Sloboda je nužnost za nas. Ona je važnija od kruha i vode, tim riječima je osnivač i lider Kurdistanske radničke stranke (PKK) Abdullah Öcalan Apo sažeo cijelu povijest Kurda, nesretnog naroda od 40 milijuna ljudi koji stoljećima traži svoju nacionalnu državu raštrkan diljem Bliskog istoka. Sada je PKK na apel Apoa sazvala dvanaesti kongres i odlučila raspustiti organizacijsku strukturu stranke i okončati oružanu pobunu koju vodi protiv Turske 40 godina, piše Reuters. Od početka pobune 1984. poginulo je više od 40.000 ljudi, a istok i jug Turske su konstantno destabilizirani. Ankara je označila PKK kao terorističku organizaciju, iako je članica NATO-a, a u Siriji i Iraku Kurdi ratuju s Amerikancima i bili su glavni oslonac Washingtona u borbi protiv zlokobne Islamske Države.
PKK je održao kongres kao odgovor na poziv iz veljače na raspuštanje od svog zatvorenog vođe Abdullaha Öcalana, koji je zatvoren na otoku južno od Istanbula od 1999. godine. Organizacija je u ponedjeljak izvijestila da će on upravljati tim procesom.
- Postigli smo povijesnu misiju. Borba PKK-a srušila je politiku poricanja i uništenja našeg naroda te dovela kurdsko pitanje do točke u kojoj se može rješavati kroz demokratsku politiku - objavila je PKK.
- Zaista je važno da ljudi više ne umiru, da se kurdski problem riješi unutar demokratskijeg okvira - rekao je Hasan Hüseyin Ceylan (45), opisujući potez PKK-a kao vrlo važan i za kurdski i za turski narod.
Duga povijest borbi
Radnička partija Kurdistana ili PKK (Partiya Karkerên Kurdistanê) je politička organizacija i gerilska skupina koja desetljećima vodi asimetrični rat s Ankarom. Osnovana je 27. studenog 1978. i njeni borci se najviše nalaze u planinskim predjelima s kurdskom većinom, jugoistok Turske, sjever Iraka i sjeveroistok Sirije. U početku su tražili samostalnost, ali su 90-ih smanjili apetite i započeli borbu za autonomiju u Turskoj. Ideologija PKK-a izvorno je bila spoj revolucionarnog socijalizma i marksizma-lenjinizma s kurdskim nacionalizmom, a sve s ciljem uspostave neovisnog Kurdistana. PKK je osnovan kao odgovor na rastuće nezadovoljstvo zbog represije nad Kurdima u Turskoj, nastojeći osigurati jezična, kulturna i politička prava za kurdsku manjinu. Nakon vojnog udara 1980. godine, kurdski jezik službeno je zabranjen u javnom i privatnom životu. Mnogi koji su govorili, objavljivali ili pjevali na kurdskom jeziku bili su uhićeni i zatvoreni. Turska vlada je negirala postojanje Kurda, a PKK je prikazivan kao skupina koja pokušava uvjeriti Turke da su zapravo Kurdi.
PKK je bio uključen u oružane sukobe s turskim sigurnosnim snagama još od 1979. godine, ali puni razmjer pobune započeo je 15. kolovoza 1984., kada je PKK objavio kurdski ustanak u regiji OHAL. Tog vrućeg kolovoškog dana Kurdi su pod vodstvom prvog zapovjednika oružanog krila PKK-a Mahsuma Korkmaza, započeli seriju organiziranih i koordiniranih napada po Turskoj. Prvo su napali bazu u gradiću Erih na istoku Turske blizu granice sa Sirijom i Irakom. Ranili su šest vojnika i troje civila. U početku turske vlasti nisu ozbiljno shvatile te napade, no 17. kolovoza uslijedio je upad na policijsku postaju u Siirtu, a ubrzo nakon toga napad u kojem su u Yüksekovi ubijena tri pripadnika predsjedničke garde generala Kenana Evrena koji je državnim udarom 1980. osvojio vlast u Turskoj.
Početkom 1990-ih, predsjednik Turgut Özal pristao je na pregovore s PKK-om, nakon što je Zaljevski rat 1991. promijenio geopolitičku dinamiku u regiji. Osim Özala, koji je i sam bio napola Kurd, malo je turskih političara pokazivalo interes za mirovni proces, a ni unutar samog PKK-a nije postojalo potpuno jedinstvo po tom pitanju. U veljači 1991., ukinuta je zabrana kurdske glazbe.
Godine 1992., Planinska i komandna brigada iz Hakkarija pokrenula je prekograničnu operaciju u sjeverni Irak kao odgovor na brojne zasjede boraca PKK i radi spašavanja dvojice turskih vojnika koje je PKK zarobio, između 9. listopada i 1. studenoga. U operaciji je sudjelovalo 2.512 komandosa i 36 pripadnika specijalnih snaga, uz podršku helikoptera, u napadu na snažno branjenu regiju Hakurk, u kojoj se nalazilo više od 10.000 iskusnih boraca PKK-a, uključujući okolna područja. Unatoč nedostatku resursa i ljudstva te značajnoj brojčanoj i vatrenoj nadmoći neprijatelja, rezultat operacije bila je odlučujuća pobjeda za Tursku, kamp Hakurk uništen je i zauzet, a dva zarobljena vojnika spašena. Tijekom operacije ubijen je 1.551 iskusni borac PKK-a, dok ih je još 2.600 zarobljeno. Godinu kasnije postignuto je primirje između Turske i PKK 17. ožujka. Turski predsjednik Özal otkrio je da je PKK odustao od nezavisnog Kurdistana i da žele autonomiju unutar Turske. Primirje nije dugo trajalo jer je Özal umro mjesec dana, a turska je 19. svibnja 1993. napala Kurde. Pobunjenici su odgovorili masakrom nenaoružanih turskih vojnika na autocesti Elazığ-Bingöl, 24. svibja 1993. PKK je ubila 33 vojnika i između dva i pet civila.
Turska je od 1992. započela masovno krčenje šuma i uništavanje 3000 kurdskih sela u kojima su se skrivaju borci PKK, kako bi uzdrmala organizaciju i uništila im logistiku. Uništavanje sela stvorilo je dva milijuna izbjeglica. Većina tih sela je evakuirana, dok su druga spaljena, bombardirana. Dok su neka sela uništena ili evakuirana, druga su pristala biti lojalna Turskoj. Država je nudila plaće lokalnim poljoprivrednicima i pastirima kako bi se pridružili seoskim čuvarima, kako bi spriječili PKK da djeluje u tim selima.
Abdullah Öcalan Apo
Zaštitno lice PKK je od početka Abdullah Öcalan Apo koji je s vremenom porazio ostale frakcije unutar organizacije i postao apsolutni vođa. Rat protiv Turske vodio je iz Sirije gdje je PKK imala kampove za obuku i uporišta.
Siriju je napustio 9. listopada 1998. godine i tijekom sljedeća četiri mjeseca putovao je kroz nekoliko europskih zemalja, zagovarajući rješenje kurdsko-turskog sukoba. Prvo je otišao u Rusiju, gdje je ruski parlament 4. studenog 1998. godine izglasao odluku da mu se odobri azil. 6. studenog, 109 grčkih parlamentaraca pozvalo je Öcalana da ostane u Grčkoj. Öcalan je zatim odlučio putovati u Italiju, gdje je 12. studenog 1998. sletio na zračnu luku u Rimu.
Turska vlada zatražila je izručenje Öcalana iz Italije 1998. godine, gdje je on podnio zahtjev za politički azil nakon dolaska. Talijanske vlasti su ga uhitile zbog tjeralice koju je izdala Njemačka. Međutim, Italija ga nije izručila Njemačkoj, koja je odbila provesti suđenje protiv Öcalana u svojoj zemlji. Njemački kancelar Gerhard Schröder, kao i ministar unutarnjih poslova Otto Schily, preferirali su da Öcalan bude suđen na neodređenom "Europskom sudu". Italija također nije izručila Öcalana Turskoj. Talijanski premijer Massimo D'Alema najavio je da je protiv talijanskog zakona izručiti nekoga u zemlju u kojoj mu prijeti smrtnu kazna. No, Italija nije željela da Öcalan ostane u zemlji te je povukla nekoliko diplomatskih poteza kako bi ga prisilila da napusti zemlju, što je postignuto 16. siječnja, kada je otišao u Nižni Novgorod u nadi da će pronaći sigurno utočište u Rusiji. No, u Rusiji ga nisu dočekali s istim entuzijazmom kao u listopadu, te je morao čekati tjedan dana na zračnoj luci Strigino u Nižnjem Novgorodu.
Iz Rusije je odletio iz St. Petersburga u Grčku, gdje je 29. siječnja 1999. godine stigao u Atenu, pozvan od strane Nikolasa Naxakisa, umirovljenog admirala. Proveo je noć kao gost popularne grčke spisateljice Voule Damianakou u Nea Makri.
Nakon toga, Öcalan je pokušao stići u Hag, kako bi riješio pravne probleme na Međunarodnom kaznenom sudu, no Nizozemska nije dopustila njegovom zrakoplovu da sleti i poslala ga natrag u Grčku, gdje je sletio na otok Krf u Jonskom moru. Öcalan je tada odlučio odletjeti u Nairobi na poziv grčkih diplomata. U to vrijeme branila ga je Britta Böhler, poznata njemačka odvjetnica koja je tvrdila da bi zločini za koje je bio optužen morali biti dokazani na sudu i pokušala osigurati da Međunarodni sud u Hagu preuzme slučaj. Turska tajna služba ga je uz pomoć CIA-e otela u veljači 1999. Otada je jedini stanovnik turskog zatvora na otoku İmralı u Mramornom moru na kojem je osnovan sud za državnu sigurnost koji se sastojao od jednog vojnog i dva civilna suca kako bi sudili Öcalanu. Delegacija od tri nizozemska odvjetnika koja je namjeravala braniti Öcalana nije imala dopuštenje za susret s njim i bila je pritvorena na aerodromu zbog optužbi da su djelovali kao "militanti PKK-a", a ne kao odvjetnici; poslani su natrag u Nizozemsku. Sedmog dana ispitivanja, sudac je sudjelovao u ispitivanjima i pripremio zapisnik o tome. Suđenje je započelo 31. svibnja 1999. godine. Öcalan e optužen za izdaju i separatizam te je 29. lipnja 1999. godine osuđen na smrt. Također, bio je trajno isključen iz obnašanja javnih dužnosti.
