Bilo mi je osam i po godina. Sićan se svake stope, svake riči, di su nas vodili, šta su nam govorili. Mogu ja danas opet svjedočit, kaže za Dalmatinski portal 92-godišnji Andrija Pivčević, jedini živi svjedok četničkog pokolja u Gatima 1. listopada 1942. godine. Gata su malo selo ispod planine Mosor, 25 kilometara istočno od Splita.
- Toga jutra doručkovali smo ja, mater i otac. Otac je zna talijanski, reka' nam je da će doć' Talijani. Dogovorili smo da on ostane čuvat kuću, a ja i mater idemo pazit živinu u Dubrave. Prije toga san mora odnit litru mlika jednoj partizanki šta joj je ćer imala kašalj kukurikavac - priča Andrija. Združene snage talijanske vojske i četnika popa Momčila Đujića počinile su pokolj nad hrvatskim stanovništvom. Ubijeno je 96 osoba, a među njima osmero djece. Najmlađa žrtva bila je beba od devet mjeseci, najstarija starica od 87. Ljude su poklali, selo spalili, piše Dalmatinski portal.
Brzo je kaže, počeo pakao.
- Vidili smo da imaju zle namjere. S nama je bija i jedan momak Perišić, ima je petnaest-šesnaest godina i uspija je uteć. Ja san potrča za njin, ali me pogodilo iz puške u bedro i tu san se srušija. Fila - žena od onoga čovika šta je s nama bila - pokušala je pobić priko zidića. Četnik je skočija za njon i ubija je iz pištolja u glavu. Vratija se onda opet prema nama - u dahu nastavlja.
Danica Miloš držala je u naručju malo dijete. Curici je još nedostajalo deset dana do prve godine. Kraj nje je stajao sin od deset godina, držao se za njezine skute, nije je htio pustiti.
- Četnik se okrenija prema njima. Malo dite je bacija u zrak i nabija na bajunetu. Sina od deset godina i Danicu je zakla. Imala je trideset i šest godina - priča.
- Doša red na mene. Drža je bajunetu na puški i pita me šta mi je draže - da me ubije metkon ili nožon. Ja san ga molija da me poštedi jer san u matere jedino dite. On je svejedno počeja bosti. Devet puti me ubo bajuneton. Ja san uvatija za nož, ali mi je sve ovde rasika, criva su mi se vidila - priča Andrija za Dalmatinski portal.
Ležao je prekriven leševima tri sata.
- Četnici su šetali ceston, pivali i brojili koliko nas je mrtvih. Danica je još bila živa. U bunilu je ponavljala 'ugljen'. Možda jer je vidila dim svoje kuće koja je gorila - kaže Pivčević. Kad mi se iscidila krv, lega san. Tu me naša Mijo Očašić. Da mi je tri kacijole mlika da se okripin. Onda me odveja materi. Doša san do svoje kuće, a u njoj mi otac mrtav leži, još pet-šest njih s njin - rekao je, kao da priča o nečemu najnormalnijem. Stavili su ga u košaru, podložili jastuke i nosili ga prema Mosoru, preko mrtvih tijela.
- Rane su mi prali rakijon, previjali me i ostali smo tamo osam dana. Pod Mosorom je skrivećki dva puta doša doktor, a poslin me tetak iz Splita konjem odveja u bolnicu. U kartonu piše da me izboja jedan pijani čovik, jer nisan smija reć da su četnici, zato šta su oni tada surađivali s fašistima - prisjeća se 92-godišnjak.
Niti četiri godine kasnije, pred novinarima je pokazivao rane i gledao u oči Mihailoviću. Svjedočio je protiv njega.
- - Na suđenju je Mihajlović svalija sve na popa Đujića, da on nije kriv za ono šta se događalo u Dalmaciji. Ali javni tužitelj mu je tada reka: 'Od tvojih grija ne može te oprati ni Sava ni Dunav'. A 2015. godine ga rehabilitiraju – to je njihova sramota, ne naša - poručio je Pivčević za Dalmatinski portal.
U susjednom zaseoku Skočibe četnici su ubili nekoliko stanovnika, dok je većina potaknuta događajima u Podgradcu, uspjela pobjeći u planinu Mosor, pisala su ranije 24sata. Zaselak je spaljen u potpunosti. U zaseoku Pocelje ubili su 26 muškaraca i žene, a u Čovićima je također ubijen veći broj muškaraca, žena i djece. U ovom zaseoku starica Matija Čović je u samoobrani ubila četnika Veljka Ilića, koji je uz vojvodu Manu Rokvića bio glavni zapovjednik zločinačke akcije u Gatima. Zločin je nastavljen i u susjednom zaseoku Kuvačići gdje je pobijen veći broj ljudi.
" Sa svega 13 godina ostala sam siroče. One ratne 1942. godine, sva su sela zapalili. Zaklali su mi oca, majku, starijeg brata, strica i njegova sina. Ubili su više od četrdeset čeljadi u Gatima. Sve na što su naišli. Ja i moj mali brat, desetogodišnji Ciprijan, bili smo gore kod stoke. Mater nam je dala koricu kruha i uputila nas iz sela u koje nismo silazili i tako smo se spasili. Ostali smo nas dvoje siročad", kazala je svojedobno Ivula Ursić. Jela je travu, kupila smričke i tukla u rešetu.
"One koje su bile mekanije nosila bih doma, skuhala i jela. Nisam samo 'žejud', kako mi kažemo, ili žir mogla jesti. Drugo sam sve jela. Prosila sam, ako bi mi tko god nešto dao, spasio bi nas. Živjeli smo u maloj pojatici s tovarom i četiri ovce. Spavali smo u šušnju s njima. Nigdje nikoga, sunce moje, nismo imali. Ništa nismo imali jer su nam sve zapalili, samo tu pojatu i jednu malu kanticu u koju bih skuhala na vatri malo kaše, jedan krumpir, kapulu. Tifus sam s 13 godina preboljela. Svašta jada u životu podnijela", kazala je Ivula Ursić za 24sata.
Pokolj je izveden kao odmazda u cilju zastrašivanja zbog podrške koje su žitelji Gata i obližnjih sela pružali dalmatinskim partizanima u njihovoj borbi protiv talijanskog okupatora.
