Egipatski Burj Mughayzil glavno je krijumčarsko selo. Prema njihovim izračunima, iz sela je nestalo 2.000 mladih muškaraca i dječaka. Neki od njih su sa svega 11 i 12 godina 'namamljeni' pričama o europskom snu, iako mnogi umjesto toga završe u talijanskim zatvorima optuženi da su radili na brodovima za krijumčarenje, ili poginu tijekom putovanja.
CNN je prema priči dvojice Egipćana, kapetana i jednog člana posade, pokušao rekonstruirati put krijumčarenja djece iz toga malog sela na egipatskom dijelu mediteranske obale odakle se brodovima prebacuju do Sicilije. Tamo na različite načine pronalaze put do Rima, gdje postaju žrtvama droge ili prostitucijskih lanaca.
Na tisuće djece riskira svoje živote i često padaju u ruke trgovcima ljudima, a sve zbog 'ostvarenja sna o boljoj budućnosti za njih i njihovu obitelj'.
Kapetan Mahmud i njegov kolega Muhamed, čija je želja da njihova priča dođe i do članova egipatske vlade kako bi se upoznali sa surovom stvarnošću, objašnjavaju da rade na brodu s 15 članova posade.
"Ako nam egipatska vlada pomogne na bilo koji način, nećemo više prebacivati djecu.“
Putovanje otvorenim morem zna potrajati i po devet dana. Iako je egipatska vlada pojačala snage sigurnosti na obali, krijumčari i dalje pronalaze načine za prelazak na drugu stranu.
Prema priči ovoga kapetana i njegova prijatelja, na malom ribarskom brodu, opremljenom samo jednim motorom, ponekad zna biti 'nakrcano' i po 20 dječaka. S tim malim brodom prebacuju se na otvorenom moru na veći brod koji može primiti i do 600 ljudi.
Svjesno preuzimaju rizik, jer moraju prehraniti obitelj
„To je rizično - kako za brod, tako i za sve na njemu. Možemo biti osuđeni na 25 godina ili pogubljeni, ako se nešto, ne daj Bože, dogodi na brodu ili ako se sve pretvori u smrtonosno putovanje“, nastavljaju priču.
Također riskiraju i godine zatvora ili novčane kazne od 17.000 dolara za svaku osobu koja se zatekne na brodu. A te kazne se mogu popeti i do milijunskih, kažu talijanske vlasti.
No, to je rizik u koji se svjesno upuštaju i kojeg preuzimaju na sebe. Iako, kaže kapetan, za njega i njegove ljude rješenje nije 'ostati i trunuti u zatvoru'.
"Postoje velike i male ribe. Male su one koje su u talijanskim zatvorima, a velike slobodno žive ovdje u Egiptu i Italiji."
Mnogi egipatski roditelji tvrde da su djeca sama odlučila otići, ali mladi Egipćani koji su se 'dokopali' Italije kažu da njihove obitelji očekuju da će nešto raditi kada dođu u Europu i da će slati novce kući.
Drugi pak priznaju kako im se Europa činila kao mjesto na kojem mogu zaraditi za obitelj kojoj je neophodan novac, ali da nisu znali za bande koje trguju s ljudima.
Ima i onih koji tvrde kako su ih krijumčari prevarili praznim obećanjima o mogućnostima na drugoj strani Mediterana. Vlasti obje zemlje su jasne i kažu kako su roditelji krivi i, u najmanju ruku, napuštaju svoju djecu.
Krijumčari su, kaže kapetan Mahmud, jako drski. „Ostavljamo ih ovdje u sumrak, zoru, kad god. Nema veze što znate da riskirate odlazak u zatvor, ali ćete biti plaćeni, vi i članovi posade, sa 10.000 egipatskih funti, odnosno svatko će dobiti po 1.300 dolara. To je mjesečna plaća s kojom članovi posade hrane svoje obitelji. Nakon toga, tko zna? Opet ćete riskirati ili umrijeti od gladi.“
Tisuće egipatskih maloljetnika preplavilo je Italiju, jer iskorištavaju mogućnosti talijanskih zakona koji štite one mlađe od 18 godina, a koji u Italiju dođu bez pratnje. Na brodu pak nisu samo putnici maloljetni, nego često i članovi posade, a kapetan Mahmud kaže da je pod pritiskom njihovih obitelji.
"Ljudi u ovom selu prodaju svoju djecu. Misle, ima nas 10 i nemamo dovoljno hrane za sve. Kada nas bude devet, moći ćemo jesti malo bolje, a ako nas je osam, jest ćemo još bolje. Bolje je da dvoje zatvore, nego da svi zajedno umremo. Svi ljudi u talijanskim zatvorima žrtve su svojih roditelja koji si nisu mogli priuštiti hranu“.
Kapetan je priznao i da osjeća odgovornost za sve koje prevozi.
"Ako se njima išta dogodi, dogodi se i nama. Ako brod tone, utopit ćemo se zajedno“, priča on dok se njegov prijatelj Muhamed pita: „Kako da ne budemo tužni? To su naši rođaci, naša braća, čija lica i dalje vidimo“.
