Top News
4973 prikaza

Kremlj je krenuo opet pokoriti Njemačku. Plinom, a ne tenkovima

1/12
PIXSELL
FELJTON 3. DIO Plin je nedavno poskupio za nevjerojatnih 250 posto. Razlog? Komplikacije odnosa s glavnim dobavljačem. Rusija obiluje tim energentom, a Europa oskudijeva. To je baza (geo)političke moći Rusije
Borba za plinske trase mogla bi se pokazati majkom svih strateških bitaka prve polovice ovog stoljeća. Plin je nedavno poskupio za nevjerojatnih 250 posto. Razlog? Komplikacije odnosa s glavnim dobavljačem, Rusijom... Plin je glavni ruski izvozni proizvod, Rusija obiluje tim energentom, kojim Europa oskudijeva. To je baza (geo)političke moći Rusije. Ruski plin koncentriran je u Gazpromu, trećoj tvrtki svijeta, čiju većinu (51 posto) drži vlada. Plinski div drži 17 posto svjetskih zaliha plina, a nakon preuzimanja Sibnefta Gazprom je postao i treći posjednik nafte u svijetu, odmah iza Saudijske Arabije i Irana. Finska ovisnost o Gazpromu je sto posto. Ako Rusi zavrnu slavine, Finska tone u ledeno doba. Gazprom je do 2004. godine dobavljao 97 posto plina za Bugarsku, 89 posto za Mađarsku, 86 posto za Poljsku, 67 posto za Tursku, 65 posto za Austriju, 36 posto za Njemačku, 27 posto za Italiju i 25 posto za Francusku. O političkoj važnosti ruskog plina dovoljno govori slika ushićenog Aleksandra Vučića, kojem je Putin ovih dana obećao “najjeftiniji plin u Europi” - čime je dao vjetar u jedra predstojećoj Vučićevoj izbornoj kampanji. A ruski plinovodi koji idu preko Ukrajine daju toj zemlji moć nad Rusijom. Zato Rusija gradi Sjeverni tok 2, preko kojeg bi glavni kupac, Njemačka, trebao dobiti svoje kubike. Ali Europa ne dopušta da proizvođač i transporter bude jedna tvrtka, pa je sudbina sjevernog plinovoda još neizvjesna. Europa je, u suradnji s Amerikom, pokušala diversificirati rizike gradnjom LNG terminala. Ta je priča još u razvoju. A pred vama je priča o kralježnici suvremene ruske moći, Gazpromu...

Feljton prvi dio:

  PLINSKI RAT Top News Gazprom: novo Rusko oružje i Putinova najjača toljaga

Feljton drugi dio:

Ruski predsjednik Vladimir Putin FELJTON O GAZPROMU Top News Kako je Putin oteo TV kuću koja mu je jako išla na živce

 | Author: Fraktura Fraktura

Kao zamjenik premijera, Alfred Koh sredinom devedesetih je isto tako, kao pravnici NTV-a 2001. godine, putovao s vladinom preporukom o privatizaciji kompanije Nižnevartovskneftegaz, u Nižnevartovsk. Zadak mu je bio da stigne na sastanak radnog kolektiva, potvrdi na sastanku preporuku vlade i počne privatizaciju kompanije. Ali po tajnom rasporedu direktora Nižnevartovskneftegaza Viktora Palija, vicepremijerov zrakoplov nije dobio dopuštenje da sleti, pa su ga uputili na pričuvni aerodrom u Surgut. A to je bio putnički zrakoplov, samo se nitko nije brinuo o neugodnostima stotine običnih putnika, koji pojma nisu imali o žaru borbe za imovinu. Zamjenik premijera, Koh, morao je putovati 220 kilometara autom iz Surguta u Nižnevartovsk cestom koja se samo zove cesta. Putem su njegov auto zaustavili naoružani ljudi. I zamjenika premijera su usred tundre zadržali ljudi točno toliko koliko je trebalo direktoru Paliju da održi zbor kolektiva i da kolektiv glasuje protiv privatizacije kompanije, budući da nikakve direktive vlade nije bilo na vidjelu. I ne bi trebalo misliti da su se divlje metode borbe iz razdoblja jeljcinske privatizacije imalo civilizirale u putinsko doba. Za članove vijeća direktora NTV-a izabrani su Gazpromovi gazde: Rem Vjahirev, Vjačeslav Šeremet, Aleksandr Kazakov, kao i novinar NTV-a Leonid Parfenov. Na čelo vijeća direktora došao je Alfred Koh, a za generalnog direktora programa imenovali su Amerikanca Borisa Jordana. Računalo se da će imenovanje stranca umiriti međunarodnu zajednicu, koja je pažljivo pratila događaje na NTV-u. Gusinski je istodobno vodio pregovore o prodaji svoga paketa dionica s Tedom Turnerom i Rupertom Murdockom. I medijski magnati su izražavali ozbiljnu zainteresiranost za kupnju. Međutim, Gazprom ih je pretekao. 

(…)

 “Jedinstven novinarski kolektiv” NTV-a, kako su ga tad zvali, brzo se raspao. Veliki dio odmah je s Jevgenijem Kiseljevim prešao na kanal TV6, koji je također uskoro ugašen. Manji je dio ostao raditi na novom NTV-u, s glavnim direktorom Borisom Jordanom. U početku su, po izrazu Leonida Parfenova, nastupila “zlatna jordanovska vremena”. Nova ekipa se pokazala vrlo uspješnom i rejting programa bio je vrlo visok. Parfenov je počeo voditi tjedni analitički program “Aktualno”. Za razliku od Kiseljevljevih rezultata, Parfenovljeva emisija je bila svježa, iskričava i hrabra. I imala je visoki rejting. Gazprom se nije miješao u politiku informiranja, njegovo je vodstvo redovito ponavljalo da planira prodati svoj udio budući da javni medij ne odgovara profilu plinskog monopolista i on za to više nije zainteresiran. Tako su govorili i kad je vođenje Gazproma, bez velike buke, preuzeo Aleksej Miller od Rema Vjahireva. Aleksandr Kazakov sjeća se da je Gazprom-Media najozbiljnije vodio pregovore s njemačkim medijskim magnatom, Leom Kirchom, o prodaji gazpromovskog paketa. “Prvo smo Koh i ja bili uvjereni da Gazprom želi prodati svoj paket strancima. I dali su prioritet, prirodno, Nijemcu. Nekoliko puta se išlo Kirchu u München, i on je bio vrlo zainteresiran. Dobro smo počeli i stigli već do dogovaranja o cijeni. Kuerch je inače jedinstven čovjek: dočekao je kraj rata, bio u našim logorima. Uglavnom, Rusiju poznaje ne samo po čuvenju. Ali u određenoj etapi su nas udaljili od pregovora i predali ih nekome drugome. Tad je bilo jasno da neće biti nikakve prodaje. A Kirch se još dugo trudio. Nekoliko puta mi je izravno telefonirao, a što sam mu ja mogao reći: Gotovo, ja nisam više pregovarač, nemam s tim više ništa. U toj su nas etapi ostavili i bez naše opcijice.” U listopadu 2001. godine Kazakov i Koh su napustili Gazprom-Media. Koh priča da ga je svaki put kad je zbog NTV-a odlazio novom šefu Gazproma, Alekseju Milleru, Miller držao u prijamnoj sobi po nekoliko sati. I to je Koha posebno vrijeđalo budući da su on i Miller bili vršnjaci na Lenjingradskom sveučilištu, znali su se od mladosti i nisu se persirali. Jedanput je, poslije nekoliko sati čekanja, Koh jednostavno ustao i otišao iz Millerove čekaonice. Kraj lifta ga je sustigao Millerov pomoćnik i zamolio da se vrati. Koh se vratio, ali su ga opet ostavili da čeka pred vratima Gazpromova šefa. I onda je Koh shvatio da Miller uopće nije spreman raditi s njim nego je jednostavno zauzet reorganizacijom kampanje i ne može Koha otpustiti bez buke. Koh je otišao sam. U ulozi političkog pokrića za talentirane i slobodne novinarske eksperimente Parfenova ostao je samo generalni direktor NTV-a, Amerikanac Boris Jordan. Godinu dana kasnije, u listopadu 2002. godine, skupina čečenskih terorista zauzela je kazališni centar na Dubrovki, u kojem se te večeri davao mjuzikl “Nord-Ost”. Počela je opsada. Zemlja se ukočila u očekivanju. Cijela tri dana nije bilo nikakve službene izjave predsjednika Putina. Trećeg dana televizija je prenijela videozapis predsjednikova savjetovanja s vojskom i policijom – ali bez zvuka. Pretpostavljalo se da televizija jednostavno prikazuje zemlji da predsjednik ne spava, a o čemu se savjetuje, sprema li se spašavati taoce ili ne – to zemlja ne mora znati. Sve televizije su poslušno emitirale tu snimku, a samo je NTV doveo stručnjaka za prevođenje s usana: “Treba donijeti konačnu odluku... Sve će se dogoditi sutra...” Taj je “prijevod” bio javno ruganje kremaljskoj press-službi. Dan kasnije NTV je, usprkos kremaljskoj ekipi, pokazao u izravnom prijenosu gledateljima početak napada na kazališni centar.

Vladimir Putin | Author: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL

Sljedećeg tjedna predsjednik Putin, na susretu s urednicima javnih glasila, nazvao je NTV-ovu akciju “Rejting na krvi svojih sugrađana – ako ih oni, naravno, uopće smatraju svojim sugrađanima”. To je bila aluzija na američko državljanstvo generalnog direktora NTV-a, Jordana. Nakon nekoliko mjeseci Jordan je otpušten. Na njegovo je mjesto iz Gazproma došao Nikolaj Senkevič. Taj Senkevič je imao veze s televizijom samo utoliko što je bio sin poznatog voditelja iz sovjetskih vremena. Po naobrazbi je Senkevič bio liječnik, ali je u Gazpromu radio kao nekakav šef.

”Osoba više nije imala nikakve važnosti”, pripovijeda Parfenov. “Senkevič ili ne Senkevič, nije važno. Oni su imenovali medijskog magnata epohe birokratskog revanša.”
S dolaskom Senkevič na NTV Parfenov je ostao bez ikakvog zaštitnika. Zato je uskoro otišao s NTV-a. Budući da je bio najpoznatiji voditelj u zemlji, nadao se brzo pronaći novi posao, ali ga nije našao. Vlasnik jedne televizije je rekao, na primjer, da je spreman uzeti Parfenova, ali da će ugovor s njime vrijediti do prvog telefonskog poziva iz Kremlja. To je bio faktički otkaz. Jasno je bilo da će iz Kremlja pozvati u kabinet vlasnika televizije dvije minute nakon što Parfenov potpiše s njime ugovor. Danas, kad pitamo Parfenova zar nije shvaćao unaprijed, još u travnju 2001. godine, da će se sve tako i završiti, on kaže da je shvaćao, ali da ni za čim ne žali. “Tada, s odlaskom Kiseljeva i dolaskom Jordana, ipak se otvorio prostor za priliku. Ja nisam nikad radio u tihoj i spokojnoj sredini. Uvijek sam pokušavao otvoriti prozor mogućnosti – koliko je otvoren, toliko ću i raditi. Zatim se prozor zatvara, znači, treba tražiti drugi. Nema prozora – treba tražiti svjetlarnik. Čemu gatati kako će se sve okrenuti?”.

(…)

Cijelih godinu i pol, dok se Gazprom bavio otimačinom televizije NTV od Gusinskog, u predsjednikovom uredu su razmišljali što da čine sa samim Vjahirevim. Stari gazda Gazproma ponašao se krajnje neposlušno glede NTV-a, često kočeći operaciju koju je planirao Kremlj. Osim toga, Vjahirev se mogao mirno ne javiti u Bijeli dom na unaprijed dogovoreni sastanak sa zamjenikom premijera Hristenkom, rekavši da je “prespavao, a sad više ne stiže”. Član vlade se mogao samo požaliti Putinu. A Putina je Vjahirev računao potkupiti prilično grubim laskanjem. Tako je, na primjer, na ceremoniju otvaranja plinovoda Plavi potok Vjahirev proglasio: “Rusija ima budućnost, ima nadu, ima cilj. Za kormilom zemlje stoji sigurni čovjek Vladimir Vladimirovič Putin!”. Putin mu je za to platio javnim prezirom. Šef Gazproma se ponudio naći na popisu onih koji podupiru kandidata Putina na predsjedničkim izborima, ali nije pozvan na sastanak tih ljudi. Vjahirev je pošao pratiti predsjednika na putovanjima po zemlji, a predsjednik se demonstrativno pravio da ga ne vidi, i cijelim putem je razgovarao s Anatolijem Čubajsom. 

Vladimir Putin | Author: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL

“Ne, ne!”, uzbuđeno je odgovarao Vjahirev na razgovorima, ako bi se čula nekakva kritika predsjednika. “Da, da”, izazivao ga je Putin. U siječnju 2000. godine Rem Vjahirev je objavio svoju namjeru da podijeli kompaniju na eksploatacijski i transportni dio – što bi mu omogućilo da zadrži najprofitniji dio Gazproma za sebe, a da se izbavi od gubitaškog dijela. Ali je vlada škartirala taj plan, natjeravši Vjahireva da objasni kako je, govoreći o podjeli Gazproma, imao u vidu samo oslobađanje od izvanprofilnih aktiva. U lipnju 2000. godine Vjahirev je pokušao unijeti ispravke u statut Gazproma, što bi mu omogućilo ne samo da izvlači kćerinska poduzeća iz holdinga, nego i da slobodno prodaje njihove dionice. Vjahirev je shvaćao da za godinu dana istječe njegov ugovor kao predsjednika uprave i da će teško moći sačuvati mjesto. Zato je prilično naivno pokušavao otkinuti od Gazproma za sebe “komadić za uspomenu”. Ali na vijeću direktora, 29. lipnja, svi su prijedlozi izmjena listom odbačeni. I ne samo to, Viktor Černomirdin je odlučio napustiti vijeće direktora, a umjesto njega je na dužnost predsjednika izabran zamjenik predsjednikova ureda, Dmitrij Medvjedev. Do tog trenutka je to bio malo poznati činovnik iz ureda, koji se proslavio time što je vodio predizborni stožer Vladimira Putina. U zimu i proljeće 2000. godine među novinarima su se uporno širile glasine da je mjesto predsjednika vijeća direktora namijenio sebi šef predsjednikova ureda, Aleksandr Vološin. Međutim, on je odlučio gurnuti u prvi plan svoga zamjenika. O svom dolasku u Gazprom Medvjedev se sjeća:
”Sjetite se samo koliko je tada Gazprom vrijedio i kako se njime upravljalo? Vlada nije imala nadzora, tržište dionica je bilo posve nesređeno. Upravo smo tada i zaključili da država mora preuzeti kontrolu”.

Medvjedev smatra da “takvom kompanijom, kao što je Gazprom, uzimajući u obzir njegovu ulogu i funkciju, danas mora upravljati jedan vlasnik: država”. Postavši predsjednikom vijeća direktora, Medvjedev se trudio ne upletati u rad Gazproma i čak se demonstrativno uklanjao od unutrašnje kuhinje u monopolu. Zato je Medvjedev zakulisnu potporu Gazpromu osigurao uvijek i u najrazličitijim pitanjima. Za njega funkcija u Gazpromu nikad nije bila cilj sama sebi – naprotiv, status simboličkoga gazpromovskog šefa bio je sredstvo za povećanje vlastitog političkog značenja. “Zašto bi se ti družio s oligarsima kad upravljaš vijećem direktora Gazproma?”, tako su govorili Dmitriju Medvjedevu činovnici u vladi i administraciji.

Vladimir Putin i Dimitrij Medvedev | Author: DPA/PIXSELL Putin i Medvjedev DPA/PIXSELL

(…) Devetog prosinca 2005. godine, u selu Babajevu Vologodske oblasti bio je blagdan. Točnije, za mjesne stanovnike to je bio užas – blagdan je bio samo za visoke goste koji su stigli u Babajevo. Tog se dana ovdje zavarivao prvi dio plinovoda Grjazovec-Viborg, koji će posljedično postati početkom plinovoda Sjeverni tok, po kojemu će plin poteći iz Rusije u Njemačku, mimo svih tranzitnih zemalja. 


Novinari državnih kanala ruske televizije došli su u Babajevo tjedan dana prije proslave, već su uspjeli snimiti sve potrebne kadrove na pozadini cijevi i izgovoriti u kameru uzbuđeno svečane tekstove. Na zakazani dan su do gradilišta dovezli Gazpromova šefa, Alekseja Millera, premijera RF-a, Mihaila Fradkova, ministra gospodarstva SR Njemačke, Michaela Glossa, te direktore kompanija E.ON i BASF. Da im se ne smrznu uši na minus trideset, visoki gosti su morali nabiti na glavu goleme krznene šubare. Počelo je pokazno zavarivanje. Svi su se postrojili u vrstu, a Aleksej Miller je digao ruku i zapovjedio: “Kreni!”. “Aparat za zavarivanje je zapištao i crknuo”, sjeća se Sergej Belov, zamjenik direktora Zavarivačko-montažne tvrtke, koji je vodio pokazno zavarivanje. “Nije radio 37 sekundi, dok nisu upalili novi. Svih tih 37 sekundi u meni srce nije tuklo. Zatim smo ipak nekako zavarili cijev”. Mihail Fradkov, Aleksej Miller i ostali gosti potpisali su se na cijev, a zatim, skupa s građevincima, pošli u grijani šator, gdje su već bili postavljeni stolovi – da se popije za uspjeh projekta. Ali novinarima nije bilo do pića. Tog su dana poveli Alekseju Milleru specijalno dovedene novinare i on im je dao važnu izjavu: “Vijeće dioničara kompanije, koja će graditi plinovod u Njemačku, vodit će bivši kancelar SRNJ Gerhard Schröder. Novinari su se rastrčali premontirati svoje ranije snimljene verzije.Kao što nam je ispričao jedan od direktora Gazproma, i sam je Miller bio iznenađen imenovanjem Schrödera: tu mu je novost telefonski priopćio Putin, samo nekoliko minuta prije konferencije za tisak. Sutradan, kad su se gosti razišli, prvi spoj, što je bio svečano zavaren, odnijeli su u skladište – i nastavili normalni posao. Na sreću graditelja, zima je bila vrlo hladna. Vologodska i Lenjingradska oblast, po kojima ide plinovod, sama su močvara. Teška tehnika može prići mjestu gradnje samo kad se močvara smrzne.

Gerhard Schröder, Doris Schröder-Köpf, Vladimir Putin | Author: Kremlin.ru/ CC BY 4.0 Gerhard Schröder u društvu s Putinom Kremlin.ru/ CC BY 4.0

”U toplo vrijeme godine moramo praviti ležajeve – slagati balvane u nekoliko slojeva. Inače je korak lijevo, korak desno – gotovo, sama močvara”, objašnjava nam Sergej Bjelov. “Trideset godina radim, a nisam imao tako težak teren. Premda, s druge strane, koliko radim još nije bilo takvoga dobrog terena. Mi posvuda imamo: čas močvaru, čas opet močvaru, a ovdje je vječni led, pa onda močvara”. Gradnja cjevovoda na tom dijelu, između Grjazovca i Tihvina, već je završena. Sada će stručnjaci iz njemačke kompanije TUF, skupa sa suradnicima zavarivačko-montažne tvrtke obaviti hidroispitivanje: u cijev se nalijeva voda i povećava pritisak da se provjeri čvrstina cijevi.
”Po planu smo trebali zapravo graditi dvije godine. Ali je onda Partija rekla: ‘Moraš!’, planovi su promijenjeni i cijev smo morali završiti za godinu. Što ćeš, upeli smo se i izgradili za godinu”. ”Partija – je li to Gazprom?”. “On, naravno. Tko drugi?”


(…) 

Ideju gradnje plinovoda u Europu, koji bi išao dnom Baltičkog mora, u Rusiji su odavno razmatrali. Još 1998. godine Rem Vjahirev je odgovorno izjavljivao da taj projekt nije gospodarski opravdan i da je realizacija nemoguća. Ali samo desetljeće kasnije sve se promijenilo. Sudbina Sjevernog toka konačno je odlučena u rujnu 2005. godine. Za 18. rujna u Njemačkoj su zakazani izvanredni izbori za Bundestag. Prema svim je sociološkim anketama, SDP Njemačke saveznoga kancelara Gerharda Schrödera imao minimalne izglede za pobjedu, a Schröderu je prijetilo da izgubi položaj. Deset dana prije izbora u Berlin je u službeni posjet doletio predsjednik Rusije Vladimir Putin. Ključni događaj tog posjeta bio je potpisivanje sporazuma o gradnji Sjevernoeuropskog plinovoda (koji će se prije nekoliko mjeseci preimenovati u Sjeverni tok). Sporazum su potpisali šefovi Gazproma, E.ON-a i BASF-a, a Vladimir Putin i Gerhard Schröder dali su političku potporu. Bez obzira na to što je potpisivanje dogovoreno ranije, izgledalo je kao da su ga pripremili u velikoj žurbi – da uspiju potpisati još za mandata Gerharda Schrödera. Ali na to u početku nitko nije obratio pozornost. A Schröder je doista uskoro i izgubio. Sporazum o gradnji plinovoda ispod Baltičkog mora ostavio je na europsko društvo grandiozan dojam. Nikad prije toga, a ni poslije, Vladimir Putin nije bio tako popularan u Europi. Ušutjela je i kritika na račun ruskih vlasti. U kolovozu, kad je Putin letio na summit Rusija-EU u London, svuda su ga dočekivali s ovacijama. Europski vođe su ganuto slušali kako im ruski predsjednik govori o energetskoj sigurnosti. I aktivno su pristajali na njegove prijedloge da se spasi Europu od skorog plinskog deficita, koji prijeti kontinentu kad se potroše resursi u Sjevernome moru.

 | Author: MAXIM SHEMETOV/REUTERS/PIXSELL MAXIM SHEMETOV/REUTERS/PIXSELL

Čak su se i sitničavi europski novinari bar privremeno smirili. Na konferenciji za tisak u Londonu, francuski novinar je pitao hoće li se tako previše povećati europska ovisnost o Rusiji: “Ma morate se radovati! Ja čak ne shvaćam o čemu govorite!”, nasmijao mu se ruski predsjednik. Novi projekt su kritizirale samo vlasti baltičkih republika i Poljske – po projektu je cjevovod zaobilazio upravo njih. Poljski predsjednik, Aleksandr Kwasniewski, nazvao je sporazum paktom Putin-Schröder, aludirajući na sličnost s paktom Molotov-Ribbentrop. Dva velika susjeda su ponovno podijelila Poljsku, bez njenog znanja. No tu kritiku nitko nije ozbiljno popratio – ona nije bila utemeljena, osim što su u realizaciji novog projekta sve te zemlje gubile značajan novac.


Idila se nastavila sve do onog dana kada je u selu Babajevu svečano zavaren budući plinovod. Točnije, dok Aleksej Miller nije objavio da je Gerhard Schröder imenovan predsjednik odbora dioničara izvršnih kompanija novog plinovoda North-European-Gas Pipeline Company (NEGPC). Kompanija je registrirana u švicarskom gradiću Zug te će dionički odbor obavljati funkciju vijeća direktora, u kojem će biti četiri predstavnika Gazproma i po dva predstavnika njemačkih suvlasnika NEGPC-a. Predsjednik odbora, Gerhard Schröder, uz pristanak svih dioničara, ušao je upravo kao predstavnik Gazproma. U Moskvi su vrlo iskreno smatrali da je imenovanje Schrödera vrlo sretan PR-ovski korak. Da će autoritarni europski političar s lakoćom lobirati za interese Gazproma u Europi i stvarati najvećoj ruskoj kompaniji pozitivan imidž. Ali nekako je sve krenulo naopako. Gotovo tromjesečne europske ovacije Gazpromu trenutačno su prestale. Neočekivano uposlenje bivšeg kancelara u Gazpromu kod jednih izazvalo šok, a kod drugih ozbiljne sumnje. Europski tisak je pisao o nekakvim tajnim vezama i dogovorima između Putina i Schrödera. Istodobno su se glasnije javili iz Poljske i baltičkih zemalja. U Moskvi se osjetila oštra potreba da se uvjeri Europljane u to kako su tranzitne zemlje, kroz koje teče u Europu ruski plin, krajnje nesigurni posrednici, pa je zato europska orijentacija na Sjeverni tok u interesu samih Europljana. A u tom trenutku se razmahao tzv. plinski rat između Rusije i Ukrajine. 


U Gazpromu su vjerojatno držali da će i taj sukob uvjeriti europsku publiku kako je Sjeverni tok – značajna i potrebna stvar, i da poslije njegova puštanja Europa više neće ovisiti o Ukrajini. U Moskvi su smatrali da će se ugled Ukrajine, kao pouzdanog transportera, narušiti, a ugled Rusije, kao principijelnog isporučitelja, postati još boljim. Međutim, europska javnost je izvela upravo suprotne zaključke.

 | Author: PROMO PROMO

Kada je Gazprom za Novu godinu prekinuo plin Ukrajini, prvo što su pomislili Europljani - jest da bi se na mjestu Ukrajine mogli naći i oni. Europski potrošači su se samo sjetili koliko jako ovise od dotoka ruskog plina. U Njemačkoj je uvezeni ruski plin iznosio 40 posto ukupnih potreba, u Italiji i Francuskoj po 25 posto, u Austriji 75 posto, u Slovačkoj i Bugarskoj oko 90 posto, a u Finskoj i cijelih sto posto! Europski tisak je “eksplodirao”. “Metode banditizma i blefa, kojima se služi Gazprom, podsjećaju na sovjetska vremena”, pisao je britanski The Daily Telegraph. “Gazprom je postao predmetom opće kritike zato što je grubo isključio plin i poslužio se plavim gorivom kao oružjem”, sekundirao je njemački Handelblatt. Nekoliko mjeseci je Gazprom bio zajedničko europsko strašilo, a njegov zaposlenik, Gerhard Schroeder, stekao je imidž čovjeka koji je prodao dušu vragu. Što dalje, sve je gore izgledao njegov posao s Gazpromom. U travnju 2006. godine otkrilo se da je, mjesec dana prije Schroederovog odlaska s mjesta kancelara Njemačka, njegova vlada pružila Gazpromu jamstva za kredite Kfw Bankengruppe i Deutsche Bank na iznos od 900 milijuna eura za gradnju Sjevernog toka. Pružena državna jamstva dopustila bi Gazpromu da dobije kredit po puno nižim kamatama nego za dobivanje običnog zajma, a, u slučaju nelikvidnosti NEGPC-a, odgovornost bi pala na njemačku vladu. Schroeder je, doduše, tvrdio da ništa ne zna o tim jamstvima, a Gazprom je izjavio da neće uzeti te kredite. Njemački parlamentarci, ponajprije Slobodni demokrati i Zeleni, zatražili su od bivšeg kancelara da napusti odbor dioničara NEGPC-a. Ali, Schröder nije poslušao. Naprotiv, nastavio je svoj rad kao PR-ovac i lobist Gazproma: u svojim sve rjeđim javnim nastupima uporno je slavio Gazprom kao sigurnog isporučitelja energenata. Javno je isticao da za svoj rad u Gazpromu dobiva samo 250.000 eura godišnje, i pozivao je Europljane “da ne zaborave na ponos ruskih ljudi i na rusku dušu”. On se zauzimao za Gazprom, za ruske vlasti i za predsjednika Putina, čak i kad su ih posvuda kritizirali. I u Kremlju i u Gazpromu su iskreno vjerovali da je to dobar PR. Da se nije Gerhard Schröder pojavio među Gazpromovim menadžerima, javnost u Njemačkoj se možda ne bi ni počela zanimati koga je sve ruski plinski monopolist uključio u rad u svojim europskim podružnicama. Međutim, 2006. godine svi su se Gazpromovi suradnici počeli promatrati povećalom.


Još jedan vodeći direktor Sjevernog toka bio je Mattias Varnik, voditelj ruske podružnice Dresdnerbank. Američki list Wall Street Journal je tvrdio da se Varnik upoznao s Putinom još kao časnik Stasija – u ono vrijeme kad je budući ruski predsjednik bio agent KGB-a u Dresdenu. Doduše, sam Varnik poriče da zna Putina odavno. Zatim se pokazalo da on uopće nije jedini čovjek iz “nekadašnjih organa” u njemačkom predstavništvu Gazproma. Kako je otkrio Die Welt, Hans-Uwe Kreer, kadrovski direktor Gazprom-Germania, bio je agent Stasija, pod tajnim imenom “Roland Schröder ili Hartmann”. Sa Stasijem je surađivao i financijski direktor Gazprom-Germania, Felix Strehober. Dosta su bile te činjenice da se imidž Gazproma pokaže kao demonski: proizlazilo je da Moskva, kao i u sovjetsko doba, nastoji strpati Njemačku pod svoju kontrolu pomoću Stasija – ali ne više snagom svojega oružja, nego snagom svojega plina. Danas Gerhard Schröder ne daje nikakve intervjue. On samo sudjeluje u pomno isplaniranim nastupima, u kojima je isključen element slučajne kritike. Preko našega književnog agenta pokušavamo se spojiti s njim u Berlinu – trebao bi doći na predstavljanje knjige svoga starog prijatelja, državnog tajnika njemačkog ministarstva ekologije, po imenu Mueller. Pomoćnici upozoravaju da gospodin Schröder nije spreman odgovarati ni na kakva pitanja. Ali poslije konferencije za tisak ipak počinjemo razgovor: on se slatko smješka, stišće ruke – njegova ljubaznost traje točno toliko koliko nam treba da mu kažemo kako pišemo knjigu o Gazpromu. Osmijeh tog trenutka nestaje s njegova lica, on energično odmahuje i trči prema vratima, okružen grupom ruskih tjelohranitelja. Njegova nezamjenjiva tajnica dobacuje, također u trku: “On to nikad neće učiniti”. Prolazi tjedan i on je opet pred nama. Ovaj put u Moskvi, gdje predstavlja svoju knjigu “Odluke, moj život u politici”. Na konferenciji za tisak sjedi pored predsjednika vijeća direktora Gazproma Dmitrija Medvjedeva. Schröder se unaprijed dogovorio s organizatorima da mu ne prilaze novinari. I sprečavajući sva moguća pitanja, sam progovara o Sjevernom toku: “Taj projekt služi interesima i Europe i Rusije: mi gradimo plinovod koji će opskrbljivati ruskim plinom cijelu Europu. Ne vidim što je tu loše!”.

 | Author: Hannibal Hanschke/REUTERS/PIXSELL Hannibal Hanschke/REUTERS/PIXSELL

Zatim slijedi dinamično potpisivanje knjiga i bivši kancelar nestaje za leđima suradnika federalne službe sigurnosti. Njegovi pomoćnici, kad razaberu riječi “intervju” i “Gazprom”, samo se kažiprstom počešu po sljepoočnici. Ipak, naša književna agentica Galina Dursthof pokušava još jednom. U svojem pismu Schröderu pokušava objasniti kako se možemo poslužiti i objavljenim izvorima informacija, ali da bismo radije dobili informaciju iz prve ruke.


Sljedećeg tjedna dobiva pismo s potpisom Schrödera, u kojemu on kategorički odbija bilo kakav intervju na temu Gazproma.
”Ne znam zašto se tako ponaša. Možda je zaključio da vi mislite kritizirati Gazprom?”, zbunjen je Burghard Bergmann, čelnik kompanije E.ON Ruhrgas i član vijeća direktora Gazproma. ”Ma ne, mi se trudimo pisati objektivno. A ovako, njegovo odbijanje da razgovara navodi na misao da nešto skriva”. ”Ja uopće ne znam. Možda ima neke svoje razloge”. Burghard Bergmann je vrlo delikatan. On je već mnoga desetljeća jedan od direktora Ruhrgasa, a posljednjih deset godina jedini je stranac u vijeću direktora Gazproma.
 

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 09:39 22.Prosinac 2021.

    tito je dobro rekao 1970 rusima nikad ne treba vjerovati

  • kovas 19:50 21.Prosinac 2021.

    Poštovani novinaru Rašeta, zar Vi nas čitatelje smatrate takvim idiotima da nam možete plasirati najobičniji pamflet Amera. Rusiji je Europa nametnula razno razne sankcije i sada se očekuije da nam Rusi daju plin za bagatelu. osim toga sama Eu je ... prikaži još! nametnula povečanje cijene plina, a vi zdušno optužujete Ruse, ma koji ste vi rusofob i američki agent.