Nogometna groznica, poput svih epidemija, dosegavši nekidan u Zagrebu svoj vrhunac, jenjava, za koji dan će ostat samo sjećanje na nju, a svatko će se vratiti u svoju svakodnevicu. Nogometaši u svoju, a navijači u svoju. Te dvije svakodnevice inače ni po čemu nisu slične ni bliske, njihove akteri ne jedu isti kruh, spajaju ih samo bljeskovi u vremenu poznati kao utakmice. No, uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije i pozitivna energija koju je ona emitirala iz Rusije neće se moći prenijeti na Hrvatsku i hrvatsko društvo, niti će to biti okidač za promjenu nabolje, kako se to ovih dana može čuti iz raznih usta.
Nisu to bili, podsjetimo, ni nogometna bronca iz Francuske, ni sva zlata, srebra i bronce rukometaša, vaterpolista, sestre i brata Kostelić, ni Wimbledon Gorana Ivaniševića, niti ijedan drugi uspjeh hrvatskih sportaša. Stvari naprosto ne funkcioniraju tako, nažalost. Kako se ono kaže, hrvatski sport drumom, a hrvatska država i društvo šumom. U ekonomskom, sirovo materijalnom smislu od sporta koristi ima samo relativno uzak krug – sami sportaši, sportski savezi, menadžeri, proizvođači opreme, televizije, dobitnici na kladionicama... Za sve ostale, a naročito za navijače na tribinama i pred televizijskim ekranima, sport je uglavnom neškodljiva cugica. Super je dok drži, triježnjenje je bezbolno, ne stvara ovisnost. Međutim, nacionalni ponos nabildan na sportskim uspjesima nekog tima ili pojedinca mnogo je nestabilniji, lomljiviji i kratkotrajniji od nacionalnog ponosa nabildanog, recimo, na ekonomiji, radu, visokom životnom standardu, poštovanju ljudskih prava, znanosti ili kulturi. Što se potonjeg tiče, Hrvatska ima razloga uglavnom za sram.
Kako bilo, na rubovima fantastičnog uspjeha nogometaša moglo se čuti mnogo toga što nadilazi sport. Čulo se, tako, da je Hrvatskoj potreban ujedinitelj s osobinama Zlatka Dalića, govorilo se o jedinstvu, zajedništvu, hrvatstvu, svašta se još tu moglo čuti. Koga ili što bi trebao ujediniti taj zasad nepoznati super-ujedinitelj, nije baš najjasnije. Hrvatska u današnjim granicama formalno je teritorijalno ujedinjena prije 75 godina. Tada je predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske Vladimir Nazor „Odlukom o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj“ od 20. rujna 1943. ništavnim proglasio prethodne ugovore Kraljevine Jugoslavije i tzv. Nezavisne Države Hrvatske s Italijom, kojima su Istra, Dalmacija i otoci pripali Italiji.
Tu odluku dvije godine kasnije u cijelosti je potvrdila i oživotvorila narodnooslobodilačka vojska porazivši njemačke i domaće naciste.
Pokušaj priključenja Hrvatskoj južnih dijelova BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, što je bila fiks ideja prvog hrvatskog predsjednika, kao što je poznato neslavno je propao, i malo je vjerojatno da će se u skorijoj budućnosti to opet pokušati.
Što bi onda trebao ujediniti taj budući ujedinitelj? Hrvate, hrvatske građane? Čini mi se da Hrvatima i hrvatskim građanima ne treba jedinstvo već socijalna i politička jednakost te suglasnost oko pitanja važnih za funkcioniranje suvremenih društava i država. Pravo na rad i zaradu kojom svatko „može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“, pravo na socijalnu sigurnost, pravo na zdrav život i okoliš i ostala važna pitanja definirana su Ustavom RH, no postizanje suglasnosti u vezi njih pokazalo se svih ovih desetljeća hrvatske neovisnosti nemogućim poslom.
Ne pamti se, naime, da je nepoštivanje tih prava ili njihovo kršenje od strane državne administracije ikada uzburkalo ovo društvo, da su hrvatski građani prepoznali u tome opasnost za sve njih, bez obzira kojem političkom spektru, kojoj naciji, kojem svjetonazoru pripadali, te da su zbog toga podigli glavu, glas i zajedno, gnjevni, izišli na ulice. Tu nije bilo ni jote od „jedinstva“ o kojem se danas trubi na sav glas i zazivaju ga mnoga usta. I sva je prilika da najglasniji među njima zapravo misle na uniformiranost, da „jedinstvo“ zapravo znači brisanje svjetonazorskog, kulturnog, nacionalnog, vjerskog, političkog i drugog šarenila, da „jedinstveni“ mogu biti samo ekstremno desni Hrvati, nacionalisti, rimokatolici, dok su svi ostali izrodi, izdajnici, neprijatelji, i neka izvole otići iz Hrvatske.
Kako to izgleda kad netko iskoči iz takvog „jedinstva“ vidjelo se ovih dana na primjeru četiri hrvatske glumice koje su kazale koju o skromnim vokalnim mogućnostima trubadura ekstremne desnice i utjelovljenja hrvatstva, te bezgrešne suštine kako je Milan Kundera u „Umjetnosti romana“ definirao ruskost. Poput ruskosti, nijemstva ili poljštva, i hrvatstvo je nedodirljiva, bezgrešna suština zaštićena od svih optužbi i kritika. A kako to izgleda kad netko oskvrne hrvatstvo, pokazale su reakcije trubadurovih sljedbenika na zapravo benignu zafrkanciju spomenutih glumica na Facebooku. Te reakcije bile su zastrašujuće, pune neprijateljstva i mržnje. I upravo je s tim u (sasvim slučajoj) vezi bilo ljekovito pročitati dijelove intervjua koje je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i minhenski nadbiskup, kardinal Reinhard Marx dao tjedniku Die Zeit, a prenijeli ga neki hrvatski portali. Citirajući svetog Ignacija Lojolskog koji je kazao kako je “vrag neprijatelj čovjeka jer nam drugoga prikazuje kao neprijatelja”, Marx objašnjava da je upravo to učinak populizma. “Najprije nas zastrašuje, onda izaziva nepovjerenje, zavist, neprijateljstvo i mržnju, a na koncu možda i nasilje i rat”, kaže Marx i dodaje da se ne može biti nacionalist i katolik.
Možda se to ne može u Njemačkoj, ali se u Hrvatskoj nažalost može. U Hrvatskoj su ta dva pojma u čvrstoj ljubavnoj vezi, a često su i sinonimi.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
poserem se na nogomet, nogometaše i navijaće, svi skupa su pederčine