epidemija. No, za potrebe državnog narativa, Donski je postao simbol branitelja domovine, a ne agresora, što se savršeno uklapa u službenu moskovsku priču da Rusija danas "brani otadžbinu", a ne da vodi osvajački rat protiv susjeda.
Duhovi prošlosti
Mobilizacija mrtvih heroja nije novost u ruskoj povijesti. Car Petar Veliki je 1723. godine premjestio posmrtne ostatke Aleksandra Nevskog, kneza koji se borio protiv Šveđana u 13. stoljeću, u svoju novu prijestolnicu Sankt Peterburg, kako bi pobjedu nad Švedskom u 18. stoljeću dobila nebeskog jamca. Crkvenim dekretom je čak zabranjeno prikazivati Nevskog u monaškoj odori u kojoj je umro; od tada se smio slikati samo u oklopu.
Staljin je koristio istu metodu, samo s naprednijom tehnologijom. Godine 1938. snimljen je film Sergeja Ejzenštejna "Aleksandar Nevski", koji je služio kao mobilizacijski plakat. Kada je 1939. potpisan pakt s Njemačkom, film je povučen iz kina, da bi se na platna vratio 22. lipnja 1941. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ustanovljen je i Orden Aleksandra Nevskog, na kojem se nalazi lik glumca Nikolaja Čerkasova iz Ejzenštejnovog filma.
Ideja da sveti predmet može donijeti vojnu prednost duboko je ukorijenjena. Vladimirska ikona navodno je spasila Moskvu od Timura 1395. godine, a Kazanska ikona osigurala je pobjedu nad Poljacima 1612. godine. U novije vrijeme rođena je legenda, bez ikakvih dokaza, da je 1941. avion s ikonom obletio Moskvu i tako je spasio od njemačkog osvajanja. Logika je uvijek ista: ako pobijediš, pomogao je sveti predmet. Ako izgubiš, nisi se dovoljno molio. Takav sustav je nepogrešiv i idealan za vladanje jer uklanja svaku odgovornost za kvalitetu zapovijedanja, opskrbu ili korupciju.
U konačnici, Ruska pravoslavna crkva ostaje bez ikakve druge službe osim "domoljubne", u koju se knez Dmitrij savršeno uklapa. Kako primjećuju analitičari, ljudi od Crkve ne dobivaju gotovo ništa što ne mogu dobiti od državne televizije. A dok jedni u 21. stoljeću razvijaju umjetnu inteligenciju, drugi vuku vreću kostiju duž bojišnice i čekaju da one prorade.
* uz korištenje AI-ja
