Kad je njemački kancelar Friedrich Merz 17. lipnja izjavio: “Izrael obavlja prljavi posao za sve nas. [...] Ovaj režim mula donio je smrt i razaranje svijetu”, izrekao je temeljnu istinu koju više nije moguće ignorirati. Njegovo priznanje da je teokratski režim Irana “donio smrt i razaranje svijetu” ne odražava regionalnu pristranost nego stratešku jasnoću u pogledu prijetnji s kojima se suočava cijeli slobodni svijet.
Sukob na Bliskom istoku nije tek regionalni problem negdje daleko. Radikalni islamistički režim u Iranu otvoreno odbacuje demokratska načela, vjersku toleranciju i individualne slobode. Islamska Republika Iran sustavno je izgradila mrežu terorističkih proksija, uz interkontinentalne projektile kojima su europske gradovi u dometu. Od sofisticiranog arsenala Hezbollaha i mreže tunela Hamasa, preko pomorskih napada Huta do poluaktivnih terorističkih ćelija diljem svijeta – radi se o koordiniranom izazovu samom svjetskom miru. Iransko nastojanje da razvije nuklearno oružje i balističke projektile nije obrambena mjera nego sredstvo koje za cilj ima zastrašiti europske vlade i prisiliti ih na poslušnost. Taj režim Europu smatra legitimnom metom za eventualno podjarmljivanje i čini to egzistencijalnim izazovom koji nadilazi granice Bliskog istoka.
Povijest nas jasno uči kako se treba nositi s ideološki motiviranim agresorima. Prava deeskalacija i trajan mir rijetko se postižu popuštanjem sve većim prijetnjama. Umjesto toga, čvrst otpor agresiji često je nužan preduvjet za stabilnost. Europa je tu bolnu lekciju naučila 1930-ih godina – i slična dinamika vrijedi i danas u suočavanju s iranskom ekspanzionističkom ideologijom. Izraelski napori, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država, značajno su poremetili iranski nuklearni vremenski okvir i programe balističkih projektila. To je ključan doprinos globalnoj sigurnosti koji će biti od koristi cijelom slobodnom svijetu. Iranska nazadovanja stvaraju prostor za jačanje vlastite obrane Zapada i preispitivanje strateških prioriteta.
Daljnji put zahtijeva hrabrost u jasnom prokazivanju neprijatelja. Radikalni islamistički pokreti, predvođeni iranskim teokratskim režimom, predstavljaju globalnu prijetnju kojoj se treba suprotstaviti s istom odlučnošću kakvu su prethodne generacije pokazale protiv fašističkog i komunističkog totalitarizma. Ne radi se o vjerskim predrasudama, već o suočavanju s političkom ideologijom koja želi uništiti demokratska društva. Stabilan Bliski istok, koji je sposoban prijeći s konfrontacije na suradnju, nije samo regionalna želja nego strateški imperativ za slobodni svijet. Podržavanje napora da se spriječi nuklearizacija Irana, ograniči njegov raketni program i oslabi mreža njegovih proxija izravno je povezano s europskom sigurnošću, ekonomskom stabilnošću i temeljnim vrijednostima.
Borba je daleko od gotove. Iran će pokušati obnoviti svoje kapacitete i nastaviti destabilizacijske aktivnosti. Čak i oslabljene skupine poput Hamasa i dalje stavljaju destruktivne ciljeve ispred dobrobiti palestinskog naroda – drže taoce, a Gazu koriste kao bojno polje. Patnje i Palestinaca i Izraelaca odmah bi prestale kad bi Hamas oslobodio otete, položio oružje i prekinuo rat koji je sam započeo. Za Europu, održavanje moralnoga kompasa znači razlikovanje istinskih partnera od zajedničkih neprijatelja. Dijalog i suradnja ključni su s demokratskim saveznicima poput Izraela, dok je prema džihadističkim islamističkim akterima koji ugrožavaju mir nužno zadržati dosljedan i čvrst stav.
Krećući se naprijed, Europa mora usvojiti politike koje osnažuju prijatelje i strateški se suprotstavljaju protivnicima. Takav pristup pruža najbolju šansu za održivi mir i sigurnost u regiji koja je od presudne važnosti za budućnost same Europe.
