Moderni su stanovi, kaže kritičar i teoretičar arhitekture i dizajna Michael Webb, sterilni, bez duše i skupi. Grade se za "one koje se treba negdje potrpati" dok je on čvrsti zagovornik teze da su upravo takve stambene jedinice - jedina održiva budućnost. Idilični život u dalekim predgrađima Webb naziva "štetnom deluzijom" koja "jede" resurse i uništava okoliš, a mladima i većini ljudi koji rade - ne paše.
On sam je imao sreće živjeti u jednom od losanđeleških remek-djela kada su stanovi u pitanju, u kompleksu kojeg je projektirao austrijsko-američki arhitekt Richard Neutra. Neka su njegova zdanja diljem Kalifornije zaštićena kao spomenici kulture.
Tamo je nekada, piše The Economist, živio i Orson Welles. Prostor je moderno isplaniran, kupa se u prirodnom svijetlu, okružen je visokim stablima koja daju hlad i privatnost, a prozori "vuku" lahor s oceana. Oni koji u stanovima žive nerijetko su arhitektu pisali pisma zahvale.
Webb u svojoj novoj knjizi “Building Community: New Apartment Architecture" radi pregled 30 inspirativnih zgrada koje pokazuju smjer u kojem bi se gradnja trebala razvijati.
"Većina modernih stanova je užas. Rade ih kompanije, građevinari i arhitekti koji se boje rizika i na umu im je samo profit. Blokove natrpaju s klaustrofobičnim ćelijama izmđu kojih su uski hodnici. Svjetlost i zrak dolaze samo sa jedne strane, a balkoni su najčešće potpuno neupotrebljivi. Kada pogledate nekadašnja remek djela, kao da je izvor mašte presušio", kaže Webb koji je baš zato, da bi pokazao nerealizirani potencijal stambenih zgrada napravio tu selekciju.
Odabrao je stanove i komplekse od najluksuznijih, do onih građenih za beskućnike. The Economist nadodaje kako knjizi nedostaju fotografije interijera kao i da bi bilo zanimljivo čuti mišljenja ne samo arhitekata, već i onih koji tamo stanuju. Ovdje su neke od zgrada koje je autor analizirao.
CityLife, Milano, Zaha Hadid
Ovi stanovi arhitektice Zahe Hadid čine dio cjeline ograđenog kompleksa CityLife u Milanu, gdje su, osim Hadid, gradili i arhitekti Daniel Libeskind i Arata Isozaki. Uključuje i park te vlastitu podzemnu stanicu. Linije zgrada podsjećaju na mega-jahte ili velike prekooceanske kruzere. Hadid nije zaslužna za interijere, ali je okvirno oblikovala prostore koje su onda dovršavali drugi.
Zamislite, kaže Economist, da dva diva igraju Jengu - i tako je nastao Interlace, kompleks stanova koji su inspirativni, ali i na prvi pogled suludi. Arhitekt Ole Scheeren, koji je mnogo radio po Aziji, bio je tako zasićen visokim neboderima koji su svugdje nicali da kada je dobio narudžbu za 1.040 jedinica, htio je pokušati nešto novo. "Dekonstrukcija nebodera", tako to zovu u svijetu arhitekture. Uključen je i veliki bazen te puno zelenila. Mnogi su veliki i luksuzniji kompleksi poluprazni, pa je Scheeren ponosan što je The Interlace 90 posto popunjen.
Zgrada u njujorškom Harlemu ima 13 katova, a sagrađena je za obitelji slabijeg imovinskog stanja, te nekadašnje beskućnike. Arhitekt David Adjaye rekao je kako ga nije "zadovoljavala ideja da za siromašne sagradi samo nešto "zadovoljavajuće", jer je to uvredljivo". Neki za crni beton i prozore kažu da nalikuje zatvoru, dok sam arhitekt žali da nema balkona ali "takva je bila narudžba". Zgrada zato ima prostorije za radionice, muzej i edukacijski centar za djecu.
V_Itaim, Sao Paulo, Studio MK27
Zgrade često "muči" problem nedostatka privatnosti, no u Sao Paulu to se rješilo griljama napravljenim od perforiranog drveta koje se mogu "povlačiti" po stijenama zgrade time dajući privatnost ali i stalno mijenjajući izgled zgrade čiji su prozori od poda do stropa. Zgrada ima 10 stanova, a kada zapeče jako sunce gotovo su sve stijene zaklonjene rupičastom zaštitom.
