Top News
2108 prikaza

Kako je razigrani aktivist doveo u probleme šefa države

1/4
Marko Lukunić/PIXSELL
Odbijanjem zahtjeva za ocjenu ustavnosti spornog zakona Milanović je otvorio prostor drugim akterima, što je dovelo do razvoja događaja kojim vjerojatno nije najsretniji

Iako predsjednik Zoran Milanović u sukobu zbog izbora predsjednika Vrhovnog suda logično i argumentirano upozorava na problematičnost zakonske regulative, koja dovodi u pitanje njegove ustavne ovlasti, Milanović ne bi bio Milanović kad pritom ne bi upao u kontradikciju. Naime, iako uvjerava da sporni Zakon o sudovima u dijelu u kojem regulira izbor predsjednika Vrhovnog suda “nije manjkav nego neustavan”, zbog čega bi upravo Ustavni sud u ovoj situaciji trebao biti ključna referentna adresa za rješavanje takvog problema, Milanović je rezolutno odbijao zatražiti ocjenu ustavnosti tog zakona.


Milanović očito nema previše povjerenja u Ustavni sud, koji bi trebao biti čuvar Ustava i zakonitosti, premda je i sam sudjelovao u njegovu kadroviranju. U Milanovićevu premijerskome mandatu, podsjetimo, najprije se odugovlačilo s popunjavanjem Ustavnog suda, zbog čega je u jednom trenutku Ustavni sud zamalo ostao bez dovoljnog broja sudaca za odlučivanje, jer je jednom dijelu sudaca mandat bio istekao, a novi nisu bili imenovani. Onda je Ustavni sud popunjen i nekolicinom sudaca iz SDP-ove kvote, koji danas većinom, i to bez ikakvih skrupula, u pravilu glasaju s većinom koju predvodi predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović.
“Nikad se neću obraćati Ustavnom sudu”, kaže Milanović i dodaje kako posao predsjednika Republike, ako ga politička većina pokušava kompromitirati i potopiti, nije da plače i trči Ustavnom sudu, jer to, kako kaže, traje vječno. Pritom podsjeća na to kakvu su sudbinu doživjeli njegovi prethodnici, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, kad su se, i to u banalnijim stvarima, koje se nisu ticale njihovih ovlasti, obratili Ustavnom sudu i koliko su čekali ustavnosudsku odluku. Međutim, Milanović ovaj put (namjerno) zanemaruje činjenicu da je ustavotvorac predsjedniku Republike upravo zato i dodijelio pravo da pred Ustavim sudom pokrene postupak ocjene ustavnosti i da Ustavni sud predsjednika države, za razliku od običnih građana, ne može odbiti i mora provesti postupak te odlučiti o meritumu, i to u razumnom roku. Ustavni zakon o Ustavnom sudu propisuje da, osim predsjednika države, takav zahtjev mogu podnijeti i petina saborskih zastupnika, radno tijelo Sabora, Vlada i Vrhovni sud, zbog čega Milanović tu mogućnost prepušta saborskim zastupnicima, poručujući kako je on izabran od građana da štiti Ustav i da po njemu djeluje, što će, kako kaže, i činiti.

 | Author:

Drugim riječima, Milanović time u praksi provodi ono što naši ustavni stručnjaci uče studente prava - da Ustav treba izravno primjenjivati kad god je to moguće i da je Ustav sredstvo mnogobrojnih građana protiv malobrojnih nositelja državne vlasti i društvene moći koji se ne drže ustavnih odredbi. Milanović nas u ovom slučaju želi uvjeriti kako nastupa u ulozi zaštitnika Ustava, naglašavajući kako u ovoj situaciji između Ustava i neustavnog zakona on bira poštovanje Ustava, koji se na ovom primjeru direktno primjenjuje.
Ustav, podsjetimo, propisuje da predsjednika Vrhovnog suda bira Sabor na prijedlog predsjednika Republike, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog saborskog odbora, dok je zakonskim izmjenama Zakona o sudovima 2018. godine u proceduru uveden i DSV, koji šest mjeseci prije isteka mandata aktualnog predsjednika najvišeg suda u zemlji raspisuje javni poziv kandidatima, koji uz prijavu moraju podnijeti i program rada. Sporni članak Zakona o sudovima od Milanovića zahtijeva da od nadležnog saborskog odbora i Opće sjednice Vrhovnog suda zatraži mišljenje o svim kandidatima koji su se javili, nakon čega bi on trebao na temelju mišljenja tih tijela predložiti “svoga” kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, što Milanovića dovodi u znatno nepovoljniju poziciju u odnosu na ustavnu proceduru i zbog čega predsjednik najavljuje da će ignorirati javni poziv i Saboru predložiti svoga kandidata, koji se nije javio na javni poziv. 


Međutim, odbijanjem podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti spornog zakona Milanović je otvorio prostor drugim akterima, što je dovelo do razvoja događaja kojim Milanović vjerojatno nije najsretniji. Naime, ocjenu ustavnosti Zakona o sudovima zatražio je Dario Juričan, i to kao običan građanin, na što je Ustavni sud odmah poručio kako će, s obzirom na okolnosti, provesti ubrzani postupak i odluku donijeti do srpnja, kad istječe mandat sadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi, iako Ustavni sud u tom slučaju nije morao ni pokrenuti postupak ni donijeti odluku u određenom roku. Drugim riječima, Ustavni je sud time demantirao predsjednika, koji je svoju odluku da se ne obrati Ustavnom sudu opravdavao tvrdnjom da “to traje vječno”.  

 | Author: Marin Tironi (PIXSELL) Marin Tironi (PIXSELL)


U ovom trenutku uopće nije jasno s kojim se motivima Juričan obratio Ustavnom sudu zbog spora pri izboru čelnika Vrhovnog suda, iako je Juričanov podnesak, kako doznajemo, napisan vrlo stručno i sadrži ozbiljnu argumentaciju, što upućuje na zaključak kako nije riječ o samo još jednoj Juričanovoj predstavi. Juričan, naravno, pritom u svom stilu poručuje kako je zahtjev podnio “kao gradonačelnik svemira” koji se “mora brinuti i za ovu malu zemlju”. Juričan je dosad vješto koristio političku kampanju kako bi upozoravao na korupciju, a u ovom je slučaju nejasno tko je njegova meta: Sessa, za kojeg Juričan kaže da je upregnuo i udrugu sudaca i na čijoj su strani odredbe Zakona o sudovima, ili “Precednik, na čijoj su strani odredbe Ustava”? Ili možda netko na Ustavnom sudu?


Bilo kako bilo, Juričanov zahtjev seli ovaj spor s političke na ustavnosudsku razinu, što očito nije ono što je Milanović priželjkivao. Da je Milanović želio da o sporu odlučuje Ustavni sud, onda bi mu se sam obratio. Milanović to nije učinio i sad je vjerojatno pred dilemom hoće li se aktivnije uključiti u postupak ili će ga ignorirati i glumiti kako ga se postupak pred Ustavnim sudom ne tiče, s obzirom na to da ga sam nije ni pokrenuo.


Jasno je, međutim, kako bi njegovo ignoriranje ustavnosudskog postupka bilo shvaćeno kao nepoštovanje institucija demokratskog nadzora i da bi time Milanović dao argument svojim protivnicima. Čak i ako odluči ignorirati postupak pred Ustavnim sudom, neće moći ignorirati njegove posljedice, što će se sigurno odraziti i na njegove poteze. Sad se postavlja pitanje koga će Milanović uopće uspjeti uvjeriti da prihvati kandidaturu ako Ustavni sud u svakom trenutku može objaviti odluku kojom može dovesti u pitanje cijeli postupak i prije nego što kandidatura dođe do Sabora. Čak i ako Sabor podrži Milanovićeva kandidata, Ustavni sud može reagirati i poništiti odluku. Sve što Milanović odluči napraviti Ustavni sud može osporiti, a Milanović ne može znati što će Ustavni sud učiniti ni kad će to učiniti. U takvoj situaciji, naravno, Milanoviću ne ostaje mnogo manevarskog prostora, što sigurno nije ono na što je računao na početku, kad se “bitka za Vrhovni sud” vodila na političkom polju, kao još jedno političko prepucavanje predsjednika i premijera.

 | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL


S druge strane, na što upućuju i pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali, Milanoviću ostaje mogućnost da se aktivnije uključi u postupak, što kao predsjednik svakako može, ali to ne može napraviti polovično. Naši sugovornici objašnjavaju kako to podrazumijeva uključenje kao stranke u postupku, što zahtijeva mnogo truda, od postavljanja argumentacije u svoju korist do borbe za poštovanje prava koja kao stranka u postupku treba imati, a što Ustavni sud u pravilu svima negira. Ako ovaj put misli ozbiljno - a trebao bi, s obzirom na to da je ovdje u pitanju njegova vjerodostojnost i obećanje o izboru osobe “koja čini razliku” i koja će donijeti promjene u pravosuđu - Milanović bi u ovom slučaju morao inzistirati na transparentnosti postupka pred Ustavnim sudom, što je zajamčeno i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu, kako bi javnost čula tko što zastupa u postupku odlučivanja i argumentaciju svih strana u postupku, a ne da Ustavni sud odlučuje netransparentno i iza debelih zidova, što je praksa koja je na Ustavnom sudu uvedena u vrijeme bivše predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec, a Šeparović ju je objeručke prigrlio. Ustavni zakon o Ustavnom sudu dopustio je Ustavnom sudu mogućnost odlučivanja a da ne mora usmeno saslušati stranke, ali je zauzvrat propisao javnost rasprava, iako predsjednik Šeparović ne dopušta prisutnost novinara na sjednicama Ustavnog suda tvrdeći kako bi to bila samo predstava za javnost.


Milanović bi, ako se aktivno uključi u postupak, čak mogao i zatražiti usmenu javnu raspravu sa strankama u postupku, što bi mu omogućilo da pred kamerama, licem u lice, suoči svoje argumente sa suprotnom stranom, čime bi postupak koji mu komplicira situaciju i ne ide u prilog mogao preokrenuti u vlastitu korist, inzistirajući na svemu onome na čemu inzistira i u raspravi o izboru novog predsjednika Vrhovnog suda: transparentnosti, pravičnosti i jednakosti svih pred sudovima. Drugim riječima, da se pitanje pravednosti pred sudovima proširi i na Ustavni sud. Iako bi javnu raspravu mogao zatražiti i Juričan, njega bi na Markovu trgu vjerojatno odbili, dok predsjednika države Ustavni sud neće moći baš tako odbiti. U ovom slučaju Šeparović ne bi mogao odgovoriti predsjedniku države da nema potrebe za otvorenom raspravom, kao što je to učinio prilikom nedavnog odlučivanja o ustavnosti odluka Stožera civilne zaštite, kad je novinarima objašnjavao zašto nije dopustio novinarima izravno praćenje sjednice. Milanović bi u ovom slučaju morao inzistirati na potpunoj proceduralnoj transparentnosti, pa i na tome da javnost bude obaviještena o tome kojem je sucu ili sutkinji i po kojem principu dodijeljen ovaj predmet. Predsjednik države ovih se dana obrušio na Visoki kazneni sud, zbog kojeg Vrhovni sud, iako je jedino taj sud “ustavna kategorija” i predstavlja “krov pravosuđa”, ostaje bez posla (premda će vrhovnim sucima plaće ostati iste). Kad znamo da je upravo Ustavni sud nedavno amenovao početak rada Visokoga kaznenog suda, što vjerojatno nije prošlo bez došaptavanja s vrhovnim sucima, koji sad očekuju “pomoć” Ustavnog suda i pri izboru predsjednika Vrhovnog suda, onda je jasno zašto je važno inzistirati na potpunoj transparentnosti postupka, jer jedino transparentnost otežava, a možda i onemogućava, dogovore iza zatvorenih vrata.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.