"Neću politiku u svoju butigu!", govorio je pokojni Boris Dvornik glumeći lik Meštra u seriji Velo misto. Olimpijske igre trebale bi predstavljati isključivo sportski događaj gdje su svi Meštri, gdje nitko ne obraća previše pažnje na politiku.
Da nije uvijek tako pokazuje duga olimpijska povijest politike u sportu. Proteklog vikenda u Rio de Janeiru došlo je do dva politički motivirana incidenta. Sve je počelo čak i prije službenog otvaranja Igara kada je libanonska delegacija odbila primiti izraelsku u autobusu kojim su trebali otputovati na službenu ceremoniju otvaranja igara. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) imao je saslušanje na tu temu i oštro su upozorili Libanonce da im takvo ponašanje u budućnosti neće tolerirati.
Samo dva dana kasnije, saudijska džudašica Joud Fahmy predala je borbu prvog kruga natjecanja, a neki mediji tvrde da je htjela izbjeći borbu protiv Izraelke Gili Cohen. Saudijsko olimpijsko izaslanstvo objavilo je da je riječ o pretrpljenoj ozljedi, ali izraelski Channel 2 objavio je da Fahmy predala borbu natjecateljici s Mauricijusa kako ne bi morala u idućem krugu boriti se s Izraelkom.
Berlinske olimpijske igre 1936. godine jedan su od najranijih primjera miješanja politike u sport. Prvog dana održavnja Igara, Adolf Hitler čestitao je trojici sportaša, dvojici Nijemaca i jednom Fincu. Samo nekoliko sati kasnije dvojica crnih Amerikanaca osvojila su medalje, ali Hitler je izbjegao susret s njima. Olimpijski odbor rekao je da mora čestitati svima ili nikome. Hitler je odbio rukovati se s bilo kojim drugim sportašem do kraja igara 1936. godine.
1968. godine došlo je do možda i najjasnijeg političkog prosvjeda na Olimpijskim igrama. Američki atletičari Tommie Smith i John Carlos osvojili su zlato i broncu u utrci na 200 metara na Olimpijskim igrama u Meksiku. Obojica su digli stisnute šake u crnim rukavicama što je pozdrav boraca za prava američkih crnaca. Australski natjecatelj Peter Norman osvojio je srebro i dao podršku američkim kolegama nošenjem oznake Olimpijskog projekta za ljudska prava.
Obojica američkih natjecatelja izbačeni su s OI pod pritiskom predsjednik MOO-a Averyja Brundagea. Američka javnost okrenula se protiv njih, a njihovim obiteljima dolazile su prijetnje smrću. Australski kolega nije prošao ništa bolje. Dobio je upozorenje australskog olimpijskog odbora, a 1972. godine nisu mu dopustili natjecanje na OI pod australskom zastavom usprkos činjenici da je čak 13 puta ispunio olimpijsku normu.
2006. godine Norman je preminuo, a među nosačima njegovog lijesa bili su Smith i Carlos.
Nešto noviji su bojkoti igara u Moskvi i Los Angelesu. Prvo je sovjetska intervencija u Afganistanu dovela do američkog bojkota igara u Moskvi, zatim su Sovjeti uzvratili istom mjerom četiri godine kasnije.
Američki predsjednik Jimmy Carter dao je ultimatum u siječnju 1980. godine. Dao je rok od mjesec dana Sovjetima za povlačenje iz Afganistana, inače će američki sportaši bojkotirati OI u Moskvi. Predsjednik MOO-a Lord Killanin pokušao je dogovoriti kompromis, ali Carter je ostao pri svojim stavovima. Osim toga, Amerikanci su iskoristili svoj diplomatski utjecaj i čak šezdeset pet država bojkotiralo je igre zbog raznih razloga, uključujući američki pritisak.
U planu je bilo i održavanje alternativnih igara, ali na kraju su održana natjecanja u nekoliko sportova. Primjerice, u plivačkim sportovima prikazivana su vremena ostvarena na olimpijskim igrama i na američkom državnom prvenstvu. Organizatori su pokazivali koliko medalja bi osvojili američki natjecatelji da su sudjelovali na Olimpijskim igrama.
Sa znatno manjim odazivom, Sovjeti su bojkotirali iduće OI u Los Angelesu 1984. godine. Četrnaest zemalja bojkotiralo je OI u znak solidarnosti sa Sovjetima, a Albanija, Iran i Libija odbili su otići u Los Angeles zbog drugih političkih razloga. Igre prijateljstva organizirali su Sovjeti istovremeno s OI u SAD-u uz sudjelovanje čak pedesetak zemalja. Zanimljivo je spomenuti da su Albanija i Iran jedine države koje su bojkotirale OI 1980. i 1984. godine.
