Eritrejci čine drugu skupinu, nakon Sirijaca, koji brodovima pokšavaju doći u Europu. Ali dok Sirijci bježe od rata, Eritrejci su u bijegu od nečega što aktivisti za ljudska prava prozivaju sistemom službenog ropstva. Naime svi muškarci i neudane žene, između 18 i 50 godina starosti, moraju se priključiti beskonačnoj vojnoj službi.
23-godišnji Benjamin iz glavnog grada Eritreje, Asmere, nakon osam dana boravka u Rimu, odlučio je progovoriti s novinarima CNN-a, "Pobjegao sam iz Eritreje jer nisam želio služiti u vojsci. Dugo vremena sam se sakrivao na različitim mjestima. Moja obitelj je previše patila jer me pokušavala sakriti. Morao sam se iseliti. Moja sudbina je bila takva da sam morao u vojsku, a to nije ono što ja želim. Jedina prilika koju sam imao jest da pobjegnem."
Benjamin je tijekom bijega savršeno naučio engleski jezik, a jedan je od rijetkih migranata koji je pristao razgovarati s novinarima iako je molio da mu ne snimaju lice.
Dan prije ovog intervjua talijanska policija je došla ujutro s buldožerima i srušila barake u kojima se smjestilo dvjestotinjak migranata. Benjaminovu kuću danas čini malo kartona na kojem spava ispod drveta, a njegova priča je nalik mnogim drugima. No on je sretan.
Sve su potrošili na njegov bijeg
Benjaminova obitelj skupila je sve novce koje su mogli kako bi platili 'vodičima' koji su mu pomogli da pobjegne iz Eritreje i putuje preko Etiopije i Sudana do Libije, gdje je završio u gradu Ajdabiyji. Tamo je mjesec dana boravio s vodičima koji su također bili Eritrejci, ali s kojima se nije zbog toga dodatno zbližio.
"Bio je tamo taj užasan čovjek. Jedina stvar koju je želio su bili novci. Nije nas pošteno ni nahranio. Nisam se istuširao cijeli mjesec boravka u toj kući. Smjeli ste ići na zahod jednom dnevno."
Uzeli su im mobitele i sve drugo što su eventualno posjedovali. Benjamin je sa sobom nosio 200 eura, ali su mu uzeli i novčanik i sve dokumente. "Sve što sam imao bila je odjeća koju sam nosio."
Danas kad se prisjeti boravka u Ajdabyju, Benjamin kaže da je to bio 'primjer pakla'. Od tamo je zajedno s ostalim migrantima preseljen u Tripoli, gdje se s još 600 migranata morao stisnuti na ribarskom brodu.
"Motor je 'izgorio' dva ili tri puta i pojas ventilatora se razbio. Ostali smo usred ničega sedam sati... Na tom brodu su svi odustali. Samo smo se molili Bogu da nam pomogne. Neki ljudi su se borili. Neki su sjedili u strojarnici. Mnogu su bili bez svijesti. Bilo je vruće i ljudi su povraćali", prisjeća se Benjamin užasnog putovanja.
On je bio u tijesnoj sobici u potpalublju. "Povraćao sam od trenutka kad sam stupio na brod. Bila je ogromna gužva, ali sam sjeo na prijatelja i lice sam prislonio na prozorčić pa sam mogao disati. Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga. Samo sam osjećao jaku bol."
Nakon 13 sati na moru, čuo je helikopter. Netko je ugasio motor, pa su samo čekali dok ih gumenjaci talijanske mornarice nisu počeli spašavati.
Bijeg prema obećanoj zemlji
Mornarica ih je prvo odvela u prijemni centar na otoku Lampedusi, nakon čega su prebačeni u drugi centar na Siciliji. "Nakon što smo došli do Sicilije, počeli su tjerati ljude da daju otiske prstiju, pa smo odlučili pobjeći."
Prema regulacijama EU-a, migranti se moraju registrirati u zemlji u koju su došli, te ne mogu nigdje drugdje tražiti azil.
Kako bi izbjegli registraciju, Benjamin i njegovi prijatelji izjavili su da idu do obližnje crkve. Ali jednom kad su izašli više se nisu vratili.
Uz pomoć prijatelja koji mu je dao 50 eura uspio se domoći Rima, sa svega sedam eura u džepu. Lokalna crkva je njega i druge migrante nahranila i dala im novu odjeću.
Benjaminov krajnji cilj je da se domogne Njemačke, jer se nada da će tamo završiti školu i pronaći bolji život. Iako ondje nema rodbine i ne govori njemački, 'ludo' se nada da će mu se život posložiti jednom kad dođe do te 'obećane zemlje'.
