Iako na prvu djeluje hladno, svatko tko ga je upoznao ugodno se iznenadi. Simpatičan je, duhovit i otvoren. Voli sport, pa tako dva puta na tjedan igra skvoš.
Nedavno je pretjerao pa je umjesto dva odigrao četiri meča i izgubio dva kilograma. Uživa i u glazbi, a najviše voli slušati Erica Claptona i Vana Morrisona. Po svemu ovome ne razlikuje se možda puno od svoje generacije, ali činjenica je da je on šef najveće oporbene stranke, HDZ-a.
Tomislav Karamarko sa svojom strankom planira osvojiti vlast na idućim parlamentarnim izborima i u ovoj izbornoj godini najviše je na terenu, među ljudima.
Kaže da se voli sa svakim susresti oči u oči, porazgovarati i da za to ima jako puno strpljenja. A za Express je prvi put progovorio o svojem životu, godinama koje su ga obilježile, i kao čovjeka i kao političara, odnosno o javnosti nepoznatim detaljima.
Iako se već godinama u medijima provlači činjenica da je rođen u Kruševu, selu dvadesetak kilometara udaljenom od Zadra, to, ističe Karamarko, nije točno.
"Rodio sam se u Zadru i tamo sam s roditeljima živio do šeste godine. Roditelji su me krstili u Crkvi svetog Šimuna. Baka i djed živjeli su u Kruševu i tamo sam znao odlaziti za praznike. Isto tako vezan sam bio za Knin i Split", otkriva Tomislav Karamarko, kojemu je majka rođena Kninjanka.
A kako mu je tetka živjela u Splitu, sve do ozbiljnih studentskih godina tamo je provodio ljeta. To mu je, kaže, bio drugi dom. No iako je za pretpostaviti, nije postao navijač Hajduka.
Njega, kaže, sve te podjele sjevera i juga, posebno naglašene nakon osnutka Hrvatske, iznimno rastužuju. Zato navija za “repku”. Ipak, kad je u pitanju košarka, navijao je za KK Zadar, pa i za bivšu Jugoplastiku, a u KK Zagreb aktivan je od 90-ih godina.
Svojedobno je bio i potpredsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza. Košarku je u mladosti i trenirao. Haklao je na Pešći, na Medveščaku i na Mladosti. Profesionalno se tom sportu ipak nije posvetio jer mu je škola bila važnija.
"Koliko sam samo tenisica poderao na košarci... No zadnjih nekoliko godina igram skvoš. To je naporan, lud sport. Partner mi je jedan prijatelj, a na terenu se znamo itekako naganjati za rezultat. Također, skvoš mi odlično dođe i kao ispušni ventil - ističe šef HDZ-a koji danas nosi jake, lijepe slike svojeg djetinjstva u Zadru.
U sjećanju mu je također ostala i jedna anegdota. Naime, iz vrtića je bježao dva puta, ali ne da bi išao kući, nego da bi se šetao po gradu, po rivi. Kao dječak u Zadru je imao i prijatelja Slavka, a njihovi roditelji su se družili. I danas mu je jako drago kad ga sretne u Zagrebu.
No Križni put koji je prošao njegov danas 93-godišnji otac i komunistička presija ostavili su trag na njegovoj obitelji. Zbog toga se i sele u Zagreb.
"Sa šest godina stigao sam u Zagreb. Sjećam se da me je majka jedan dan poslala u dućan da kupim voštane svijeće. No ja sam tražio prodavačice ‘šterike’ i nitko me nije razumio. Skupilo se dosta ljudi oko mene dok sam ja objašnjavao što mi treba. Nikako se nismo uspjeli sporazumjeti", govori Karamako koji je u Zagrebu s obitelji živio na Pešći, četvrti u kojoj je živjela radnička klasa koja se borila za život.
Unatoč tome, njemu, kaže, ništa nije nedostajalo. Ni materijalno ni emocionalno.
"Bili smo zapravo prosječna obitelj", nastavlja i dodaje kako je pohađao Osnovnu školu “August Cesarec”.
Bio je odličan učenik, dobar i u matematici i fizici, ali je više preferirao društvene predmete, poput hrvatskog, povijesti... No zbog društva ili, kako on voli reći “klape”, nakon osnovne škole upisuje Školski centar za elektrotehniku u Klaićevoj ulici.
Ubrzo je shvatio da to nije za njega, ali je tu školu na kraju završio. Prijatelji su mu u to vrijeme izrađivali pojačala i zvučnike te mu je to bilo interesantno, ali se na kraju ipak vratio prvoj ljubavi - humanističkim znanostima.
Upisao je Filozofski fakultet, smjer povijest. Tijekom studija je i radio kako bi zaradio džeparac.
"Preko praznika sam tako istovarivao kamione i popisivao brojila za Elektru. Sjećam se, baš od tog Elektrina honorara kupio sam neke knjige i country gitaru Yamaha", kaže Karamarko, kojega su glazbeno obilježile 80-e godine i novi val.
Slušao je Azru, grupu Film, a opus Drage Mlinareca, onaj kantautorski, kao i onaj iz grupe 220, kompletno je poznavao. Mlinareca je, kaže, svirao i pjevao. Uz njih, najviše je slušao U2 i Erica Claptona, kojega i danas sluša, Johna Hyatta i Van Morrisona.
"Petkom sam redovito išao na koncerte u Studentski centar, zatim u klub Pauk na Savi, pa u Kulušić i Big Ben, gdje su koncerte održavali Azra, Boa, Film, Buldožer... Imao sam i dugu kosu, to je bilo takvo vrijeme, jedna zapravo lijepa faza života. Svu tu glazbu koju sam tada slušao i danas slušam. No ono što me danas pomalo iznenadi jest kad vidim da su ti moji idoli danas 70- godišnjaci", kaže Karamarko.
Uz to što je s prijateljima znao nastupati u kvartovskim podrumima svirajući ritam gitaru, bio je i u Katoličkom zboru “Mi”. Riječ je o pokretu katoličke mladeži koji se pojavio početkom 80- ih godina.
Mladići i djevojke okupljali su se tako svake subote uvečer na misi u Crkvi svete Katarine na Gornjem gradu. Pjevalo se i sviralo, a misu je vodio velečasni Vlado Magić.
U početku ih je bilo sedamosam, ali ubrzo su im se pridružili prijatelji iz ostalih vjeronaučnih zajednica pa je na misi znalo biti i do tristotinjak mladih.
"Moj prijatelj Stipe, pa Cvitko, Luka iz Splita te Ante iz Tovarnika činili su prvu ekipu", sjeća se Karamarko, kojega je odlazak na hodočašće kod Pape u Vatikan 1982. godine stajao oduzimanja putovnice.
Naime, sjeća se da je u rješenju pisalo da mu se pasoš oduzima zbog rušenja ugleda SFRJ u inozemstvu. Razlog je bio taj što su se našli ispod hrvatske zastave bez petokrake koju je na Trgu svetog Petra donio jedan stranac.
"Pisalo je da mi je putovnica oduzeta 1984., a nije nego 1982. Vraćena mi je tek 1989. ili 1990. Zbog toga sam imao i problema sa zapošljavanjem jer sam dobivao odbijenice. Ipak, 1989., zahvaljujući dvojici dobrih svećenika, zaposlio sam se u Državnom arhivu i pripremao se za posao povjesničara arhivista. Bio je to krasan posao za prvo radno mjesto, miran, bez prevelike gužve i stresa", otkriva Tomislav Karamarko.
I njegov šef, kako je znao reći u neformalnim razgovorima, prepoznao je talent današnjeg šefa HDZ-a kao arhivista i nikad nije prežalio njegov odlazak iz Državnog arhiva. No te 1989. godine Karamarko je imao druge planove. Iz jedne gotovo samostanske atmosfere odlučuje se politički angažirati. Sušta suprotnost, reći će.
"Više nije bilo mira i tišine, a pogotovo ih nema sad. Ali ja sam išao za idejom Hrvatske i mogu reći da je Hrvatska moj san. Borbu za našu zemlju nisam mogao izbjeći, kako onda, tako ni danas. Očekujem da ćemo dobiti povjerenje građana i preuzeti odgovornost za upravljanje državom te ću se onda imati prilike još intenzivnije boriti za bolji život svih naših građana", govori Karamarko.
Priznaje da je te godine bio i na osnivačkoj skupštini liberala, ali odlučio se za HDZ. Čitao je, kaže, knjige dr. Franje Tuđmana, a posebno su ga oduševile “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” - knjiga koja objašnjava niz neriješnih pitanja, te knjiga “Velike ideje i mali narodi”.
"Prelistavajući ih rekao sam si: ‘To je to’. Tako sam 17. lipnja 1989. bio pred hotelom Panorama gdje se trebao osnovati HDZ. No kad sam došao, pisalo je na ulazu da je sastanak odgođen. Tada je jedan dio ljudi otišao na Jarun, a ja nisam znao za to. Ostao sam pred Panoramom, razočaran... No početkom listopada 1989. godine učlanjujem se u Hrvatsku demokratsku zajednicu u prostorijama tiskare Azur u Novoj Vesi, u vlasništvu pokojnog Josipa Zebića", govori Karamarko.
Ta tiskara je prije “barake” na Savi bila okupljalište HDZ-ovaca. Vrata tiskare tada mu je otvorio jedan bradati čovjek, odnosno Ivan Bobetko. Pitao ga je li siguran da se želi učlaniti, a kad mu je odgovorio potvrdno, rekao mu je: “Tu ti je kamion pun Glasnika HDZ-a, kad to istovariš, možeš se učlaniti u stranku”.
Karamarko se uhvatio posla i pola sata nakon obavljena posla imao je iskaznicu u džepu. Iz stranke se, naime, nikad nije ispisao, ali mu je na neki način bilo zamrznuto članstvo. Jadranka Kosor tako mu je svojedobno predala obnovljenu iskaznicu.
"Nikad nisam bio u mladeži stranke, bio sam zapravo na granici mladeži i seniora", kaže Karamarko koji je sa samo 34 godine, na svoj rođendan, postao načelnik Policijske uprave zagrebačke.
Zapovijedao je s više od 5000 ljudi, a u sastavu PUZ-a bila je i proslavljena specijalna jedinica Alfe. U to vrijeme Alfe su pola mjeseca bile u borbenom djelovanju, a pola mjeseca su pomagali u održavanju javnog reda i mira.
"Nije bilo lako, ali nosio nas je veliki entuzijazam", kaže šef HDZ-a.
Te 1993. godine ulazi u konflikt s pojedincima jer je procesuirao kaznene prijave za Gradske podrume, Astru, Croatia bus...
Dolazi, kaže, nekima na zub i istodobno biva izložen napadima jedne stranačke frakcije.
"Bio sam bijesan i razočaran. Nisam mogao gledati kako neki sjede u Zagrebu i privatiziraju imovinu, dok drugi pogibaju na ratištu", kaže Karamarko, koji je u svemu tome imao potporu dr. Franje Tuđmana.
Dva puta je bio kod njega na razgovoru, a jednom kasno navečer i u kući prvog hrvatskog predsjednika. Podupirao ga je, kaže, u borbi protiv mutne privatizacije, a to potvrđuje i činjenica da je u MUP-u ostao sve do 1998. godine. Naime, 1996. godine postaje doministar za pravne poslove i kadrove.
"Kod dr. Franje Tuđmana mogla se osjetiti naglašena briga o ljudima. Iako ga nisam dobro poznavao, na mene je ostavio dojam emotivne osobe. Pa plakao je kad se dizala hrvatska zastava... Bio je emotivac i veliki državnik koji se nije bavio tričarijama", ističe Karamarko koji je, pak, 1998. izvisio.
Tada odlazi u Hrvatski autoklub, gdje se zadržao dvije godine. Nakon toga pomaže Stipi Mesiću u predsjedničkoj kampanji, on mu je zapravo bio šef kampanje.
No, kaže, tada se kod Mesića prvi put susreće s naglašenom ljevičarskom ideologijom, čime ostaje neugodno iznenađen. Pobjedom Stipe Mesića, Karamarko je završio na Pantovčaku, kao predstojnik Ureda predsjednika.
No tamo se zadržao jako kratko, samo petnaestak dana. Ubrzo, naime, postaje predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost u Jurjevskoj ulici. Iako se još nije razišao s Mesićem, htio se, kaže, osamostaliti.
"Do razlaza dolazi kad sam vidio ekipu koju je kao predsjednik okupio oko sebe. Njegov novi tim mene je smatrao desničarem, uljezom. Zbog svega toga 2002., na Uskrs, dajem ostavku na mjesto predsjednika UNS-a. Mesić je moju ostavku iskomunicirao kao neslaganje s nekim rješenjima. A pravi razlog su bile nepremostive ideološke razlike. Više nisam mogao biti dio toga", rekao je Karamarko, koji potom s prijateljem osniva tvrtku Soboli.
U Soboliju se zadržao ni dvije godine jer ga je te 2004., nakon afere “Helena Puljiz”, nazvao Ivo Sanader i zamolio da preuzme mjesto šefa POA-e. S Mesićem sve do tada nije komunicirao.
"Jednu večer, blizu ponoći, Sanader i Mesić zvali su me u Ured predsjednika. Nagovarali su me da pristanem. Moj preduvjet je bio da provedem depolitizaciju službe i da imam autonomiju u kadroviranju. Složili su se i ja sam pristao", kaže Karamarko, koji je tada vanjsku i unutarnju službu objedinio u Sigurnosno obavještajnu agenciju SOA-u.
No iako je niz godina proveo u službama, one mu kaže ne nedostaju. Ističe da je, kad je otišao, zaključao sve što je znao.
"Nisam mahao papirima niti ću ikad mahati", poručuje kandidat za premijera na predstojećim izborima.
Uskoro opet dolazi do promjene u njegovu životu. Riječ je o 2008. godini, kad je u listopadu ubijena Ivana Hodak, a malo poslije i Ivo Pukanić. Sanader ga je pozvao u Vladu, za ministra unutarnjih poslova.
Priznaje da je razmišljao bi li prihvatio tu odgovornost. Sve je prelomila poruka jednog prijatelja: “Ako ne pristaneš, reći će da se bojiš”. Sa Sanaderom je, kaže, bio u specifičnim odnosima.
Kaže da je bivši premijer, a današnji zatvorenik, cijenio njegovu principijelnost i uvažavao njegove stavove. U to vrijeme Karamarko je bio najpopularniji ministar uz ministra turizma Damira Bajsa.
Bajsu su u to vrijeme kolege nadjenule nadimak Bog Sunca Ra jer je popularnost stekao zahvaljujući suncu, odnosno dobroj turističkoj sezoni.
Ali i kao ministar unutarnjih poslova Karamarko nailazi na probleme. U to vrijeme mijenja se ZKP i počinju “tvrde” obrade.
"Negativac postajem obradom Riječkih tržnica. A sve je počelo s Kamionima, Podravkom... DORH je pokrenuo procese u aferi “Kamioni”, ali kad je policija tražila da DORH istraži slučajeve Riječkih tržnica i Podravke, tu je sve stalo. Jadranka Kosor vodila je to selektivno, a ja sam pokušavao da se zakon primijeni na sve", kaže šef HDZ-a koji je stranku preuzeo upravo od Jadranke Kosor 2012. godine.
Nakon gubitka parlamentarnih izbora, 2011., primao je brojne pozive da se kandidira za šefa HDZ-a. Jedan dio članstva bio je mišljenja da se stranka totalno svjetonazorski pogubila - nije se znalo jesu li pučani ili liberali.
Karamarko 2012. godine preuzima HDZ, a nakon malo manje od godine dana Visoki sud časti izbacio je iz stranke Jadranku Kosor. Iako je ona za izbacivanje optuživala samog Karamarka, on kaže da nije bio sklon pokretanju tog postupka. Međutim, nakon niza kršenja statutarnih odredbi većina u stranci bila je za isključenje.
"Jadranka Kosor je samu sebe isključila iz stranke, a kako je svojedobno rekao jedan moj prijatelj, to je učinila odmah nakon prvog kruga unutarstranačkih izbora. Kad je vidjela da ne ide u drugi krug, napustila je dvoranu, a da nije čestitala pobjedniku. Nakon toga počinje njezin obračun sa strankom i članstvom kroz medije. Okidač je bio intervju u Globusu, a s terena su stizali zahtjevi da se nešto napravi, pa je stegovni sud pokrenuo postupak", kaže Karamarko i dodaje kako se uvijek nasmije kad čuje njezine izjave kako ga je ona primila u stranku:
"Niti sam je ja izbacio niti je ona mene upisala."
Otkako je preuzeo HDZ, Karamarko je stalno, kako voli reći, na terenu. Bitno mu je da s članstvom porazgovara, pa je zato i “žrtvovao” odlaske u Hrvatski sabor.
"Zaključio sam da se stranka treba vratiti korijenima. Moj slogan bio je ‘nepoštenje, korupcija i kriminal van, a poštovanje i domoljublje unutra’. Te 2012. nagovarali su me da se kandidiram. Pristao sam. Imao sam jasan stav o tome kuda i kako stranku treba voditi. Zato smo vrlo brzo revitalizirali stranku. Povratak temeljnim vrijednostima dr. Franje Tuđmana, rad na terenu i redoviti susreti s ljudima pokazali su se pobjedničkom formulom. Zbog toga sam žrtvovao i odlaske u Hrvatski sabor jer su mi susreti s ljudima na terenu najvažniji. Ali upravo zbog toga ćemo dobiti i pete izbore u nizu, one parlamentarne", zaključuje šef Hrvatske demokratske zajednice.
