Kad je cijena nafte 2014. godine naglo pala, utjecajni magazin 'Time' objavio je veliki test pod naslovom "Putin gleda kako se zajedno s njim, urušava rusko gospodarstvo".
Danas, tri godine kasnije, Putin je i dalje na čelu Rusije iako im se prepolovio prihod od proizvoda čija je prodaja punila više od polovice državnog proračuna.
Iste godine, Zapad je ruskim bankama, ekonomskom sektoru i sektoru obrane nametnuo oštre ekonomske sankcije odbijajući najveće ruske tvrtke s međunarodnih tržišta kapitala.
Mnogi analitičari - u Rusiji i inozemstvu - tada su smatrali da bi ekonomska kriza mogla ugroziti Vladimira Putina i njegov ostanak na vlasti, no danas stvari izgledaju sasvim drugačije.
Danas se gospodarstvo Rusije stabiliziralo, inflacija je na povijesno niskim vrijednostima, proračun je gotovo uravnotežen, a Putin se usredotočio na izbore 18. ožujka, pozivajući birače da mu povjere i četvrti mandat.
Putin je nadmašio čak i Leonida Brežnjeva, koji je, nakon Staljina, bio najdugovječniji predsjednik. Ekonomska stabilnost osigurala je Putinu čak 80 posto glasova i omogućili mu da preživi sve financijske i političke udare. Evo kako mu je to uspjelo:
Drugo, spriječio je nezadovoljstvo naroda osiguravajući nisku nezaposlenost i sigurne mirovine na račun viših plaća i gospodarskog rasta.
Treće, dopustio je privatnom sektoru da poboljšava učinkovitost, ali samo tamo gdje privatni poduzetnici nisu bili u sukobu s političkim ciljevima.
Ova strategija nije Rusiju učinila bogatom, ali je održala stabilnost zemlje i zadržala vladajuću elitu na vlasti.
Postavlja se pitanje ima li Putin stvarno ekonomsku strategiju? Uobičajeno objašnjenje Putinove dugovječnosti jest da preživljava, jer ruski prihodi od nafte drže zemlju iznad površine.
Rusko gospodarstvo poznato je više zbog korupcije nego zbog sposobnog gospodarskog upravljanja. Međutim kako je Rusija izgledala 1999. kad je Putin prvi put postao predsjednik?
Bila je to zemlja srednjeg dohotka čija se ekonomija oslanjala na znatne prihode od prodaje nafte. Zemlju je vodio mladi pukovnik koji se, da bi se održao na vlasti, oslanjao na sigurnosne službe.
Kao predsjednik dijelom je obranio demokratski legitimitet zasnovan na sposobnosti da prisiljavanja oligarhe da poštuju njegova pravila.
Slično Putinu vladao je i Chavistovu Venezuelu u kojoj je na vlasti autokratski režim koji ovisi o prihodima od prodaje nafte. Međutim, Chavisto nije uspio izgraditi ekonomiju koja se temelji na pravilima, a ne na političkoj poslušnosti.
Ali tada nitko nije mogao očekivati da će Rusija preteći Venezuelu. Zapravo 1999. mnogi su mislili da Venezuela ima mnogo bolje izglede za napredak. Kreditne agencije tada su bile uvjerene da je bolje posuditi novac Venezueli nego Rusiji.
Ono što se danas događa u Venezueli je ruska priča ali iz 20. stoljeća. Nestašica hrane i opće siromaštvo, smatralo se, nastavit će se u Rusiji i u 21. stoljeću.
Danas, međutim, malo ljudi uspoređuje Rusiju i Venezuelu. To je zato što su pukovnici dviju država imali vrlo različite gospodarske strategije.
Kremljska vještina u prikupljanju i distribuciji resursa objašnjava zašto je ruska elita zadržala moć gotovo dva desetljeća i kako je s prilično uspješno proširila svo utjecaj i u inozemstvo.
Mnoge diktature koje zasnivaju bogatstvo na nafti, troše prihode na Ferrarije i Fendi torbice.
Ruski oligarsi sigurno su dobro profitirali kupujući dionice engleskih nogometnih klubova, uživajući na jahtama vrijednim stotine milijuna dolara, opremljenih proturaketnim sustavima, no za razliku od 90-ih, kad im je novac odlazio na osobnu potrošnju, tijekom 2000-ih Rusija je spasila stotine milijardi dolara, čime su stvorene državne rezerve u slučaju da padne cijena nafte.
Cilj Kremlja u ekonomskoj politici nije bio povećanje BDP-a ili prihoda kućanstava. Strategija "Putinomike" temeljila se na tri stupa - makroekonomskoj stabilnosti, stabilnosti na tržištu rada i ograničena državna kontrola nad strateški važnim sektorima.
Nakon što se zemlja za vladavine Gorbačova i Jeljcina našla u očajnom stanju, ruski su čelnici shvatili da ekonomske krize mogu uništiti popularnost predsjednika.
Kad je Putin prvi put preuzeo vlast usredotočio se da veliki dio ruske dobiti od nafte ode za plaćanje inozemnog duga prije rokova. Još 2014. zarada od prodaje nafte i plina činila je oko polovice Vladinog proračuna.
Danas su se prihodi od nafte smanjili na pola od iznosa u 2014. godine, ali zahvaljujući oštrim proračunskim rezovima ruski deficit je danas na jedan posto BDP-a, što znači da je daleko manji nego u većini zapadnih zemalja.
Putin je podupirao središnju banku Rusije kad je povećala kamatne stope, što je ograničilo inflaciju, ali i zaustavilo rast. Logika Kremlja je da ruski narod prije svega želi ekonomsku stabilnost.
U međuvremenu, ruske elite znaju da im je potrebna stabilnost kako bi se zadržali na vlasti. Kako bi se osigurala makroekonomska stabilnost, Kremlj je provodio oštar program štednje od 2014. godine, ali se skoro nitko nije bunio.
Druga uloga Putinove ekonomske strategije bila je jamčenje radnih mjesta i mirovina, čak i na račun plaća i učinkovitosti. Tijekom gospodarskog šoka 1990-ih, ruske nadnice i državne mirovine često se nisu isplaćivale, uzrokujući prosvjede što je tadašnjeg predsjednika Jeljcina odvelo u propast.
Razmotrite razliku u većini zapadnih zemalja. Nakon krize i urušavanja ekonomije 2008. godine, nezaposlenost je u SAD-u naglo porasla, ali ljudi koji su zadržali radna mjesta u javnim službama, nisu rezali plaće.
U Rusiji, za razliku od toga, nezaposlenost je porasla za samo jedan postotni bod. No, 2015. plaće su pala za skoro deset posto.
Tvrtke kojima upravlja Kremlj - bilo privatne, bilo državne - dobile su poruku - smanjenje plaća da, zatvaranje tvornica ili masovna otpuštanja ne.
To se uklapa u politički račun Kremlja: Rusi se obično ne protive smanjenju plaća, ali otkazi i zatvaranja tvornica dovest će ih na ulice. Društvena politika rukovodi se istom logikom.
U prošlosti su se ruski umirovljenici okupili kako bi demonstrirali protiv smanjenja mirovina. Zato Putinova vlada danas ne podupire zdravstvo i obrazovanje, ali zadržava mirovine.
Treći stup 'Putinomike' jest dopustiti privatnim tvrtkama slobodno djelovanje samo tamo gdje ne ugrožavaju političku strategiju Kremlja.
To što su dopustili da oligarsi u vlasništvu drže ključne tvrtke u pojedinim sektorima, opravdava spremnost tih oligarha da podrže Kremlj u upravljanju nacijom, održavanjem niske razine nezaposlenosti, kontrolu nad medijima i marginalizaciju političke oporbe, piše foreignaffairs.com
