Otvorenost imigraciji je, nadam se da se slažete, dobra stvar, piše ekonomist i pisac Philippe Legrain za Economist u svom eseju posvećenom benefitima imigracije te načinima kako skepticima pokazati da je to pozitivna društvena pojava, a ne nešto negativno i štetno.
Liberalima je cijela priča dosta jasna. Otvorenost prema "novima" je moralno ispravna, ekonomski blagotvorna i kulturološki obogaćuje.
Sloboda kretanja je neizrecivo važna. Omogućava ljudima da pobjegnu od progona, potraže bolji život, budu sa onima koje vole ili samo prošire svoje horizonte. Najveća determinanta nečijeg života i perspektive u životu nije talent i predani rad već gdje je netko rođen, tako da je mogućnost da se netko iz Afrike preseli u Ameriku od krucijalne važnosti.
Ekonomski su argumenti za migraciju jednako snažni. Baš kao što je kretanje radne snage poželjno unutar državnih granica, važno je moći ih i prijeći. Dozvoljavati kretanje između siromašnijih i bogatijih ekonomija koje imaju više kapitala, superiornu tehnologiju i jače institucije "bilda" njihovu produktivnost i produktivnost globalne ekonomije.
Iako je općeprihvaćeni stav da je seljenje dobro za migrante i njihovu djecu i zemlje koje ih primaju su na dobitku. To je zato jer su migranti različiti od "domaćina" u određenoj državi, a njihove razlike su komplementarne s lokalnim potrebama i nedostacima. Mnogi su voljni raditi poslove koje lokalci ne žele, poput berbi voća ili brige o starijima. Nek pak, kaže Legrain, imaju sposobnosti koje nedostaju lokalcima.
Njihove različite perspektive potiču nove ideje. Više od tri četvrtine patenata generiranih na američkim sveučilištima uključuje migrante izumitelje. I u SAD-u i u Velikoj Britaniji migranti će prije no lokalci pokrenuti biznis, pogledajte samo Google, LinkedIn, Teslu i Stripe.
Podaci pokazuju kako porast u imigrantima od 1 posto povećava prihod po osobi za dva posto. Nije Donald Trump koji čini Ameriku velikom, već otvorenost te zemlje pridošlicama.
I zemlje iz kojih migranti dolaze su također na dobitku. Novac koji migranti šalju kući, oko 466 milijardi prošle godine, bolje se utroši od raznih potpora od strane razvijenih država. Novac ide direktno u džepove građana, plaća bolje obrazovanje i zdravstvo, i koristi se da bi se pokrenuli biznisi. Migranti koji se vrate kući također sa sobom donose kapital i nove ideje.
Migracije, pokazala je povijest, obogaćuju kulturu. Osim što raste ponuda etničkih restorana vodi i većem izboru u umjetnosti i glazbi, uzbudljivijem nogometu te većem broju prijatelja i partnera.
Usprkos tome, mnogi su ljudi protiv useljavanja, piše Legrain, a da nisu nužno rasisti i ksenofobi. Mogu biti samo neupućeni skeptici koji nisu svjesni da je snaga i veličina imigracije i imigranata uvelike preuveličana.
Ponekada je zaista u pitanju dezinformiranost. Možda se zaista čini kako imigranti uzimaju lokalne poslove, dok ne shvatite ne ne postoji fiksni broj poslova, i da migranti također stvaraju posao kada troše svoje plaće.
Možda se također čini kao jasna stvar da imigranti produljuju liste čekanja u bolnicama, iako u zemljama poput Velike Britanije najčešće plaćaju više poreza nego što povlače benefita, a počesto su i sami liječnici ili medicinsko osoblje.
Šest je sugestija i načina kako "pridobiti" skeptike, osim čiste argumentacije.
Osobne priče pojedinaca je uvijek dobar način da netko stavi sa strane predrasude i posluša o čemu je riječ. Svakako korisnije od ponekada suhoparnih statistika.
Društveni kontakt uništava strah od "drugoga", rađa prijateljstvo, partnerstvo i solidarnost. Zadrti protivnici često koriste jezik mržnje i netrpeljivosti, a s druge strane treba pozvati na empatiju, baš kao i da je otvorenost prema novim ljudima i idejama u temeljima zdravog patriotizma.
Treba stalno isticati u čemu smo slični. Različitosti su, kaže Legrain, fantastična stvar, ali treba i isticati što ljudi imaju zajedničkog. Treba i apelirati na vrijednosti. Liberalne vrijednosti kao individualne slobode i jednaka prava u nekima ne izazivaju nikakvu reakciju.
No, Trumpovi glasači možda se povežu sa pričama o imigrantima koji su se borili za Ameriku, dok tradicionaliste može uvjeriti argument o tome kako, na primjer, osobe latinoameričkog podrijetla dijele svoje obiteljske vrijednosti.
Treba se, naravno, osvrnuti i na pitanja koja more većinu građana. Treba razjasniti da imigranti nisu oni koje treba kriviti za stopu nezaposlenosti, loše javne servise, i neefikasne zakone i političare.
Jedan mi je od komentatora, kaže Legrain, rekao kako "je nemoguće skeptike uvjeriti u nešto drugo jer im imigracija direktno škodi".
Da, činjenica je da neki lokalci možda ekonomski "nastradaju", no taj je postotak mizeran dok su benefiti po društvo u cjelini, pokazuje istraživanje Giovanni Perija, najčešće golemi. Tako da je to pitanje krive ili nepotpune percepcije. Problemi koji muče post-industrijalizirana društva su, posve krivo, stavljena na teret imigrantima.
Drugi pak kažu kako će automatizacija (roboti umjesto radnika) smanjiti potrebu za ljudskom radnom snagom, i tako će se radikalno reducirati broj poslova za imigrante.
Možda, kaže Legrain, no trenutno je nezaposlenost u SAD-u, Britaniji i Njemačkoj relativno mala, a veliki postotak poslova još će se dugo odrađivati kao i do sada. Također, valja imati na umu da razvoj tehnologije uvijek stvori i nove poslove.
Neki argumentiraju kako imigranti žive "na jaslama države" i iz nje "isisavaju sve što mogu". Neki to zaista rade, ali to rade i mnogi "domaći". Studije, poput one OECD-ja pokazuju kako migranti najčešće pridonose javnim financijama. Mladi su imigranti posebno važni u državama gdje je slab natalitet i stare populacije.
Neki govore o prenapučenosti. Niti SAD niti Velika Britanija nisu pretjerano prenaseljene. Većina građana živi u gradovima i predgrađima koja zauzimaju vrlo malen dio država. Dok je zagušenost problem vrlo naseljenih sredina, to je problem koji se može riješiti javni transport i nove tehnologije, oni koji biraju živjeti u velikim gradovima to čine radi više poslova, više zabave i više ljudi za socijalizaciju.
Javlja se i pitanje selekcije između "dobrih" i "loših" migranata koje pustiti u zemlju. Mnogi kažu kako je imigracija dobra, ali ne u pretjerano velikim količinama. Pridošlicama treba temeljito ispitati pozadinu.
Kao argument mnogi navode Australiju čiji je imigrantski sustav izrazito selektivan. Opet, treba imati na umu da i nedokumentirani migranti rade, plaćaju porez i vrlo rijetko "sišu" državu.
Dok bi reguliranje njihovih slučajeva sasvim sigurno smanjilo razinu eksploatacije i implementaciju "slova zakona", mnogi se i dalje bune protiv njihovog prisustva s argumentom da "država ima pravo birati tko će u nju doći".
Dok su fizički radnici potrebni tržištu, a nema zakonitih kanala po kojima bi mogli doći, nelegalna je imigracija neizbježna, a za to treba kriviti neefikasnost političara.
Najkontroverznija je tema kulture - što i koliko trebaju imigranti učiniti da se prilagode i asimiliraju. Neki se građani bune, kaže Legrain, i ne prihvaćaju imigrante ni u kojem slučaju, drugi pak od njih očekuju potpunu asimilaciju kulture u kojoj su došli (naravno uz otvaranje slasnih etničkih restorana).
Treći pak prilagodbu vide kao dvosmjernu ulicu, u kojoj se imigranti, logično, moraju više prilagoditi, no i domaćini se moraju modificirati. Svi se, manje više, slažu kako moraju naučiti jezik zemlje u koju su došli.
Građani često ističu opasnosti i negativne strane getoizacije. Kažu kako se imigranti "trebaju prestati družiti samo sami sa sobom i naučiti jezik jer inače nije niti čudno da izazivaju negativne reakcije".
Neki trebaju pomoć sa "asimilacijom", no što napraviti s onima koji ne žele. Koliko daleko liberalno društvo mora ići da bi se prilagodilo onima koji nisu niti najmanje liberalni niti se žele bar minimalno prilagoditi. Mnogi samoproglašeni liberali kažu kako nije svaka raznolikost dobra i kako "ne vide kulturološku vrijednost u obrezivanju (sakaćenju) žena ili stavu mnogih muslimana prema ženama i homoseksualcima".
