Kalašnjikov, alat u koji građani ove zemlje vjeruju

Prije godinu dana pomorac Filip Zavadlav počinio je trostruko ubojstvo u Splitu automatskom puškom AK 47, slavnim kalašnjikovom, i to onim kragujevačkim, s kojim se ratovalo na Balkanu prije trideset godina.
Krajem prošle godine desničarski terorist, 22-godišnji Danijel Bezuk, izrešetao je policajce i pročelje Banskih dvora, sjedišta hrvatske Vlade takozvanim “mini” kalašnjikovom, oružjem manjih dimenzija i manjeg kalibra, kakvim su se koristile sovjetske specijalne jedinice u Afganistanu i hrvatski specijalci u Domovinskom ratu.
A prošloga tjedna Branko Koloper, poduzetnik iz Šibenika, kineskom je verzijom kalašnjikova ubio četvero ljudi, potom i sebe, nakon čega mu je policija u kući i automobilu pronašla čitav arsenal nelegalnog oružja.

Hrvatska nije, dakle, postala samo zemlja oružane pravde i oružanih atentata, nego i zemlja popularnih kalašnjikova. 
Posjeduju ga klinci desničari, pomorci osvetnici, ali i posrnuli biznismeni. Imaju ga mladi i stari. Netko ga čuva u podrumu svog oca, netko ga nabavlja na crnom tržištu po cijeni od 600 eura, a netko ga čuva u svom kućnom arsenalu, sa streljivom, pištoljima, lovačkim puškama...
I tko je ljut na narkomafiju, i tko je bijesan na vlast, i tko je ogorčen na stečajnu upraviteljicu i svoju poslovnu propast, može se bez problema dohvatiti kalašnjikova i obračunati se sa svim svojim demonima. Amerikanci bi rekli, nije krivo oružje, nego ljudi koji njime ubijaju. Ali opet, ne bi se ni ljudi - mladi, stari, huligani, pristojni - tako lako pretvorili u ubojice da im taj nesretni kalašnjikov, junak našeg doba, nije prigodno na dohvat ruke.

I to više nije slučajnost. Hrvatska je postala mjesto opasnog življenja. Mjesto u kojem oružje leži u svakom podrumu, autu, vikendici ili blatnoj rupi u dvorištu. Postala je mjesto u kojem je svakom poremećenom, frustriranom, ogorčenom liku ili samozvanom osvetniku oružje na dohvat ruke. I to baš kalašnjikov.
A opet, nije to ništa neobično.
Oružjem, i to ne samo kalašnjikovom, ne barataju samo klinci i poduzetnici, nego i političari i saborski zastupnici.
HDZ-ovac Stevo Culej poručio je prije nekoliko godina da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat ima oružje pod kontrolom i pri ruci”. On se navodno obraćao Hrvatima koji žive u “pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom”, ali na kraju je ispalo da ga imaju svi. I u Kutini, i Splitu, i Šibeniku. Pa čak i oni koji su se donedavno ubrajali među “psihički i fizički zdrave”. Stupove društva. Oslonce režima.

Culej, kojemu je policija nedavno oduzela skriveno oružje, poručio je Hrvatima da “bolje čuvaju svoje oružje”. U slučaju da im zatreba. Nije mogao bolje pogoditi.
Njegov saborski kolega Željko Glasnović čak je pozirao s automatskim oružjem na Facebooku, kao borac protiv “odnarođene partije”. 

Automatsko oružje postalo je politički fetiš, statusni simbol, ali i uzdanica (ne)običnim ljudima. 
Količina oružja koje cirkulira Hrvatskom, a još više njegova dostupnost svima, od običnih mladića do nekad uglednih poduzetnika, nametnula se kao prijetnja javnoj i nacionalnoj sigurnosti, kao potvrda o probuđenoj militarizaciji društva koja kreće od političke i medijske retorike do rafalnih egzekucija, postala je izraz kroničnog i sve izraženijeg nepovjerenja u institucije.
Ne samo da se oružje skriva od hrvatske policije, nego se njime udara na hrvatsku policiju i institucije hrvatske države, poput Banskih dvora, a oružje služi kao posljednja uzdanica u onome što napadači smatraju da je bitka za pravdu i svoja prava.
Zavadlav je kalašnjikovom pobio dilere koji su uspješno izbjegavali policiju i pravosuđe, Koloper je kalašnjikovom utjerivao pravdu u stečajnom postupku svoje firme, Bezuk je kalašnjikovom napao ono što je smatrao ultimativnim simbolom svojih problema. Ideoloških, svjetonazorskih, egzistencijskih, ne zna se točno.

Tako se krug zatvara. Političko pozivanje na oružje i javno mahanje oružjem nadovezuje se na nagomilanu frustraciju, nezadovoljstvo, nemoć, pa i psihičku nestabilnost, što onda rezultira javnim masakrima i oružanim napadima.
Očito, jedini onaj kome se vjeruje jest kalašnjikov. Ruski, kineski, jugoslavenski, to je već svejedno.
Kalašnjikove tako čuvaju bivši branitelji, ali i srpski stanovnici sela oko Vukovara, kao i neimenovani muškarac iz Ploča u čijoj je kući policija nedavno pronašla obične i automatske puške te municiju. 
Današnja Hrvatska trideset godina nakon rata počinje nalikovati na devastirano postratno društvo, počinje sličiti zemljama Trećeg svijeta, gdje se frustracija iskaljuje kroz nasilje, a pravda utjeruje kalašnjikovima. 
Kalašnjikov je tako postao najboljim prijateljem svih frustriranih, očajnih, poremećenih, agresivnih... 
Kao što je postao simbolom jedne neuspješne, zapuštene, zatrovane države.