Robert Torre ili 'Ludilo uzvraća udarac': Lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest

THOMAS SZASZ : MOŽE LI DUŠA BITI BOLESNA?

Psihijatrija ne dijagnosticira nego samo stigmatizira. U psihijatrijskim poremećajima nisu detektibilne strukturne lezije ili funkcionalna oštećenja. Psihijatrijski poremećaji ne otkrivaju se medicinskom dijagnostikom. Medicinska dijagnostika u psihijatriji zapravo služi upravo tome kako bi se isključili nepsihijatrijski uzroci psihopatoloških abnormalnosti

Psihijatrija nije medicinska znanost nego agentura socijalne kontrole. Psihijatri se tako ispostavljaju kao moralni agenti socijalnog nadzora društava kasnoga kapitalizma. U psihijatrijskoj dijagnostici neotklonjivo postoje i vrijednosne prosudbe o ponašanju pojedinaca, ali njih zato ne trebamo pakirati kao medicinske činjenice.

Antipsihijatrijske teze Thomasa Szasza (1920.–2012.) teorijski su neugodno čiste i jasne. Pojam “bolesti” podrazumijeva dokazan biološki proces koji zahvaća živi organizam, dok pojam “psihijatrijskog poremećaja” podrazumijeva nepoželjne misli, osjećaje ili ponašanja osobe. Pa utoliko, podvođenje nepoželjnih misli, osjećaja ili ponašanja pod bolesti podrazumijeva logičku i semantičku pogrešku. Duševnu patnju možemo nazvati bolešću samo metaforički. 
To jest, duša ne može biti bolesna u doslovnom smislu. Oboljeti mogu samo organi, organski sustavi organizma i organizam u cjelini. Duša može biti bolesna baš kao i društvo, dakle samo u prenesenom smislu. Pa utoliko, psihijatrija se igra medicine a da se takvom nije uspostavila. Pravi se da jest ono što nije. Njezina nozologija, dijagnostika, pa i terapija, oponaša i analogna je onoj u drugim granama medicine.

Konstrukt psihijatrijskih poremećaja znanstveno je neutemeljen, a istodobno društveno opasan i štetan. Psihijatrija ne dijagnosticira nego samo stigmatizira. U psihijatrijskim poremećajima nisu detektibilne strukturne lezije ili funkcionalna oštećenja. Psihijatrijski poremećaji ne otkrivaju se medicinskom dijagnostikom. Medicinska dijagnostika u psihijatriji zapravo služi upravo tome kako bi se isključili nepsihijatrijski uzroci psihopatoloških abnormalnosti. 
Psihijatrija nije medicinska znanost, već agentura socijalne kontrole. Psihijatri se tako ispostavljaju kao moralni agenti socijalnog nadzora društava kasnoga kapitalizma. U psihijatrijskoj dijagnostici neotklonjivo postoje i vrijednosne prosudbe o ponašanju pojedinaca, ali njih zato ne trebamo pakirati kao medicinske činjenice. 

Prevelik broj psihijatrijskih dijagnoza u pojedinim sastavnicama sadrži izvanmedicinske odredbe normativnih socijalnih očekivanja, subjektivnih prosudbi i vrijednosnih procjena nečijeg ponašanja (što nije slučaj u drugim medicinskim granama). Primjerice, prigovori supružnika oko uzimanja droga ili pijenja alkohola jedan su od kriterija za postavljanje dijagnoze ovisnosti o drogama, odnosno alkoholu. Iz toga proizlazi da supružnik može etiketiranjem postaviti dijagnozu. Odnosno, istu oboriti, ako se postavi tolerantnije. 
K tome, psihijatrija ima za medicinu neprimjereno naglašen forenzički aspekt, koji u perspektivi mora postati jednak onome u drugim medicinskim granama. Činjenica da između svih medicinskih disciplina jedino psihijatrija kao užu specijalizaciju ima forenzičku psihijatriju ukazuje na mjeru u kojoj je ona zapravo dio institucionalnih agentura socijalnog nadzora, a ne medicine. 
Uopće činjenica da medicinsko postupanje ima izravne pravne posljedice, i obratna činjenica da pravno postupanje za posljedicu ima mandatorne mjere tretmana, odnosno da se mjere društvene represije pretvaraju u mjere tretmana i obratno, jasno upućuju da je psihijatrija ugrađena u aparat društvenog nadzora. Ako psihijatrija drži do sebe, mora postati radikalno reduciranom i napokon početi nalikovati onima u drugim granama medicine.

Po Szaszu psihijatrija se mora sučeliti s neugodnom disjunkcijom: ili su mentalni poremećaji bolesti mozga te spadaju u područje neurologije i neuroznanosti, ili su problemi življenja te spadaju u opseg skrbi izvan medicinskih praksi. Odnosno, psihijatrijska pomoć nije genuino zahvat medicinske, nego egzistencijalne ravni. Bez obzira na to što ovdje pomoć pružaju psihijatri kao liječnici, oni tu baš ništa ne liječe, nego zapravo pomažu u rješavanju i nošenju s problemima života. 
Psihijatrijske intervencije nisu medicinske, nego socijalne, egzistencijalne i/ili moralne naravi. Psihijatrijska izvrsnost prije se očituje u razumijevanju psihičke patnje i umijeća subivanja s poremećenom osobom. I ne temelji se na tehničko-medicinskim postupcima i znanju. 

Psihijatri u značajnom dijelu svog rada ne liječe niti mogu medicinskim pristupom liječiti psihijatrijske poremećaje, nego se jednostavno bave životnim problemima. Ili u gorem slučaju, provode društvenu kontrolu nad osobama koje se vladaju u suprotnosti s društvenim normama. Problemi života nisu bolesti, nego socijalno devijantni odgovori na okolnosti života, u inače neurobiološki zdravih osoba. Problemi života nastaju i rješavaju se u polju života, a ne medicine. Sukladno tomu, antipsihijatri ne tvrde da ludilo ne postoji, nego da ono ne postoji kao bolest, kao medicinska datost, već postoji kao radikalna i socijalno nekonstruktivna egzistencijalna strategija. 

Ali ako su problemi prije nazvani psihijatrijskima zapravo problemi života, onda psihijatri ni psihijatrija kao medicinska grana nisu baš najpozvaniji ove rješavati. Jer psihijatri su liječnici, nisu socijalni radnici, ni svećenici, ni filozofi. 
Naime, Szasz je već 1961. godine prepoznao, konceptualizirao i podvrgnuo radikalnoj kritici, kako je on to pronicljivo nazvao, “medikalizaciju problema života”. Psihijatrija se od tog napada obranila na način da je “duševnu bolest” preimenovala u bitno slabiji i širi pojam “psihijatrijskog poremećaja”. Time kao da je neizravno uvažila Szaszovu kritiku, priznajući da kauzalno biologijsko, klasično medicinsko objašnjenje za psihijatrijske abnormalnosti kao bolesti ne može podastrijeti.
K tome, i sam pojam “psihijatrijskog poremećaja” po sebi je stigmatizirajući. I promijenimo li ga u ovom ili onom smjeru, opet će biti stigmatizirajući. Jedini način uklanjanja stigme psihijatrijskog poremećaja njegovo je ukidanje. 

U tom slučaju, svi oblici ljudskog očitovanja bili bi i jesu normalni. Odnosno, duša/psiha/um ne mogu biti bolesni na način na koji su to mozak i ostali organi tijela. Pojam bolesti neispravno je ozbiljno rabiti izvan ovoga njegovog doslovnog značenja. Sve ostalo su metafore, pa utoliko i pojmovi “mentalno zdravlje” i “psihijatrijski poremećaji” samo su izvanmedicinske metafore. Psihičkim poremećajima, baš kao i ostalim oblicima psihološke patnje, pristupamo nepsihološki kao problemima života.
Ono što danas nazivamo psihijatrijskim poremećajima pronicljiva je parafraza onoga što se tijekom devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog stoljećima nazivalo duševnim bolestima, s tim da tu zapravo ništa nije riješeno, nego tek prepakirano. Bilo “duše” ili ne, ona opet ne može u medicinskom smislu riječi biti bolesna (već samo u prenesenom). Bilo “psihe” ili ne, ona opet ne može u medicinskom smislu riječi biti bolesna (nego samo u prenesenom). Pa tako i psihički poremećaji. Bilo “mentala” i “mentalnog” ili ne, on opet ne može u medicinskom smislu biti bolestan. Pa utoliko ni mentalni poremećaji ne mogu biti postojati kao medicinska stanja. Bilo “uma” (mind) kao funkcionalne inačice mozga, iz razlomka um/mozak (mind/brain), ni on opet ne može u medicinskom smislu biti bilo bolestan bilo zdrav (to može biti samo mozak kao organ). I na kraju, iako psihijatrija postoji, iz nje izvedeni psihijatrijski poremećaji također ne mogu biti medicinska stanja nego opet i samo problemi života. 

Szaszova kritika ne osvrće se na tradicijsku psihijatriju u korist nekakve reformirane. On poput ostatka antipsihijatrijske fronte ne kritizira azilsku u korist socijalne psihijatrije. Naime, Szasz i antipsihijatriju drži tek jednom, moderniziranom inačicom psihijatrije. 
I tu je također u pravu jer je antipsihijatrija zapravo samo radikalniji podtip psihijatrije u zajednici, koji u potpunosti uvažava dostojanstvo korisnika psihijatrijske usluge kao slobodnih i autonomnih pojedinaca. Od toga se Szasz također ograđuje i dovodi u pitanje samo postojanje psihijatrije. 
Drži da bi svijet bio bolji kad psihijatrije ne bi bilo. U tom slučaju problemi života rješavali bi se kao problemi života, a ludilo u okviru neke druge, manje toksične paradigme. 

Kao liječnik, psihijatar i psihoanalitičar, Szasz odgovorno tvrdi da je bolja nikakva nego i najbolja moguća zamisliva psihijatrija. Isto tako, smatra da zlouporabe psihijatrije ne proizlaze iz njezina ovakvog ili onakvog pristupa nego naprosto iz činjenice njezine egzistencije. Ne postoji zlouporaba psihijatrije odvojena od psihijatrije. Već svaka uporaba psihijatrijskog postupka jest zlouporaba. Psihijatrija je po sebi zlouporaba. 
Szasz jednostavno ne vjeruje da brak između ludila i psihijatrije može išta dobroga donijeti ludilu, a niti medicini čija je psihijatrija disciplina. Jedna od Szaszovih ključnih, a jednostavnih postavki glasi: ludilo postoji, ali luđaci nisu bolesni ljudi. Sukladno tomu nema liječenja, pa ni psihijatrije ni psihijatara.
Szaszova pozicija jedinstvena je unutar psihijatrijske struke. Za razliku od ostalih psihijatara, maliciozno prozvanih “antipsihijatrima”, on to jedini doslovno i jest. I kao liječnik i kao psihijatar, on zagovara ukidanje psihijatrije, njezinu demedikalizaciju, te vraćanje ludila životu. Odnosno, razumijevanje psihijatrijskih poremećaja kao problema života, koje valja rješavati u okviru života, a ne u okviru medicine. 

On protiv psihijatrije istupa kao pronicljivi razorni đavolji svjedok. I neumoljivo šamara pitanjima: jesu li psihijatrijski poremećaji mit? Jesu li psihijatrijski poremećaji samo relativni povijesni socijalni konstrukti? Za koga igra i čija je agentura psihijatar, odnosno psihijatrija? 
Jesu li psihijatrijski poremećaji zapravo problemi slobode i morala ili medicinski problemi? Mogu li se psihijatrijski poremećaji shvatiti kao nešto dobro i poželjno?
Moguće je da duševne bolesti, pa ni psihijatrijski poremećaji, ne postoje, ali ponašanja i stanja koja oni konceptualiziraju itekako postoje. I to ne kao konstrukti nego upravo kao realni objekti. Moguće psihijatrijske bolesti ne postoje, ali poremećenost koju kroz njih konceptualiziramo itekako postoji. Nije ju stvorila psihijatrija, već obratno, ona je stvorila psihijatriju.