Robert Torre ili 'Ludilo uzvraća udarac': Lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest

U svojoj biti ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja čovjekom (otuđenja, priviđanja, sumanutosti, mahnitosti, bezumnosti, zamagljenja svijesti, radikalne samoće, strahovanja i patnje). Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.
U početku bijaše ludilo. Ludilo postoji naprosto i samorodno. Psihijatrija mu tek daje ime i lik, klasificira ga i terapijski napada. Utoliko ga u pojavi i pojavnosti mijenja, ali ga svakako inicijalno ne stvara. Ludilo je postojalo i prije psihijatrije. Supostoji i uz psihijatriju, a sigurno će postojati i ako jednog dana psihijatrije ne bude. 
Po svemu sudeći, ludila je otkad je i ljudi. I najvjerojatnije će ga biti sve dok bude ljudi. Doduše, zamislive su, ali nisu poznate ljudske zajednice bez luđaka. Dakle, ludilo je tu oduvijek. Bilo ga je prije, a bit će ga i poslije psihijatrije. Zato ga valja i zvati kako ono samo sebe i kako ga narodni jezik zove – ludilom. A ne povijesno konstruiranim neologizmom “psihotičnih poremećaja”, kako ga konceptualiziramo unutar posljednjih dvaju stoljeća. Jer tko zna kako ćemo ga zvati sutra, a svakako nekako hoćemo i svakako da ti nazivi (i to ne puko terminološki) neće biti isti. Utoliko pozivam na razboritost koja će nam omogućiti komunikaciju s budućnošću, odnosno odgovorno postupanje od kojeg će imati vajde i buduće generacije. A ne kao dosad, da se cijela razdoblja razvoja psihijatrijske struke svakih nekoliko desetljeća ruše kao da nikad nisu ni bila.