Kopal: Kicoš koji Plenkoviću puni glavu bizarnim idejama

U vrijeme velikih iskušenja Andreja Plenkovića jedan se čovjek pojavljuje kao stručni, znanstveni tumač njegovih taktika, uspona i padova, i pritom u pravilu izaziva podsmijeh. Čini se da mu je ambicija izgledati kao James Bond, ali outfit mu ipak vuče prema stilu inspektora Jacquesa Clouseaua. 

Naočale kakve je Elton John nosio osamdesetih; neobična frizurica, bizarne odjevne kombinacije i čudnovat rječnik izazivaju pozornost – tko je taj vintage kicoš, kojemu nedostaju samo Clouseauov 'trenčkot' i legendarni šešir iz kolekcije Pink Panter, da može ravno na maskenbal… 

Poteškoća je u tome što najpoznatiji „podatkovni znanstvenik“ (rečeno na razumljivom hrvatskom, data scientist) ne ide na maskenbal i ne zabavlja se nego, prema našim spoznajama, puni premijerovu glavu bizarnim idejama koje bi s vremenom mogle postati opasne. Slavan je postao kad je, u vrijeme u kojem su i djeca znala da stranačka desnica bojkotira Plenkovića na EU izborima, podbačaj umjerene struje objasnio teorijom o „crnom labudu“ – nepredvidljivoj kataklizmi. 

Tu je „nepredvidljivu kataklizmu“ naš tjednik najavljivao nekoliko tjedana prije jer je opstrukcija Plenkovića mogla biti tajna i misterij samo za potpune političke slijepce, pa je Kopal nasmijao javnost. Sintagma je, međutim, zaživjela. Promotor „crnog labuda“ je, tvrde naši izvori, i autor zamisli o masovnom nadzoru mobitela u vrijeme ove epidemije. 

To je mjera koju je uvela samo Slovačka; nije ju – kažu sugovornici iz redova oporbe – uveo ni neizlječivi ljubitelj izvanrednih mjera Janez Janša; nema je ni Vučić, nije ju uveo čak ni „diktator“ Viktor Orban, pa je nejasno zašto bi imala smisla kod nas, to prije što njome možete nadzirati samo stanovništvo koje je u samoizolaciji, ali ono je zbog malog broja testova, prema svemu sudeći, manjinsko u odnosu na one koji doista nose virus. 

One su ipak predložene iz dva razloga. Da ostave dojam kako je gospodin Kopal suveren u sigurnosnoj ekspertizi (u područjima u kojima je neupućen, Plenković se jako uzda u ljude kojima vjeruje, bez obzira na njihovu javnu reputaciju, poput Martine Dalić), i drugo, da ojačaju atmosferu izvanrednog stanja i izgradnju kontura spasitelja nacije; iz tog ozračja pseudoratnog stanja lakše je modelirati lik vođe, dobiti izbore… 

- Kopal je, radio sam s njim, dobronamjeran čovjek - kaže jedan naš sugovornik iz MUP-a, dodajući da „voli biti ekspert i tamo gdje to nije. Narcisoidan je, i to je kod njega uočljivo. 

Ekscentričan je i voli se pokazivati, predaje na mnogo privatnih škola. Ima jednu humanu notu, koju krije, ne znam zašto. On ima široko teoretsko znanje, iz kojeg je odlutao na područja koja ne poznaje. Upušta se u tumačenja i onoga što zna i onoga što ne zna. Tehnički je, unutar sigurnosnog sustava, koristan, tu zna znanje. Preko toga ne. Čitav niz primjera upućuje na to da on ne razumije neke aspekte političke ili socijalne situacije; stvari najčešće tumači binarno – ima struje, nema struje; dobar momak, loš momak. 
Sklon je pojednostavljivanjima. Reći će: 'Dogodio se crni labud', a ne, točno i jednostavno: 'HDZ ima frakciju', Mislim da on na taj način, posezanjem za ezoteričnim rječnikom, malo i kalkulira, radi poziciju za sebe, slika svoj lik kao čovjeka koji je iznad, koji zna objasniti. U ovim mjerama prepoznaje se i, rekao bih, jasno se prepoznaje njegov rukopis. Ali mislim da u svemu nema zlu namjeru“, završava naš sugovornik. 

Poslovično, ni put u pakao nije popločen zlim namjerama. Koliko takve „igre“ mogu biti opasne, svjedoči film „Krojač Paname“, snimljen prema romanu Johna le Carrea. U njemu diplomat i profesionalni obavještajac koji nema pravog posla iz Paname u središnjicu CIA-e šalje sve dramatičnija izvješća – ona su najprije malo dramatizirana, a onda i potpuno izmišljena - jer mora opravdati svoju misiju i plaću, odnosno lagodan život koji vodi plaćom koju prima za posao kojeg nema. Ta izvješća s vremenom postaju sve dramatičnija, pa na kraju proizvedu pravi rat. 

Tako bi nas postupno navikavanje na mjere farsične diktature moglo dovesti do stanja u kojem ćemo se probuditi u pravoj – a nećemo ni shvatiti kako nam se to dogodilo. Ovaj scenarij je to vjerojatniji – iako, realno govoreći, trenutno nije realističan – jer se paralelno uz nadzor mobitela suspendiraju i mnoga druga ustavna prava građana, što bi, imamo li na umu horizont duge recesije i političkoga kaosa koji iz nje može nastati, moglo biti vrlo opasno, možda pogubno. 

Robert Kopal rođen je u Rijeci 1964. godine. U CV-u mu piše da je: znanstveni suradnik; profesor visoke škole u trajnom zvanju; posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za nacionalnu sigurnost. Državni tajnik MUP-a RH; dekan Visokog učilišta Effectus - studij financije i pravo; predavač i gost predavač na više visokih učilišta u RH i inozemstvu te na programu CROMA EduCare (Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika); savjetnik Uprave IN2 Grupe za R&D/znanstveni savjetnik; Chief Science Officer u IN2data; obavljao je poslove glavnoga obavještajnog analitičara MUP-a RH; viši menadžer u POA-i i SOA-i; objavio 11 knjiga u RH i inozemstvu ("Ekonomska analiza međunarodnog terorizma"; "Teorija igara", "Tehnike kompetitivne analize" i dr.); autor više poglavlja u knjigama te 60+ stručnih i znanstvenih radova u RH i inozemstvu; voditelj i predavač na 100+ poslovnih i analitičkih radionica u RH i inozemstvu (trenirao policijske službenike 11 država); dizajnirao nekoliko specijaliziranih informacijskih sustava; certificirani trener obavještajne analitike i analitičkog SW – 20+ certifikata… 

Tu moramo stati (ima toga još oho-ho) jer ta biografija izgleda kao životopis člana HAZU i, nema sumnje, djelovala je impresivno na Plenkovića, ali nemamo dovoljno prostora za nabrajanje svih njegovih postignuća, pa ćemo se osloniti samo na pisanje biografije iz naših izvora, dakako - posve pouzdanih. Kopal je, ide priča iz naših izvora, došao u policiju na preporuku Vjeke Brajovića, utjecajnog policajca/milicajca. 

"To je bila dovoljno jaka poluga. Kako i ne bi?! Brajović je u komunizmu bio šef SUPova Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere. U njegovu uredu, tamo još 1990. i prije sloma socijalizma, kavice su pili gotovo svi hrvatski emigranti, friški povratnici. I onaj najgori, najprimitivniji soj. Kasnije se Brajović, podrijetlom Crnogorac, brinuo za sigurnost predsjednika RH dr. Tuđmana i općenito postao ultravažan tip. Prvi izborni slom HDZ-a, onaj iz 2000., Kopal je dočekao u odjelu analitike krim-policije. Bavio se informatikom. Rekli bi - logističar, a ne sigurnosni analitičar. Njegovo je bilo da kompjutori rade, a podacima i zaključcima bavili su se neki drugi iz odjela. A ambicioznom i samodopadnom tipu poput njega nije se baš dalo samo se baviti tehnologijom. Nema tu prave informacije, pa nema ni neke moći. 

Prilika mu se ukazala kad je napravio neki softver za objedinjavanje operativnih podataka, što je olakšalo posao policijskim analitičarima. Uskoro je, u prilično nerazjašnjenim okolnostima, iz MUP-a prešao u POA-u, tadašnju sigurnosnu službu, kod notornog šefa Franje Tureka. To je bilo u ono doba histerične potrage Vlade RH za odbjeglim generalom Antom Gotovinom, koja nije baš imala nekog rezultata, a stvarala je neviđene pritiske oporbenog HDZ-a i klijentelističkih udruga branitelja na SDP-ova premijera Račana. Općenito, one jako instrumentalizirane desnice. Nije prošlo dugo, a Kopal se neviđeno osramotio kao suautor tzv. prezentacije, zapravo Power-point promocije, čiji je glavni zaključak bio da su hrvatski novinari strani špijuni i odgovorni za pritiske međunarodne zajednice zbog Gotovine. Taj glupi skandal i danas ga prati kao duh Hamletova oca…" 

Kopalova karijera, dakle, ima više elemenata farse no što bi si obavještajac od formata dozvolio. HDZ je Kopal otkrio negdje u vrijeme Karamarka. Fore vezane uz meta-data, algoritme, internet of all things, metriku i sl. počeo je prodavati ekipi koja ga je većinu vremena gledala u čudu... Imao je i nekih uspjeha. Neki su ga, primjerice Davor Božinović, kad je stigao u MUP, gurnuli daleko od sebe i zamolili da ode s mjesta državnog tajnika. Onda se pojavio kod Plenkovića… 

HDZ ima uhodanu praksu. Kad netko iz obavještajnog aparata postane suvišan, ima siguran zaklon u HDZ-u ili kod Bandića. Na tim lokacijama njegova znanja naglo postaju korisna. Sjećamo se kako je Tomislav Karamarko, kad mu je nedostajalo ruku za saborsku većinu, iz Pupovčeve stranke naglo mobilizirao zastupnika koji je rat proveo u Krajini. 

Kako? Pa to je nejasno samo djeci. Milan Bandić, pak, u Zagrebu je – kako je otkrio kolega Pandžić – na visoke plaće zaposlio niz policajaca i ljudi iz sigurnosnog sustava. Time je dobio neku vrstu privatnog obavještajnog sustava koji će mu uvijek na vrijeme sugerirati postojanje izvida, nadzora i drugih tajnih radnji sustava prema njemu i njegovim pajdašima, zbog čega je uvijek korak ispred institucija sustava. 

Kako smo rekli, ideja nadzora mobitela – koja je izazvala užas oporbe, čak i ovakve, operetne, kakva je uglavnom naša – ne mora biti fatalna, ali kao uvertira zvuči vrlo ružno, to prije što je ona samo dio paketa restriktivnih mjera kojima se, u ime nacionalne sigurnosti, ograničavaju prava. 

- Takve su mjere smislene kod anonimnog praćenja mase mobitela, kad imate prirodnu nepogodu pa, recimo, želite utvrditi koliko se ljudi nakon potresa ili poplave smjestilo na neku lokaciju kako biste znali koliko trebate poslati pomoći, civilne zaštite, vatrogasaca, liječnika, šatora itd. Takvu su mjeru imali Izraelci, pa im ju je ukinuo ustavni sud, dok nad njom ne uspostave parlamentarni nadzor... Inače, izvanredne mjere imaju više skrivenih zamki. Kad se jednom uvedu - to je prvo - teško se derogiraju. 

Izrael je uveo određena ograničenja zbog rata davne 1948. godine. Kad ih je ukinuo? Nikad. Još su na snazi, uz neke sitne iznimke. Druga su poteškoća naknadne sudske tužbe zbog šteta nastalih provedbama mjera. Danas je većina spremna zbog zdravlja zažmiriti na striktnu provedbu zakona, ali sutra će neki obrtnik, uništen zabranom rada, na sudu tražiti odštetu, a sud će utvrđivati je li zakon provođen ili nije. 

Što ako sutra Arena tuži državu zbog mjera Stožera – rekao nam je dobro upućen izvor. 

- Kod nas se masovno anonimno praćenje mobitela stalno brka s individualnim praćenjem - nastavlja drugi naš izvor, pravnik, koji je htio ostati anoniman, dodajući da se prikupljanje podataka koristi u ime nacionalne sigurnosti., - Čemu nacionalna sigurnost? Kakve ona veze ima s tim da meni netko prati mobitel - kaže on.

- To je sumnjivo. Ili ne znaju posao ili tu žele nešto progurati... Nadam se i želim vjerovati da u ovom slučaju ne znaju svoj posao. S druge strane, imate Južnu Koreju, koja ima masovna testiranja građana. Ako ti kod nas imaš 20.000 građana u samoizolaciji, a bježi ih 1000, možeš kontrolirati 1000, koja, usput budi rečeno, može ostaviti mobitel doma. 

No kod nas imaš velik broj ljudi koji nisu testirani a imaju virus. Prevelik je broj testiranih da bi nadzor imao smisla i medicinskog opravdanja. To mjeru čini besmislenom. Koliko je to glupo, govori i činjenica da to nisu izglasali iako Sabor radi. Mogli su. Usto, dok se ona ozakoni, epidemija će vjerojatno proći... 

Pored toga, ni policija ni službe nisu za ovu mjeru. Ograničavanje ljudskih prava ide na vrlo širokoj fronti, i zbog svoje plošnosti i hitnosti postupanja koju diktira pandemija – a koje se mogu razumjeti – ne djeluju radikalno, ali mogu biti. Ustavnost i zakonitost treba čuvati kao zidine grada, tvrdili su još i stari Grci. Procedura je u demokratskoj pravnoj državi ono isto što je imunitet u zdravstvenom sustavu, obrana zdravlja cijelog organizma. 

Sudac Ustavnog suda Andrej Abramović – mlad i upućen stručnjak, koji se nikad nije libio izdvojiti svoje mišljenje, a u slučaju zadnjih mjera aludirati i na konzervativizam ili, bolje rečeno, bojažljivost naših ustavnih sudaca, koji se ponešto pretjerano brinu o vlastitom komoditetu - ocijenio je ovih dana da idemo prema nedopustivom ograničenju ljudskih prava, odnosno nepotrebnom kršenju procedure. 

Na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite ne mogu se, prema njegovu mišljenju, prenijeti ovlasti svih tijela jer to znači suspenziju demokracije. 

"Kakve će posljedice takvog postupanja biti u odnosu na borbu s epidemijom", zapitao se u tekstu koji je objavio na jednom specijaliziranom portalu pa odgovorio: 

"Ne znam kazati i ne usudim se prognozirati. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na Ustavom zajamčena ljudska prava - to sam sasvim siguran. Već su izigravanje važećih i zakonskih normi, pravna nesigurnost, stvaranje uvjerenja u javnosti da sve može ‘i ovako i onako’ udar na ljudska prava sami po sebi. Nažalost, ima i praktičnih, već vidljivih posljedica. Pod krinkom brige za građanstvo uvode se mjere koje sasvim sigurno krše ljudska prava. Nezakonito ili metazakonito. 

Primjer prvi. Dana 23.ožujka 2020. godine Stožer civilne zaštite RH donio je ‘Odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH’, prema kojoj se ograničava kretanje na hitne službe, opskrbu i dostavu, uvode propusnice etc. Sasvim je nedvojbeno da se tom odlukom ograničavaju ljudska prava. Prvi problem je da mjeru donosi Stožer civilne zaštite, ali u Zakonu o sustavu civilne zaštite takva mjera nije predviđena niti je zakon dopunjen u tom smjeru ad hoc novelom od 18. ožujka 2020. godine. 
Da bi se mjerom mogla ograničavati ljudska ustavna prava, mjera ograničenja mora biti zakonom predviđena i mora je odrediti nadležno tijelo. Ako nije predviđena, mora biti donesena u zakonodavnom postupku i u predviđenoj proceduri. Kao što je gore već rečeno, sam zakon nalaže da prije donošenja mjera reakcije najprije treba proglasiti stanje katastrofe, a što jasno diktira zakonsku proceduru. Ne mogu se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu. Usput rečeno, Odluka je i inače nomotehnički manjkava na opasan način, pa tako ne sadrži čak niti okvirni rok trajanja mjere ograničenja koju predviđa. 

Primjer drugi. Dana 25. ožujka 2020. godine Stožer civilne zaštite Šibensko-kninske županije (!) stavio je u karantenu cijeli otok Murter. Na prilazne ceste postavljene su fizičke prepreke. Kao u vrijeme rata. Međutim, karantena je po zakonu nešto sasvim drugo, i iz drugog razloga. Prema odredbi čl. 55. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/2007., 113/2008., 43/2009. i 130/2017.) u karantenu: a) se mogu prisilno smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja; b) može je odrediti samo ministar zdravstva, a ne stožer civilne zaštite, pa još regionalni; c) moguća je samo u slučaju kuge ili virusnih hemoragijskih groznica (ebola, Lassa ili Marburg), što kod nas, srećom, nije slučaj, a za druge bolesti odluku također mora donijeti ministar zdravstva (na internetu nisam našao takvu odluku) i d) karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljene temeljem odredbe čl. 47. st. 4. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. 

Ništa od navedenog ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo, za razliku od zaštitne opreme …" 

“Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava, jer i Ustav i zakoni reguliraju (i) stanja nužde. Ako je nužda takva da zakone treba mijenjati, Ustav predviđa i postupak promjene i osigurače zaštite. O krizi se misli unaprijed, hladne glave, da bi se onda kad kriza nastupi, moglo vjerovati samome sebi I svojoj trijeznoj procjeni… - zaključuje Abramović